Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Moram priznati da mi je Elmedin Konaković ukrao ideju kada je prilikom svog nedavnog gostovanja poklonio knjigu Avdi Avdiću koju sam ja želio pokloniti Bakiru Izetbegoviću.
Nije to bila ni moja orginalna ideja, već sam je pokupio od hrvatske kolumnistice Jelene Lovrić, koja je u jednoj svojoj kolumni sugerirala hrvatskom premijeru Andreju Plenkoviću da je pročita. Zato se mirne duše mogu „podžoniti“ njene teze kao da se odnose i na Bosnu i Hercegovinu, odnosno na samog Izetbegovića.
Knjigu „Zašto nacije propadaju“ su napisala dvojica nobelovaca Darona Acemoglua i Jamesa Robinsona. Njihova studija tvrdi da sudbinu nacija bitno određuju institucije. Uključive ekonomske i političke institucije osiguravaju opći prosperitet, neuključive i zatvorene institucije, koje moć koncentriraju u rukama malobrojne vladajuće elite – umjesto da je široko distribuiraju i što većem broju građana omoguće participaciju – vode u stagnaciju i propadanje.
INSTITUCIONALNO TKIVO BOSNE SE RAZARA
Izetbegovićeve godine vladanja BosnomI Hercegovinom ostat će zapamćene i po sistemskom uništavanju institucija bosnaske države. Po njihovom zauzimanju ili pretvaranju u mrtve ljušture. Umjesto jačanja i razvoja institucionalnog kostura Bosne i Herecgovine, njegova ga je vlast podlokavala, sve do urušavanja. Dok Izetbegović nakon pobjede njegove stranke na lokalnim izborima klikće o svojoj epohalnoj uspješnosti – otprilike, njegov otac je udario temelje, ali on je završio s realizacijom njegovog projekta ispunjenja bošnjačkog sna od jednog stoljeća – institucionalno se tkivo Bosne i Hercegovine razara.
Zbog svega toga nije loše da je Konaković imao u rukama takvu knjigu i da pledira na afirmaciji institucija. Ali knjiga je otišla u pogrešne ruke, osim ako u posveti nije napisano da se preda Šefu.
Inače, ovaj tv-duel je na koncu ispao vrlo važan politički događaj, jer je Konaković tom prilikom vrlo uvjerljivo razoktrio zloupotrebu državnih institucija, kao i spregu obavještajnog podzemlja i stranačkih (SDA) medija. Čak šta više,on je vrlo ilustrativno pokazao da je tutti di capo tog „stranačkog aparata“, koji je državne institucije koristio kao privatne alatke i poluge moći, bio Bakir Izetbegović.
Tako je Konaković vrlo uvjerljivo ispričao kako je Izetbegović naredio hapšenje Amira Zukića. Ako se prisjetimo jezivih scena ubistva Zukićevih konja dok je ovaj bio u zatvoru, što su mediji interpretirali kao mafijaške poruke Zukiću da ne bi prgovori o stranačkom kriminalu, onda je ovo bilo jedno od ključnih javnih svjedočenja o kriminogenom profilu Izetbegovića, odnosno njegovoj sprezi sa najokrutnijim mafijaškim ubicama (konja).
Na kraju je Konaković raskrinkao vezu telvizije Hayat sa srbijasnkim režimom ustvrdivši kako ima ugovore vrijedne nekoliko stotina hiljada maraka sa marketinškim agnecijama koje kontrolira Aleksandar Vučić. Čak ni voditelj Avdić to nije demantirao, već je priznao opravdavajući to na vrlo nevješt i priglup način.
Stoga je ovo dobar povod da se javno postavi pitanje odnosa stranačkih lidera i njihovih politika prema „hibridnom ratu“ kojeg, kako sami vole reči, Beograd i Zagreb vode prema Bosni i Hercegovini. Pošto se „hibrdni rat“ primarno vodi putem medija, najnormalniji odgovor koji semože ponuditi jeste uzvratiti svojim nacionalnim medijama na taj rat. Zar bi ovakvi proesdeaovski mediji potkupljeni od Vučića mogli voditi rat protiv njegovih tabloida?! Naravno da ne bi, jer niti znaju,niti smiju!
DOBRO JUTRO, NOĆI!
Pored toga sve proesdeaovske medije (Faktor,STAV, Hayat) subvenciraju i finansiraju turske firme i organizacije kojima se, gle paradoksa (!), isti ti srpski mediji ulizuju.
