Piše: Yusra Ghannouchi, thebosniatimes.ba
Stigla je još jedna godišnjica revolucije u Tunisu, a obilježena je gorkim osjećajem poraza i straha pod diktaturom nakon puča koji je izveo predsjednik Kais Saeid.
Stoga se pad Ben Alijevog režima 2011. nakon sedmica narodnih protesta više se ne obilježava radosnim okupljanjima, već demonstracijama koje su često zabranjene i ugušene.
Saied, nekada „kandidat revolucije“, dokinuo je specijalni status za 14. januar; umjesto da slavimo historijski trenutak koji je potresao Tunis i cijeli region, sada je to samo običan radni dan.
Ali ove godine, gorko-slatka godišnjica nosi drugačiji ukus. Trijumf još jedne revolucije, dio niza ustanaka inspiriranih primjerom Tunisa, i bijeg još jednog diktatora, sa sobom donosi oživljavanje nade i jačanje odlučnosti.
Nakon 14 dugih godina borbe i žrtvovanja, sirijski narod je postigao ono što su mnogi nekada mislili da je nemoguće: pad brutalnog režima Bashara al-Assada.
Ova pobjeda predstavlja kulminaciju više od decenije otpora i otpornosti; trijumf želje za slobodom i dostojanstvom, uprkos ogromnim preprekama; i oživljavanje nade miliona ljudi širom regiona i njihovih snova o pravdi, dugo slomljenih kontrarevolucijama i državnim udarima.
Patnja Sirije i teška cijena plaćena za njeno oslobođenje od autoritarizma – koje su nekada tirani koristili kao upozorenje protiv bilo kakvih poziva na reformu – sada predstavljaju izvor inspiracije i nade, i lekciju da se želja naroda za dostojanstvom i slobodom ne može postići smrskana brutalnom silom, bačvastim bombama, stranom podrškom ili demonizacijom.
Revolucije se ne mogu pobijediti
Promjena može biti odložena i njena cijena povečati, ali se ne može zauvijek izbjeći. Riječima tuniskog “pjesnika ljubavi i revolucije”, Aboul-Qacem Echebbija: “Ako ljudi jednog dana požele život, sudbina će sigurno odgovoriti na njihov poziv.”
Tunižani su, kao i drugi narodi u regionu, slavili zajedno sa Sirijcima dok se širila nevjerovatna vijest o svrgavanju Assada. Baš kao što je prije 14 godina revolucija u Tunisu zapalila nadu i inspiraciju u cijelom regionu, pobjeda Sirije danas udahnjuje novi život razbijenom i potisnutom arapskom proljeću.
Otpornost sirijskog naroda na svrgavanje Assada šalje snažnu poruku: revolucije mogu posrnuti, ili biti izbačene iz kolosijeka, mogu potrajati godinama ili decenijama i mogu imati ogromnu cijenu – ali nikada se ne mogu pobijediti.
Arapsko proljeće je daleko od kraja, a lekcije naučene i iz njegovih neuspjeha i iz pobjede Sirije odjekivat će arapskim svijetom u godinama koje dolaze.
Dok se Sirija sada nosi s ogromnim zadatkom obnove zemlje i uspostavljanja inkluzivnog, stabilnog sistema, Tunis se bori pod autoritarizmom i nekompetentnošću.
Nakon revolucije postignuta su neosporna dostignuća, posebno u smislu izgradnje inkluzivnog, pluralističkog političkog sistema. Ali politički zastoj, neispunjena ekonomska očekivanja, kontrarevolucionarne zavjere i uspon populizma doveli su do raspleta demokratske tranzicije.
Ciklični obrazac
Rasprava o evoluciji revolucije u Tunisu, sa svim njenim usponima i padovima, zauzela bi mnogo više stranica – ali dovoljno je reći da bi, baš kao što je revolucija u Siriji svjedočila i dobicima i ogromnim gubicima, njena posljednja pobjeda, za mnoge neočekivana, trebala biti opomena za one koji žele da otpišu tunišku revoluciju i arapsko proljeće.
Revolucije ne postižu svoje ciljeve preko noći. Revolucija nije linearan, već dijalektički proces između kontinuiteta i diskontinuiteta historije.
Tranzicije ne napreduju linearno, već ciklično. Nakon revolucije slijede kontrarevolucije, jer se snage promjene bore protiv sila koje vuku unazad. Za uspostavljanje novog, stabilnog političkog sistema može biti potrebno mnogo decenija. Ovo je lekcija iz svih revolucija kroz historiju.
Dok se Tunižani spremaju izaći na ulice na 14. godišnjicu svoje revolucije, stotine lidera političke opozicije, uključujući i mog oca Rached Ghannouchija, zajedno s aktivistima, novinarima, sudijama, advokatima i drugim kritičarima režima, ostaju pritvoreni ili krivično gonjeni od strane potčinjenog pravosuđa, zbog odbijanja da prihvate volju da se Tunis vrati u dane predrevolucionarne diktature.
Njihova odlučnost pokazuje trajni duh Arapskog proljeća i da je težnja za slobodom, pravdom i demokratijom dug i težak put.
Sirija im donosi obnovljenu nadu da borba onih koji su žrtvovali svoju slobodu i svoje živote za san o društvenoj pravdi neće biti uzaludna – i da ćemo, poput radosnih scena oslobođenja iz sirijskih zatvora, jednog dana, prije ili kasnije svjedočite sličnim scenama u Tunisu i širom regiona.
(TBT, MEE)
