Dugi niz godina turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan koristi snažnu retoriku u osudi Izraela.
Kao tadašnji premijer Turske, Erdogan je privukao veliku međunarodnu pažnju na Svjetskom ekonomskom forumu 2009. u Davosu, u Švicarskoj, kada je izletio sa bine nakon napete svađe s tadašnjim izraelskim predsjednikom Shimonom Peresom.
Tokom tog sukoba, Erdogan je prozvao Izrael zbog pokolja Palestinaca u operaciji Liveno olovo (2008/09). Nakon što je ovaj najnoviji izraelski rat u Gazi počeo u oktobru 2023., Erdoganov ošter jezik jasno je pokazao protivljenje Turske zločinima Tel Aviva u enklavi, za koje Amnesty International i Human Rights Watch zaključuju da predstavljaju genocid.
Prošlog septembra, Erdogan je odgovorio na izraelsko ubistvo Turske Amerikanke na okupiranoj Zapadnoj obali pozivajući zemlje s muslimanskom većinom da se ujedine protiv “rastuće prijetnje ekspanzionizma” od strane Izraela. “Jedini korak koji će zaustaviti izraelsku aroganciju, izraelski banditizam i izraelski državni terorizam je savez islamskih zemalja”, izjavio je on.
Situacija u Siriji od pada režima Bashara Al-Assada prošle godine značajno je pogoršala tenzije u tursko-izraelskim odnosima. S obzirom na to da su Turska i Izrael dva glavna igrača za popunjavanje praznina u postbaasističkoj Siriji, trvenja između Ankare i Tel Aviva se intenziviraju.
Mnogi analitičari se sada pitaju može li se Erdoganova antiizraelska retorika pretočiti u nešto više,navodi The New Arab u svojoj analizi.
Sukob agendi
Turska podržava novu sirijsku vladu, koju vodi privremeni predsjednik Ahmed al-Sharaa. Ankara želi vidjeti kako sirijski pobunjenici koji su postali vladari konsolidiraju svoju moć i upravljaju Sirijom kao unitarnom državom.
Zasnovano na vlastitim pitanjima nacionalne sigurnosti, Turska se oštro protivi bilo kojoj autonomnoj enklavi koju kontrolira Jedinica za zaštitu naroda (YPG) ili Partija demokratske unije (PYD), a kamoli nezavisnoj državi, koja se formira u sjeveroistočnoj Siriji.
Gledajući na YPG i PYD kao na ogranke sirijske Kurdistanske radničke partije (PKK), mogućnost da ove frakcije upravljaju bilo kojim dijelom Sirije duboko uznemiruje i vladine zvaničnike i prosječne građane Turske.
Ipak, historijski dogovor između Sirijskih demokratskih snaga (SDF) i Damaska objavljen 10. marta trebao bi ublažiti takve turske zabrinutosti. Prema ovom sporazumu, SDF (alijansa milicija koju podržava YPG koju podržavaju SAD) treba integrirati sve svoje vojne i civilne institucije u sirijsku državu, prekinuti neprijateljstva i prenijeti ovlasti nad aerodromom na sjeveroistoku Sirije, naftnim i plinskim poljima i graničnim postajama na centralne vlasti.
Ako se uspješno provede, ovaj dogovor će služiti interesima Turske i Sharaaine vlade u smislu kretanja ka ujedinjenijoj Siriji u post-Asadovom periodu, uprkos nedavnom nasilju na sirijskoj obali Sredozemnog mora koje je rezultiralo preko 1.000 mrtvih – od kojih su većina bili Alaviti.
Ankara ima vlastiti interes da se ukinu sve zapadne sankcije Siriji nakon Assada kako bi zemlja mogla krenuti naprijed na svom putu rekonstrukcije i ponovnog razvoja. Turska bi željela da se Sirija ponovo razvija iz više razloga.
Ankara ne želi vidjeti kolaps sirijske države uz pojavu opasnih vakuuma moći jer bi takav scenarij mogao stvoriti ogromnu nestabilnost i dati kisik terorističkim grupama poput Islamske države. Takva previranja i sigurnosne krize lako bi se mogle preliti na Tursku, koja dijeli granicu sa Sirijom od 900 kilometara.
