Piše: Kerem Karacay, thebosniatimes.ba
Članak HW Brandsa o “Četiri učitelja” američke vanjske politike, zasnovan na knjizi Waltera Russell Meada pod naslovom Izabrana sudbina (eng. Special Providence), artikulira jedinstvenu perspektivu u pristupu Sjedinjenih Država ka međunarodnim odnosima. U svom članku Brands dijeli obrasce i pristupe vanjskoj politici američkih predsjednika u četiri kategorije, dajući im imena po američkim državnicima koji su bili pioniri ovih pristupa. Ako pogledamo izbliza, njihov uticaj se na ovaj ili onaj način može se pratiti u spoljnopolitičkom pristupu svakog američkog predsjednika i njegove administracije.
Ove „škole vanjske politike“, kako bismo ih nazvali, služe kao jedinstveno oruđe za navigaciju kroz karakteristične obrasce vanjskopolitičkih pristupa koje su predsjednici SAD usvojili tokom svojih mandata.
Četiri “školske učiteljice” ili škole mišljenja koje Mead identificira su:
- Hamiltonska: Ova škola, nazvana po Alexanderu Hamiltonu, gleda na svijet prvenstveno kao na tržište. Zalaže se za jačanje američke pozicije u globalnoj trgovini, naglašavajući rast trgovine i institucija koje je podržavaju kao ključne za vanjsku politiku. Hamiltonovci su kroz istoriju podržavali saradnju sa vodećim trgovačkim nacijama i smatraju se konzervativcima koji sumnjaju u ljudsko savršenstvo, ali su optimisti u pogledu prednosti trgovine.
Prvi primjer ovakvog mišljenja u američkoj vanjskoj politici bio bi George Washington. Kao prvi predsjednik, na politiku Washingtona je snažno utjecao Alexander Hamilton, koji se fokusirao na ekonomsku stabilnost i uspostavio Sjedinjene Države kao kredibilne učesnike u međunarodnoj trgovini. Ronald Reagan se također često smatra hamiltonovcem zbog njegovog naglaska na ekonomskoj snazi i globalnoj trgovini kao fundamentalnim aspektima američke vanjske politike. Možemo vidjeti kako njegov pristup leži u srži stava Reganove administracije kada je riječ o hladnom ratu. U ovoj eri se čak može smatrati da su Sjedinjene Države vodile rat ekonomskog iscrpljivanja sa Sovjetskim Savezom, sa ciljem da ga sruše, i to ne upotrebom instrumenata tvrde moći, već sa ciljem da paraliziraju industrijski pogon Sovjetskog Saveza prisiljavajući ga na fokus na utrku u naoružanju i odbrambenu potrošnju.
- Jeffersonova: Pojavila se kako bi kosila Hamiltonovim principima, Jeffersonska škola daje prednost demokratiji, vjerujući da ona ne nastaje kao nuspojava ekonomije, već kroz uloženi trud. Pristalice ove škole cijene individualizam i obzrivi su prema institucijama, posebno komercijalnim, koje potencijalno kvare lične temelje. Oni su prozvani kao izolacionisti ili nacionalisti zbog toga što daju prednost usavršavanju državne demokratije u odnosu na angažovanje u međunarodnim poslovima. Thomas Jefferson je arhetip za ovu školu mišljenja. Bio je intenzivno fokusiran na demokratiju i oprezan u pogledu stranih zapleta, dajući prioritet domaćem demokratskom razvoju. Jimmy Carter je još jedan primjer Džefersonove škole. Njegov naglasak na ljudskim pravima i oprezan pristup vojnoj intervenciji je u skladu s Jeffersonovim idealima.
- Jacksonova: Iako pobornici ove škole dijele fokus na unutrašnju politiku, historijski gledano, oni stoje iza nekih od najtvrdokornijih američkih stavova u vanjskoj politici. To su populisti koji vjeruju u demokratiju koja proizlazi iz naroda i koja se manifestira kroz ratoborni nacionalizam, te vrlo lahko brane američku čast i interese. Oni podržavaju jaku potrošnju na odbranu i fokusirani su na američku pobjedu, a ne na globalni spas. Andrew Jackson je imenjak ove škole. Jacksonova politika bila je nacionalistička i populistička, naglašavajući snažnu vojnu poziciju i teritorijalnu ekspanziju. Iako nije bio savršen spoj, Theodore Roosevelt je također donekle bio pod utjecajem Jacksonove škole u svom pristupu. Rooseveltova asertivna vanjska politika, uključujući ideologiju “velikog štapa”, u skladu je sa Jacksonovim naglaskom na nacionalnu čast i vojnu snagu. Kao bivši američki predsjednik Donald Trump također uvelike odražava Jacksonove karakteristike u svom vanjskopolitičkom pristupu. O tome će se govoriti kasnije u ovom članku.
