Imenovanje zadnjeg petka mubarek mjeseca ramazana Danom Qudsa značajno je sa nekoliko aspekata. Prvo, Kuds je bio prva kibla muslimana i prema eksplicitnom tekstu Časnog Kur'ana, muslimani su se prvo tokom molitve okretali prema Kudsu i džamiji Al-Aqsa, a zatim su kiblu promijenili u Meku. Drugo, Kuds je trenutno pod okupacijom i patnjom, a muslimani već godinama pate zbog ove okupacije. Osobito u posljednje dvije godine je povećana patnja nametnuta ljudima u Gazi i muslimanskim dijelovima Kudsa. Ono što je važno je da se sva ta patnja nameće potlačenom palestinskom narodu od strane jedne ekstremne misli. Pred očima svijeta u protekloj godini ubijeno je više od 50.000 djece, žena i civila i uništene su zgrade, domovi i javni objekti građeni u proteklih sto godina. Međutim, svijet je samo posmatrao. Svjetska savjest osudila je ovo nehumano ponašanje, ali su velike sile stale uz ekstremiste. To pokazuje da govorenje o ljudskim pravima i demokraciji kruži kao prestižan govor. Ali te su riječi iznutra ispražnjene i nemaju smisla. Kako je moguće izložiti jedan potlačeni narod užasnim ubistvima i neviđenim zločinima u njihovim domovima, a pritom govoriti o ljudskim pravima? U knjizi Životinjska farma Georgea Orwella postoji rečenica iz jezika nekih životinja koja kaže: „Svi smo mi jednaki, ali neki su jednakiji“. A danas bi se ovaj govor mogao izraziti na drugačiji način, odnosno da svi ljudi uživaju ljudska prava, ali neki ih uživaju više. Dan Kudsa je dan protesta protiv ove nejednakosti i ugnjetavanja koje se smatra dozvoljenim protiv čovječanstva. Srceparajuće scene bez presedana u posljednjih godinu dana su, zahvaljujući brzom rastu informacija, privukle pažnju svih ljudi i povrijedile dušu čovječanstva. Sve je počelo artiljerijskom paljbom islamofobije. Prvo se promovirala islamofobija, zatim je na dnevni red stavljeno legitimiziranje zločina, da bi se na kraju zločin dogodio. Dan Qudsa je prilika za poklič i prilika da muslimani nakon mjesec dana posta, ibadeta i bdijenja pokažu da misle na sabraću, da ih štite i podržavaju. Ne zaboravimo da ponekad vapaj, zapis i verbalna podrška mogu biti učinkoviti u osiguravanju da ovaj zločin ne bude zaboravljen iz svijesti muslimanskih društava. Iako se ova rana ne može izbrisati, ne smijemo dopustiti da ova tamna i prašnjava mrlja posredstvom zločinaca ostane na licu čovječanstva, utirući put takvim tragedijama u drugim dijelovima svijeta.
(TBT)