Postoji veliki politički pritisak na Erdoganovu vladu da postigne dogovor s Damaskom prema kojem se milioni sirijskih izbjeglica u Turskoj mogu vratiti kući što je prije moguće. Da bi se to dogodilo na etički način, u Siriji je potrebna stabilnost i funkcionalna vlada.
Osim toga, turske građevinske i proizvodne kompanije bit će pozicionirane da igraju glavnu ulogu u ponovnom razvoju Sirije osiguravanjem ugovora za velike projekte. Dakle, tu su i ekonomski interesi Turske.
Kada je novi sirijski predsjednik prošlog mjeseca došao u Ankaru i sastao se s Erdoganom, dvojica lidera su razgovarala o budućnosti uloge Turske u Siriji i zajedničkim interesima obje vlade.
“Mislim da je glavna temeljna strateška tačka posjete Ahmeda al-Sharae Turskoj 4. februara bila usklađivanje pristupa Ankare i Damaska stabilizaciji i ponovnoj izgradnji Sirije u inkluzivnu i nadamo se prosperitetnu i demokratsku, ili demokratsku, državu”, objasnio je Matthew Bryza, koji je trenutno dao intervjuu za New Arab u Istanbulu.
“Pored toga, vjerujem da je na dnevnom redu vjerovatno bila želja Turske da pomogne Siriji da sada počne oživljavati svoju ekonomiju, nakon što je stabilizuje, fokusirajući se na transportna i energetska pitanja, posebno kao okosnicu pomlađivanja sirijske ekonomije”, dodao je bivši američki diplomata.
Izrael, s druge strane, čini se da želi suprotno za Siriju. Tel Aviv ima svoje interese u Siriji koja je slaba i da nema centralne vlasti u Damasku koja bi upravljala zemljom u cjelini. S obzirom da je Hayat Tahrir al-Sham (HTS) dominantna frakcija u novoj sirijskoj vladi, Izrael želi da Damask ostane pod zapadnim sankcijama.
“Izrael se nada fragmentiranoj i slaboj Siriji, na osnovu svoje kalkulacije da je podijeljena Sirija najbolja garancija za njegovu sigurnost i da bi ujedinjena Sirija na kraju mogla predstavljati prijetnju”, rekao je Gordon Gray, bivši američki ambasador u Tunisu, za TNA.
Čim je Assad pao u decembru, izraelska vojska počela je bombardirati Damask i druge dijelove Sirije, dok je napadala zemlju i uzurpirala kontrolu nad više sirijske zemlje. Danas se izraelska okupacija Sirije proširila od Golanske visoravni prema Damasku.
Izrael je pozvao na potpunu demilitarizaciju južne Sirije. Izraelci su nedavno pokušali opravdati svoju agresiju na post-Asadovu Siriju pod zastavom zaštite manjine Druza.
Ovo je plan koji je u skladu s izraelskim zapisima o nastojanjima da fragmentira arapske države kako bi se stvorile strateške saveze s mini državama/državicama unutar ovih većih zemalja kako bi se konsolidirala izraelska dominacija na Bliskom istoku i unaprijedile njegove imperijalne ambicije.
Turski ministar vanjskih poslova Hakan Fidan osudio je 24. februara izraelski “ekspanzionizam” u Siriji ubrzo nakon što je izraelski premijer Benjamin Netanyahu izjavio da Tel Aviv neće dozvoliti raspoređivanje sirijskih snaga južno od Damaska.
“Okupacije u Libanu i Siriji koje su u toku, provokacije i pokušaji aneksije Zapadne obale, te prisilno raseljavanje Palestinaca iz Gaze dio su opasnog plana”, izjavio je Fidan.
“Dugi niz godina znamo da je Izrael razvio projekat čiji je cilj stvaranje slabosti i nestabilnosti u susjednim zemljama kao što su Jordan, Liban i Sirija”, rekao je šef diplomatije Ankare.