- Wilsonova: Nazvani po predsjedniku Woodrowu Wilsonu, Wilsonove pristalice vjeruju u američku misiju da spasi svijet i učini ga „sigurnim za demokratiju“. Često su se udruživali sa Jeffersonovom školom po pitanju vrednovanja demokratije, ali se razlikuju po tome što smatraju da je angažman sa ostatkom svijeta suštinski važan za očuvanje demokratije kod kuće. Za razliku od Jacksonovaca, Wilsonijanci su liberalni internacionalisti koji podržavaju međunarodne institucije i zajedničke globalne napore. Woodrow Wilson, temeljna figura ove škole, promovirao je internacionalizam i ideju da SAD ima moralnu obavezu širenja demokratije i mira širom svijeta. Wilsonovi principi i formiranje Lige naroda nakon Prvog svjetskog rata bili su nazard izgranje moralnog okvira i poretka za svijet „pod svjetlom američke demokratije“. Vodstvo Franklina D. Roosevelta tokom Drugog svjetskog rata i njegovi napori da uspostavi Ujedinjene nacije odražavali su Wilsonove ideale. To se čak može smatrati „drugim potezom“ ka Wilsonovim ciljeve, tog puta sa jačom osnovom.
Kada se osvrnemo na nedavne predsjednike SAD-a i kako se uklapaju u ove škole mišljenja, prva stvar koja se da primijetiti jeste da njihovi pristupi vanjskoj politici odražavaju elemente iz više različitih škola mišljenja. Ne mogu se svrstati samo u jednu od tih škola. George W. Bush se uglavnom smatra Jacksonovcem. Nažalost, posebno nakon 11. septembra, njegov pristup vanjskoj politici poprimio je promjenjive oblike s elementima wilsonovskog intervencionizma (npr. rat u Iraku). Barack Obama, s druge strane, prvenstveno je Wilsonovac s naglaskom na multilateralizam i diplomatiju, ali također pokazuje jeffersonovske tendencije u svom opreznom pristupu vanjskoj politici.
Donald Trump nosi pretežno Jacksonovske karakteristike sa svojom politikom „Amerika na prvom mjestu“. Njegov skepticizam prema međunarodnim sporazumima (npr. Pariškom sporazumu o klimi i Transpacifičkom partnerstvu – TPP) i institucijama poput Ujedinjenih naroda, NATO-a i Evropske unije, kao i njegova općenita populistička retorika, jasno ukazuju na to. Sadašnji predsjednik SAD-a, u vrijeme pisanja ovog teksta, Joe Biden, predstavlja kombinaciju vilsonovske i hamiltonovske škole mišljenja. Fokusiranje na obnovu savezništava, angažovanje s međunarodnim institucijama i promoviranje globalne ekonomske stabilnosti glavne su osnove Bidenovog pristupa vanjskoj politici.
Prema taksonomiji Meada, Hamiltonovci i Vilsonovci svrstavaju se u konzervativne i liberalne internacionaliste, dok se Jacksonovci i Jeffersonovci smatraju konzervativnim i liberalnim nacionalistima.
Ove distinkcije su teorijske i odražavaju historijske nedosljednosti i složenu prirodu američke vanjske politike. Mead nastoji pružiti historijsku perspektivu koja služi i kao vodič za buduće pravce politike, sugerirajući da je razumijevanje ovih škola mišljenja ključno za snalaženje u izazovima 21. stoljeća. Ove kategorije nisu rigidne i mnogi predsjednici pokazuju karakteristike više škola u različitim periodima. Meadov model je alat kroz koji se mogu interpretirati kompleksnosti i promjenjivi prioriteti američke vanjske politike kroz historiju. Ipak, treba imati na umu da je, kada je riječ o američkoj vanjskoj politici i predsjednicima povezanim s njom u 21. stoljeću, sve teže svrstati administracije u jedinstvene kategorije. Od kraja Hladnog rata i 11. septembra, dinamika međunarodnih odnosa se značajno promijenila te se iznova nastavlja mijenjati.
(TBT, Foreign Analysis)
