Bauk bojkota kruži Balkanom. Sve veća i potpuno opravdana frustracija zbog ubitačne kombinacija visokih cijena i bijednih plaća, s kojom se suočava većina stanovništva od Vardara pa do Triglava, dovela je do toga da se u većini država nastalih raspadom Jugoslavije ide organizirati bojkot trgovačkih lanaca.
Sve je počelo u Hrvatskoj, koja se već par godina guši u inflaciji pojačanoj nerazumnim uvođenjem eura, što je aktualni premijer Andrej Plenković (HDZ) svojedobno predstavljao kao veliki trijumf svoje politike. Društvene su mreže preplavljene njegovom izjavom iz 2019. kako će zbog uvođenja eura “cijena kave narasti dvije lipe”, da bi se u međuvremenu pokazalo da su cijene nekih proizvoda i usluga narasle duplo, pa i više od toga. Pritom rast cijena nije pratio i rast plaća, tako da su Hrvati u prosjeku danas de facto siromašniji nego prije samo 3-4 godine.
S jedne strane je ljudima voda došla do grla, a s druge je pak vlast koja je mjesecima ignorirala, pa onda još i mjesecima negirala problem, zasipajući javnost izabranim makroekonomskim statistikama koje su građane Hrvatske trebali uvjeriti da žive bolje nego što fakat žive. Unatoč velikom propagandnom trudu, to uvjeravanje nije uspjelo, jer svatko na svojem novčaniku osjeti pravo stanje stvari. Nominalni rast BDP-a, kojim se Plenković rado hvali i koji je pumpan sredstvima iz Bruxellesa, ne plaća račune niti donosi hranu na stol većine građana, izvještava portal Vlater.
Na takvu je situaciju odlučila reagirati potrošačka udruga Halo, inspektore, pozvavši preko Facebooka na bojkot svih trgovina u petak, 31. januara. Ideja se proširila poput ljetnog požara, jer je ingeniozno utemeljena u poslovičnoj nevoljkosti Hrvata da protestiraju za svoja prava. Bojkot je građanima Hrvatske omogućio da doslovno ne naprave ništa – tj. ne odu jedan dan u šoping – a da ipak pošalju jasnu i glasnu poruku kako im je dosta divljanja cijena.
RAZOTKRIVANJE EKONOMSKIH INTERESA
Bojkotu je prethodila i velika kampanja protiv bojkota koju su svojim tendencioznim izvještavanjem provodili mainstream mediji, a u kojoj su glavnu ulogu imali dežurni “ekonomski analitičari” i “stručnjaci”, te razna udruženja poslodavaca i poduzetnika. Svi oni su horski pjevali kako bojkot em nema smisla em neće uspjeti em neće ništa riješiti em trgovački lanci nisu prava adresa em ovo i ono.
U tom smislu je bojkot bio uspješan i kao način razotkrivanja raznih ekonomskih interesa, pa se obeshrabrujuće izvještavanje mainstream medija pred bojkot najlakše može objasniti činjenicom da su im baš trgovački lanci, inače pretežito u stranom vlasništvu, najveći oglašivači.
Prilično su se izblamirali i dežurni “analitičari”, redovito neoliberalno i antiradnički nastrojeni, koji već godinama dociraju Hrvatima da “glasaju svojim novčanikom”, a kada su ih Hrvati odlučili poslušati, onda su panično na sve strane krenuli objašnjavati da – ne treba glasati novčanikom odnosno bojkotirati trgovačke lance.
Plenkovićevi ministri su pak u zadnji trenutak pokušali uskočiti na vlak bojkota, čak rekavši da je to izvorno njihova ideja, ali svima je jasno da je bojkot trgovačkih lanaca bio poruka i vlasti nevoljkoj da se izbori za ekonomske interese većine građana u odnosu na (strani) kapital.
Unatoč negativnoj medijskoj kampanji, bojkot od 31. januara se u Hrvatskoj pokazao spektakularno uspješnim, te je brzo proizveo i konkretne rezultate.