“Osim toga, ona sarađuje sa Sjedinjenim Državama kako bi spriječila zemlje drugog reda da steknu vojne kapacitete”, dodao je Fidan.
Izraelska percepcija turskog utjecaja glavni je razlog zašto je Tel Aviv djelovao agresivno prema Siriji nakon Assada. Među izraelskim sigurnosnim dužnosnicima i analitičarima, sve je veći diskurs o utjecaju Ankare u „Novoj Siriji“ koja prijeti Izraelu.
Manje od mjesec dana nakon Assadovog svrgavanja, Komitet za procjenu budžeta za odbranu i ravnotežu snaga objavio je izvještaj koji je sažeo ove zabrinutosti.
Ovaj komitet, koji je izraelska vlada osnovala 2023. za procjenu regionalnih prijetnji Izraelu, zaključio je da bi Turska orijentirana Sirija kojom vladaju sunitski islamisti mogla predstavljati veću prijetnju Izraelu nego što je Sirija koja je saveznik Irana bila u prošlosti pod Assadovom vlašću.
“Izrael bi se mogao suočiti s novom prijetnjom koja će se pojaviti u Siriji, koja bi, u nekim aspektima, mogla biti ništa manje ozbiljna od prethodne. Ova prijetnja mogla bi imati oblik ekstremne sunitske sile koja bi također odbila priznati samo postojanje Izraela”, navodi se u izvještaju.
“Budući da će sunitski pobunjenici imati političku moć na osnovu svoje centralne kontrole u Siriji, od njih bi se mogla pojaviti veća prijetnja od iranske, koja je ograničena zbog tekućih akcija Izraela, kao i ograničenja koja je Iranu postavila suverena sirijska država”, ocijenili su iz komiteta.
U ovaj izvještaj uključeno je upozorenje da će novo rukovodstvo u Damasku služiti kao turski “zastupnik” što bi ovu pretnju Izraelu učinilo još strašnijom imajući na umu “ambiciju Ankare da vrati Osmansko carstvo u svoju bivšu slavu”.
Alma Research & Education Center je izraelski trust mozgova koji je osnovao izraelski potpukovnik (rez.) Sarit Zehavi koji istražuje sigurnosne prijetnje duž sjeverne granice Izraela, kao i druga regionalna pitanja. Prošlog mjeseca ova organizacija je objavila analizu pod nazivom „Potencijal turske prijetnje – direktne i indirektne – Izraelu; Procjena situacije.”
Analiza je ukazala na sve naprednije turske rakete dugog dometa i sposobnosti bespilotnih letjelica kao potencijalnu prijetnju Izraelu, ali je naglašeno da je “značajniji rizik to što će se odlučiti za indirektnu prijetnju – podržavanje radikalnog sunitskog zastupnika usmjerenog na Izrael na način sličan onome kako Iran postupa sa šiitskim organizacijama, ili čak podržavanje nove sirijske vojske koja bi se mogla okrenuti protiv Izraela”.
Autor je zaključio: “Kombinacija antiizraelske retorike i nestabilnog regionalnog okruženja obavezuje Izrael da nastavi pomno pratiti razvoj turske vojne industrije, pripremiti se za mogućnost upotrebe bespilotnih letjelica i projektila protiv njegove teritorije i istražiti puteve za zaustavljanje transfera naprednog naoružanja u sirijsku sferu”.
Osim toga, izraelski ministar vanjskih poslova Gideon Sa'ar također je optužio Tursku da olakšava protok novca Teherana Hezbolahu u Libanu.
Izraelsko lobiranje u Washingtonu
Izrael lobira kod SAD-a da “održi Siriju slabom i decentralizovanom” i da dozvoli Rusiji da održi svoje vojno prisustvo u Siriji kako bi služila kao bedem protiv sve većeg uticaja Turske u toj ratom razorenoj zemlji.
Kao dio ovog lobiranja, Izrael nastoji uvjeriti SAD da zadrži svoje sankcije Siriji. Osnovni strah sa strane Izraela je da će Ankara zaštititi vladu predvođenu HTS-om u Siriji, koja bi mogla postati još jedno sigurno utočište i baza za Hamas i druge militantno antiizraelske grupe.
