Piše: Gideon Levy, thebosniatimes.ba
Naama Riba u Haaretzu od 19. februara piše kako je u Šarlotenburgu u Berlinu šetala ulicom u čiji trotoar je utisnuto zlatno kamenje spoticanja (Stolpersteine) u znak sećanja na ubijene Jevreje koji su tamo živjeli. Pravo na postojanje Izraela, kaže Riba, proizlazi iz ovog kamenja. U naselju Rimal u Gazi nema trotoara, već samo ruševine bolnice Šifa, stambenih zgrada, škola i hotela. U Rimalu nema kamenja spoticanja koji bi podsjetili na Palestince ubijene u ovom ratu i borbu njihovog naroda za pravo na državu koja će ih štititi.
Ali Riba ne vidi ruševine u Rimali i Gazi. Ona vidi odnos Palestinaca prema svojoj LGBTQ+ zajednici. U svom članku ona napada i troje Haaretzovih kolumnista, Hanin Madžadlu, Mihaela Sfarda i mene, zbog dovođenja u pitanje prava Izraela na postojanje, čiju egzistenciju garantira kamenje spoticanja.
Nikada nisam sumnjao u opravdanost nastanka države Izrael. Ono u šta sumnjam jeste pravo Izraela da se ponaša ovako kako se ponaša i da čini ono što čini. Takvo ponašanje dovodi u pitanje njegovo pravo na postojanje. Palestinci proživljavaju sto godina neprestanog zlostavljanja i oduzimanja imovine, ubijanja i destrukcije i nikakvo ubistvo njenog pradjede koji je na putu u sinagogu u Haifi ubijen od strane Arapa to ne opravdava.
Ona se pita da li mi pravdamo takva ubistva. Moji roditelji su, protiv svoje volje, bili emigranti. Ona je kao djevojčica došla u Izrael sa organizacijom „Alijat Noar“, a moj otac brodom poslije dugih šest mjeseci plovidbe. Nijedno ubistvo nije opravdano, ali način na koji su cionisti preuzimali zemlju koju naseljavaju drugi ljudi iz perspektive Palestinaca pravda njihov nasilni otpor prema nečemu što oni doživljavaju kao invaziju svoje teritorije.
Za narod koji ovdje živi stotinama godina nikakvo Božje obećanje niti Šoa nisu dovoljno jaki argumenti da bi se odrekli svoje zemlje. Ako bi nas sada zapljusnuo talas izbjeglica zbog afričkih ratnih sukoba da li bi se Izraelci odrekli svoje zemlje? Tako to, sasvim ispravno, vide Palestinci. Činjenica da su Jevreji generacijama mrmljali mantru „Dogodine u Jerusalemu“ nije dovoljna da Palestinci odustanu. Cionizam nije stigao da bi bio na njihovoj strani, već da bi ih razvlastio. Od judeizacije Galileje, preko naseljavanja teritorija pa do oduševljenja idejom transfera stanovnika Gaze, sve svjedoči o tome da se cionizam opredjelio za eksproprijaciju a ne za zajednički život.
Riba i njoj slični pripadnici prosvećenog, liberalnog bloka žele „razdvajanje“. Mi ovdje i tamo, oni ondje, mada nije jasno gde tačno. Kojih teritorija da se odreknu? Kada im je Izrael ponudio pravičan udio jednak onome koji je cionizam preuzeo silom? A tu je i prateći rasizam i snishodljivost: njihova asimilacija u demokratskoj jevrejskoj državi unazadit će Izraelce. Primitivni Muhamed će povući naniže uzvišenog Itamara Ben Gvira. Prašuma Bliskog istoka progutaće našu otmjenu vilu.
Palestinci, niste se ponašali kao što je Riba očekivala: „Palestinska populacija nije učinila mnogo da sebe unaprijedi kao naciju.“ To zaista nije lijepo i zato niste zaslužili nikakav poklon. Upristojite se i možda će vam biti bačena neka kost, neko parče Bantustana između jevrejskih naselja Itamara i Jichara. Razoružanog Bantustana, naravno, jer je samo Jevrejima dozvoljeno da se brane.
Zbog kamenja spoticanja u Šarlotenburgu nama je sve dozvoljeno, ali baš sve, uključujući i etničko čišćenje, koje Riba naravno stavlja pod navodnike, i genocid. Na kraju krajeva, ipak su njoj Arapi ubili pradjedu.
(TBT, Haaretz)