Na primjer, trgovački lanac Konzum je objavio kako će sniziti cijene 250 proizvoda, dok je Kaufland učinio isto za više od 1000 proizvoda. Bez bojkota tog sniženja cijena ne bi bilo.
UTRKA ŠTAKORA
Hrvatski bojkot je u međuvremenu inspirirao i slične akcije u Bosni i Hercegovini, Srbiji, Sjevernoj Makedoniji, Crnoj Gori, Bugarskoj i Rumunnij, neke s više, a neke s manje uspjeha. U Sjevernoj Makedoniji je na dan prvog bojkota promet u trgovačkim lancima bio prepolovljen, kao i u Crnoj Gori
BiH se nažalost pokazala kao priča za sebe. Prema podacima Porezne uprave Federacije BiH, na dane kada je najavljen bojkot trgovina, 7. i 8. februara, zabilježen je manji promet, ali ne tako uvjerljivo kao u drugim državama Balkana. U Republici Srpskoj je na iste datume prepolovljen promet u trgovinama. Prvi pokušaj bojkota 31. januara je u BiH propao, no drugi je ipak kako-tako uspio.
S obzirom na komplicirano uređenje BiH i još kompliciranije unutarnje odnose, jasno je da se ovakve kolektivne akcije poput bojkota mogu teže potaknuti, ali je i donekle kilavi bojkot u BiH polučio rezultate. Odjednom se počelo govoriti o maržama trgovačkih lanaca – ne zaboravimo da proteklih godina nijedan nije propao – kao i o snižavanju cijena nekih proizvoda. S obzirom na to kakav je bio odaziv, rezultati su ekvivalentni tome. Hrvatski primjer pokazuje da veći bojkot donosi veći rezultat.
Naravno, cijela priča o bojkotu trgovina u BiH nije mogla proći ni bez raskola u grupi koja ga je organizirala. Taman kad im je akcija uzela maha, oni su se odlučili javno posvađati u vezi toga tko previše nastupa u medijima, a tko upravlja stranicom na Facebooku. Kao i mnogo puta od 1990. do danas, pokazalo se da u BiH nema dovoljno ljudi koji bi odgovorno i u interesu svih znali odgovoriti na izazove trenutka. Kako je svojedobno rekao Branko Ćopić, znam ja nas, jebo ti nas.
No, bez obzira na primjer iz BiH, bojkot trgovina na Balkanu je već sada donio mnogo toga dobroga, jer je ljude podsjetio da se neke stvari mogu postići samo organiziranom kolektivnom akcijom. U neoliberalnom svijetu u kojemu živimo kao otuđeni pojedinci koji se u utrci štakora zvanoj slobodno tržište stalno bore za preživljavanje i jedni protiv drugih, bojkot je podsjetio da suradnja može donijeti mnogo bolje rezultate od konkurencije. Kad se male ruke slože…
Bojkot je, uostalom, ljudima na Balkanu osvjestio i činjenicu da u kapitalizmu svi prvenstveno postoje kao potrošači, i da i kao potrošači imaju kakvu-takvu moć. Glasati novčanikom znači i ne dozvoliti da ti gule kožu u svakoj trgovini. Zato i ne čudi što su inicijatori većine bojkota u državama regije udruge za prava potrošača.
Stoga sve ove već održane i najavljene bojkote od Hrvatske do Bugarske ne treba gledati kao na čarobni štapić koji će jednim potezom riješiti problem divljanja cijena, već kao na svojevrsnu vježbu za buduće organizirane kolektivne akcije, u kojima će se od ljudi tražiti da u ime boljeg društva i boljeg sutra nešto i poduzmu, umjesto da im je vrhunac angažmana to što jedan dan neće otići u šoping.
Drugim riječima, bojkot trgovina nas je podsjetio (ili naučio) da smo potrošači. Nije loše za početak. Sljedeći korak bi trebao biti da naučimo biti građani koji su u stanju kolektivno djelovati u općem interesu. Kako to izgleda u praksi, već mjesecima najbolje pokazuju studenti u Srbiji.
(TBT)