Zato je nedavna smjena urednika STAV-a Filipa Mursela Begovića je u ovom kontekstu vrlo znakovita. Mada na prvi pogled izgleda kao benigan slučaj, njegov bijeg u Zagreb nimalo nije bezazlen. Čak se može reči da je to jedina smjena koju je Izetbegović učinio nakon poraza njega i njegove stranke na Općim izborima. Osim ako to nisu učinili turski moćnici u Sarajevu koji su osnovali ovu novinu i koji je i danas finansiraju. Ali i u tom slučaju Izetbegović je morao bar aminovati njegovu smjenu. Kako god ovaj medij je nanio više štete nego koristi SDA-u jer je bio postao utočište zloglasnim botovima koje je instalirala i kao takve finansirala i kontrolirala OSA.
Manje je bitno kolika je ta šteta bila, od toga da je bitnije da je to sve, kako su drugi mediji naveli, koštalo 30 miliona KM. U svojim jadikovkama na medije koji su se decnijama urotili protiv SDA i njega samog Izetbegović tvrdi da su finansirani od stranaca. Vjerovatno se misli na donaciju koju je George Soros dao „opkoljenom Sarajevu“ u iznosu od 50 miliona dolara iz čega su finansirani tadašnji „nezavsini“ mediji Slobodna Bosna, Dani i Oslobođenje. Neki njegovi saradnici su mi tvrdili da svake godine stranci izdvoje 7 miliona dolara za medije koji oponiraju i napadaju SDA i Izetbegovića.
Očito je pokretanjem medija Fkator i Stav bio turski odgovor na ove napade na Izetbegovića.
No, šta ćemo sa odgovorom na „hibridni rat“ kojeg Beograd i Zagreb preko svojih ubjedljivo nadmoćnih medija u odnosu na sarajevske vodi protiv Bosne i Hercegovine? Dobro jutro, noći!
Po tom pitanju nema razlike između stranaka Trojke i SDA. Potpuno su pasivni potom pitanju.
Da u Sarajevu nije bilo iznimno dobrih novinara u vrijeme agresije Srbije,kao i Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu, koji su na izvanredan način parirali sprpskoj i hrvatskoj medijskoj ratnohuškačkoj mašineriji, moglo bi se reči da su sarajevski mediji oduvijek bili u inferiornom položaju u odnosu na regionalne medijske centre. Možda davdesetak,najviše tridestak sarajevskih novinara je izvojevalo herojsku pobjedu nad Miloševićevim i Tuđmanovim medijskim kerberima smrti , tako da se može reči da je to jedina stvarna pobjeda nad agresorima. Ali,avaj, ta plejada novinara nestaje sa medijske scene, biologija čini svoje, a podmlatka ni na vidiku.
Odnos Trojke prema državnoj televiziji (BHRT), kao i Fedralnoj televiziji (FTV), dovoljno govori o njihovoj politici prema mediima kao državnim institucijama.
Skoro da semođe reči da je odnos lidera Trojke prema medijima generalno čak i gori od onog kojeg ima SDA. Oni nemaju baš nikakvu ni politiku, niti strategiju kad su mediji u pitanju. To im se, naravno,već „obija o glavu“.
U nedavnom gostovanju na BHRT-u, predsjednik SBB-a Fahrudin Radončić iznio je do sada svoju naoštriju kritiku na račun vladajuće Trojke koju je nazvao „raspašoj koalicijom“.
Takav njegov istup može se kontekstualizirati kroz najavljeni povratak njegove stranke (SBB) na političku scenu, ali je mnogo značajni sa aspekta njegovog distanciranja od Trojke zbog činjenice da je vlasnik Avaza koji još uvijek slovi kao jedan od njautjecajnih sarajevskih medija. Do sada je Radončić osobno i politički i medijski podržavao Trojku. Na koncu, na prošlim Općim izborima bio je dio grupacije od desetak stranka koje su podržavale Denisa Bećirovića za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine.
Avaz je bio udarna pesnica u odbrani nove vlasti koju su vrlo ubojito napadali proesdeaovski mediji kojih, kao što je poznato, niti je malo, niti su marginalni.
Avaz nije prvi medij koji je „digao ruke“i distancirao se od politike Trojke, ali je vjerovatno posljednji. Jer naprosto nema više iole referentnog medija koji iskazuje simpatije i podršku liderimaTrojke. Možda se još tri-četiri medija, par televizija i par portala, doimaju kao protrojkaški mediji i to bi bilo sve.
Nije ovdje bitno kako će Trojka uopće proći na narednim izborima sa ovakvim odnosom prema medijima, a ne sluti na dobro, već kako bi odgovorili na taj „hibridni rat“ kojeg protiv Bosne i Hercegovine i njenih institucija vode Beograd i Zagreb. A od ishoda tog meidjskog rata umnogome ovisi i pobjednik narednih izbora!
(TBT)