“Tursko-izraelska borba za moć u ‘Novoj Siriji’ uglavnom proizlazi iz konkurentskih vizija za regionalnu stabilnost i utjecaj. Turska doživljava akcije Izraela – koje karakteriziraju vojni upadi i sektaško manevriranje u južnoj Siriji – kao namjerne napore da fragmentira Siriju i potkopa njen teritorijalni integritet, što direktno dovodi u pitanje dugogodišnji princip Ankare ujedinjene sirijske države”, rekao je.
“Nasuprot tome, Izrael vidi sve veći utjecaj Turske, posebno njen vojni otisak i saveze s lokalnim frakcijama poput Sirijske nacionalne armije i nove sirijske vlade, kao prijetnju svojim sigurnosnim interesima i regionalnoj ravnoteži. Nedavni događaji pokazuju da su obje nacije sve više svjesne strateških manevara druge i to pojačava rivalstvo koje se odnosi koliko na ideološke narative toliko i na projekciju moći u Siriji nakon Assada”, dodao je dr. Ereli.
Rizici od vojnog sukoba
Mnoštvo stručnjaka dijeli istu ocjenu da Turska i Izrael vjerovatno neće ući u veliku međudržavnu konfrontaciju, čak i ako je to mogućnost. U svakom slučaju, tenzije između dvije sile mogle bi potaknuti ozbiljne probleme u Siriji i stoga ih treba pomno pratiti.
Bryza je za TNA rekao: „Ne vjerujem da je vojna konfrontacija u Siriji između Turske i Izraela vjerovatna. Ali svakako, oni su usred ozbiljnog političkog sukoba”.
Dr Ereli smatra da čak i ako “indirektna vojna konfrontacija” između Turske i Izraela u Siriji nije nužno vjerovatna, postoje “značajni razlozi” za zabrinutost zbog potencijala za takav scenarij.
“Složenost sirijske scene, koja je složena nedavnim eskalacijama i razvojem saveza, znači da bi bilo kakva pogrešna procjena ili lokalizirani sukob mogao brzo eskalirati u širu konfrontaciju”, rekao je za TNA.
„Takav slučaj ne samo da bi poremetio ionako krhku bezbednosnu situaciju u regionu, već bi imao i značajne reperkusije po regionalnu stabilnost i međunarodne diplomatske napore“, dodao je dr Ereli.
Dr Mustafa Caner, docent na Institutu za Bliski istok Univerziteta Sakarya (ORMER), vjeruje da je rizik od bilo kakve direktne tursko-izraelske vojne konfrontacije “malo vjerojatan” u kratkom roku, dijelom zbog “sputavajućeg utjecaja” Washingtona na Ankaru i Tel Aviv.
On je također napomenuo da, s obzirom da se „Izrael još uvijek suočava s nestabilnim situacijama i osjetljivim balansima na svojim frontovima u Libanu i Gazi, nedostaje mu kapacitet da se vojno angažuje s Turskom, koja posjeduje drugu po veličini armiju NATO-a“.
Ipak, dr Caner je za TNA rekao da se “mogu očekivati indirektni sukobi i tenzije” i da je “Izrael vjerovatnije da će pokušati remetilačke akcije preko proksija ili destabilizirajućih elemenata, posebno jer određene frakcije istovremeno prijete i turskim i sirijskim interesima”.
U tom kontekstu, novi sporazum SDF-a i Damaska može uvelike dati prednost Ankari u smislu tursko-izraelske borbe za moć u odnosu na Siriju nakon promjene režima. To je zato što s YPG integriranim u sirijsku državu, Izrael ne bi imao priliku da podrži miliciju kao sredstvo potkopavanja Turske, istovremeno doprinoseći daljnjoj fragmentaciji Sirije.
Prije nego što je ovaj dogovor objavljen, izraelsko vodstvo je nudilo “pozitivne garancije” YPG-u, što bi potencijalno predstavljalo ogromne probleme za Ankaru.
Implikacije za spoljnu politiku SAD
Za SAD bi svaki scenario u kojem dođe do velikog sukoba između dva njihova regionalna saveznika u Siriji – a kamoli rata u ekstremnijim okolnostima – bio, blago rečeno, nepoželjan.
