Piše: James B. Foley, thebosniatimes.ba
Napad predsjednika Trumpa na američke državne institucije nastavio se nemilosrdnim tempom u posljednja dva tjedna. Čistka državnih službenika se intenzivirala, a kapacitet agencija američke vlade odgovornih za ključne usluge – zdravstvo, sigurnost opskrbe hranom, transport, nuklearne materijale, odgovor u hitnim situacijama – smanjuje se i potencijalno ugrožava. Trump je brzo uspostavio neviđenu političku kontrolu nad Ministarstvom pravosuđa, što je potaknulo mnoge karijerne tužitelje na podnošenje ostavke. Senat je potvrdio imenovanje Kasha Patela, Trumpova zloglasnog izbora za ravnatelja vodeće nacionalne agencije za provođenje zakona (FBI), znači da predsjednik sad ima lojalista na poziciji u kojeg može postići cilj napadanja i kažnjavanja svojih političkih protivnika, što je dugo najavljivao.
Jednako uznemirujuće, Trump je bez razloga otpustio nekoliko najviših oficira američke vojske, uključujući čelnika Združenog stožera. Čak je otišao toliko daleko da osobno preuzme i postavi svoje kompanjone da vode Kennedyjev centar, vodeću kulturnu instituciju u Washingtonu, i najavio kako namjerava preuzeti odgovornost za Američku poštu, a to je potez za koji kritičari smatraju da ima za cilj ograničiti ili kontrolirati praksu glasačkih listića poslanih poštom na budućim izborima. Ukratko, Trump nastavlja konsolidirati moć u smjeru autoritarne vladavine. Koliko daleko može ići? To nitko ne može reći. A Trump je prošlog tjedna na društvenim mrežama izjavio: “Tko spašava svoju zemlju, ne krši nijedan zakon”, što je očigledno citat Napoleona, a sebe je zasebno nazvao i kraljem. Barem je njegov način razmišljanja očit.
Međutim, ovi zloslutni događaji koji imaju posljedice za budućnost američke demokratije blijede u usporedbi s revolucijom koja je promijenila svijet u američkoj vanjskoj politici koju je Trump najavio u posljednje dvije sedmice. Niz zapanjujućih poteza počeo je 90-minutnim telefonskim razgovorom 12. februara između Trumpa i ruskog predsjednika Vladimira Putina, koji je naglo okončao Putinov status izopćenika i ratnog zločinca u očima SAD-a. Dvojica vođa su se složila da će odmah početi bilateralne pregovore o okončanju rata u Ukrajini. Ubrzo nakon toga održan je preliminarni sastanak ministara vanjskih poslova u Rijadu. Istog dana kad su telefonski razgovarali, američki ministar obrane Pete Hegseth rekao je kolegama iz NATO-a da će Ukrajina morati predati teritorij Rusiji i odreći se članstva u NATO-u u kontekstu mirovnog sporazuma, za koji je Hegseth dodao da će morati biti pod nadzorom europskih saveznika bez sudjelovanja ili podrške Sjedinjenih Američkih Država.
Ovaj hladan tuš za Ukrajinu i njezine europske saveznike, koji su bili otvoreno isključeni iz početne američko-ruske diplomacije, bio je tek početak. Tokom posjeta Kijevu američki ministar financija Scott Bessent izvršio je pritisak na predsjednika Zelenskog da odmah potpiše bilateralni sporazum koji bi SAD-u omogućio iskorištavanje velikih ukrajinskih rezervi rijetkih zemnih minerala ključnih za napredne tehnologije kao plaćanje za prošlu američku vojnu pomoć, koju je Trump dugo kritizirao kao jednostranu u korist Ukrajine. Zelenski je tražio vremena, rekavši da ne može pristati predati polovicu svih budućih prihoda Ukrajine od minerala bez daljnjeg razmatranja, posebno s obzirom na to da je izostalo američko sigurnosno jamstvo. Ovo odbijanje razbjesnilo je Trumpa, koji je zatim nečuveno optužio Ukrajinu da je počela rat 2022. godine. Zelenski je možda nepromišljeno odgovorio rekavši da je Trump zarobljen u “ruskom balonu dezinformacija”. To je potaknulo Trumpa da Zelenskog nazove diktatorom i upozori ga da brzo prihvati mir ili riskira potpuni gubitak svoje zemlje.