“Posljednji vanjskopolitički izazov koji Trumpova administracija želi na Bliskom istoku je još jedan rat, posebno onaj koji bi uključivao bliske američke partnere čiji su lideri (Erdogan i Netanyahu) svaki u dobrim odnosima s Trumpom”, objasnio je Grey.
Ove tenzije između Turaka i Izraelaca mogle bi zakomplikovati sliku na veoma problematične načine za Washington. Američki interesi u Siriji nakon promjene režima, koji uključuju borbu protiv Islamske države (IS) i suprotstavljanje Rusiji i Iranu, mogli bi biti potkopani ako dođe do takve tursko-izraelske konfrontacije.
“Potencijal neusklađenih vojnih operacija ili nenamjerne eskalacije mogao bi potkopati diplomatske kanale SAD-a sa saveznicom NATO-a Turskom i njenim dugogodišnjim partnerom Izraelom, dodatno komplikujući njenu politiku angažmana na Bliskom istoku”, rekao je dr Ereli u intervjuu za TNA.
“Turska i Izrael su dva saveznika SAD-a koji trenutno imaju napete odnose međusobno sklone krizama”, rekao je dr Caner, koji je napomenuo da bilo kakva direktna tursko-izraelska konfrontacija “ne bi bila racionalan izbor” sa stanovišta interesa Washingtona u regionu. Stoga on vidi da SAD imaju potencijal da odigraju ulogu u deeskalaciji tenzija između Ankare i Tel Aviva.
“Simbiotska priroda odnosa SAD-a i Izraela je široko priznata. Međutim, ne treba zanemariti ulogu Turske kao regionalne stabilizirajuće sile na Bliskom istoku. U tom smislu, postoje specifična pitanja o kojima Turska i SAD dijele usklađene stavove. SAD će vjerovatno nastojati da iskoriste snagu Turske u ovom regionalnom kontekstu”, rekao je on za TNA.
Bryza je također napomenuo kako je stanje u Gazi relevantno za tursko-izraelske tenzije u vezi sa Sirijom. “Mislim da će na kraju dana, ako je Izrael zainteresiran za kontinuirani prekid vatre u Gazi, vidjeti zasluge u tome da Turska igra ulogu, ne nužno posrednika, već kao strane koja može pomoći u ostvarivanju saradnje od Hamasa. Ali mislim da smo u ovom trenutku daleko od toga”, rekao je on u intervjuu za TNA.
Dr Joshua Landis, direktor Centra za bliskoistočne studije na Univerzitetu Oklahoma, vjeruje da je u konačnici u interesu Washingtona da što prije obuzda izraelske kolonijalne poduhvate u Siriji.
“SAD bi trebale učiniti sve što je u njihovoj moći da ostvare mir između Izraela i Sirije. Ako zatvori oči pred ekspanzionističkim ciljevima Izraela u regionu, Washington će platiti visoku cijenu u budućnosti, baš kao i u prošlosti”, rekao je za TNA.
“Predsjednik Nixon je 1973. godine bio vrlo kritičan prema predsjedniku Johnsonu jer je dozvolio Izraelu da se drži Golanske visoravni, Zapadne obale i Sinaja nakon rata 1967. godine. Pošto Džonson nije učinio ništa da obeshrabri širenje Izraela, Vašington je bio uvučen u još jednu rundu bliskoistočnog rata. Nixon je želio da se suprotstavi proizraelskim državnicima u američkom Kongresu 1973. i teži sveobuhvatnom miru koji bi uspostavio čvrste granice za Izrael, ali je bio preslab i pokleknuo je u pro-izraelskom lobiju”, rekao je dr Landis.
“Nixonov neuspjeh da nagovori Izrael da se vrati na svoje granice doveo je do još mnogih rundi rata i do toga da su SAD postale predmet arapske i muslimanske mržnje. Isti će vjerovatno biti rezultat najnovijih izraelskih akvizicija zemlje u Libanu i Siriji”, zaključio je.
(TBT)