Da budemo pošteni, treba napomenuti da je upravo Zelenski prije nekoliko mjeseci predložio Trumpu da bi SAD mogao imati ekonomske koristi od zajedničke eksploatacije ukrajinskih prirodnih resursa. Takva saradnja doista bi mogla približiti SAD ukrajinskoj orbiti i povećati ulog Washingtona u opstanku te zemlje. A to bi također pomoglo Trumpu da njegovi pristaše prihvate kontinuiranu američku podršku Ukrajini, koju oni više ne bi smatrali nepravednim darivanjem. No javnost smatra pregovore ponižavajućim za Zelenskog i stavljaju SAD u ulogu okrutnog iznuđivača. Sve bi to moglo biti podnošljivo za Ukrajinu u kontekstu pravednog i provedivog mirovnog rješenja podržanog jamstvima NATO-a i SAD-a. No čini se da Trumpovo prihvaćanje Putina i usklađivanje s ruskim stajalištem po pitanju tog rata sluti na loše za budućnost Ukrajine prema sporazumu pod pokroviteljstvom SAD-a.
I to sluti na loše za Evropu u cjelini. Možda najšokantniji diplomatski potez Trumpove administracije dosad bio je govor potpredsjednika J. D. Vancea na sigurnosnoj konferenciji u Münchenu, u kojem se nije osvrnuo na očitu rusku prijetnju miru u Evropi i umjesto toga pompozno držao predavanje NATO saveznicima o njihovom otporu populističkim i ekstremno desničarskim političkim strankama, poput njemačke Alternative za Njemačku (AfD). Dojam koji su tako ostavili i Vance i Trump jest da su Sjedinjene Američke Države ideološki promijenile stranu i sad stoje uz autoritarne sile protiv svojih tradicionalnih demokratskih partnera – dojam koji je mučno pojačan ovog tjedna kad se SAD pridružio 17 zemalja, uključujući Rusiju i Sjevernu Koreju, u glasanju protiv rezolucije Opće skupštine UN-a pod pokroviteljstvom Evrope i koja osuđuje rusku invaziju na Ukrajinu. Budući da je Hegseth odvojeno informirao saveznike o budućem povlačenju američkih vojnih snaga iz Europe, zaprepaštene prijestolnice NATO-a bile su ostavljene da razmišljaju o mogućnosti da Washington napusti svoju gotovo stoljetnu ulogu vođe slobodnog svijeta.
Moglo bi se pretpostaviti da stvarnost nije tako strašna kao što se čini – u SAD-u, možda Trump samo ispituje vanjske granice predsjedničke moći, ali nije sklon otvorenoj autoritarnoj vladavini. U inozemstvu, možda jednostavno priprema teren za rješenje koje je bolno, ali ne i kobno za Ukrajinu. Trump ima pravo kad kaže da je rat uzaludan pokolj – potraga za mirovnim sporazumom je neophodna i potencijalno u interesu svih. A predsjednik Macron i premijer Starmer ispravno su postupili ovog tjedna kad su pokušali surađivati s Trumpom na oblikovanju uvjeta nagodbe koja će zaštititi Ukrajinu i članice NATO-a od buduće ruske agresije.
Međutim, nisam siguran da su takva optimistična tumačenja opravdana. Ako postoji jedna konstanta u političkoj karijeri Donalda Trumpa, to je njegovo vrlo uznemirujuće poštovanje prema Rusiji. On, štoviše, očito nije čovjek koji vjeruje u demokraciju u svojoj zemlji ili koji prihvaća njezin cilj u svijetu. Američki građani mogu se i hoće se boriti za našu demokratiju. Doista je sasvim moguće da Trumpova haotična loša vladavina uništi američko gospodarstvo, okrene veliku većinu stanovništva protiv njega i ohrabri druga dva ogranka vlasti da spriječe njegove autoritarne planove. Ali ne možemo ga zaustaviti u području vanjske politike, što je predsjednikovo pravo. Naši demokratski prijatelji diljem svijeta možda će morati suočiti se s grabežljivim autoritarnim silama bez Sjedinjenih Američkih Država, barem u sljedeće četiri godine. Jasno je značenje toga za Evropu: ona mora ustati u vlastitu obranu. Ostaje joj malo vremena.
(TBT, Express)
