I dalje su na najodgovornijim pozicijama ljudi koji su tu postavljeni kao produžene ruke ključnih političkih lidera čiji je cilj oduvijek bio uskostranački, osobni ili povezan s nekim kriminalnim miljeom. To je realnost koja se uporno ignorira prilikom priča o euroatlantskim integracijama, ispunjavaju ‘prijeko potrebnih’ kriterija za približavanje članstvu u EU… Jasno je kao dan da ovakva BiH neće nikada ispuniti uvjete za ulazak u EU, kao što je i jasno da je to naprosto nemoguće s trenutačnim političkim liderima, kao što je i jasno da ćemo se još dosta načekati da dobijemo vlast koja je istinski predana boljitku države i njezinih stanovnika.
Kockanje s ekonomijom
U tom kontekstu se može promatrati i posljednja odluka Vlade FBiH o povećanju minimalne plaće radnicima na 1.000 maraka. Nije to neka posebno revolucionarna odluka koja će usrećiti bilo koga, a kakve će učinke imati tek ćemo vidjeti. Prognoze u javnom prostoru variraju od katastrofalnih do izrazito pozitivnih, međutim i u ovoj problematici zanemaruje se činjenica da imamo vrlo loše kadrove na odgovornim pozicijama, pa se tako odluke koje donose ne mogu promatrati na način kao kada primjerice ‘njemačka vlada donese odluku o povećanju minimalca’.
FBiH, kao ni BiH, nije Njemačka, niti će ikada biti. Još nije imala Vladu sposobnu pomiriti ‘zaraćene’ strane u ekonomskom prostoru. S jedne strane imamo veliki broj poslodavaca koji radnike tretira kao robove, drži ih na mizernim primanjima, iskorištava svaku mogućnost da izvuče maksimalan profit, a taj profit koristi isključivo za osobno bogaćenje. Potom imamo Vladu koja se ponaša istovjetno tome. Odnosno, pokušava na svaki mogući način dodatno nadopuniti vlastiti proračun kako bi održavala preglomazni javni uhljeb sektor i socijalu (silnu rodbinu, prijatelje, stranačke kolege, glasove…). Dakako, postoje i pošteni poslodavci koji su svjesni da samo zadovoljan radnik može imati dobru produktivnost, ali takvi nisu većina.
U svemu tome najgore prolaze radnici u realnom sektoru, preko čijih leđa su stvoreni brojni milioneri, a koji su opet ponajviše bliski političkim liderima i dio su njihovih struktura. Treba li napominjati da su brojna današnja ‘velika preduzeća’ uglavnom u vlasništvu ratnih profitera i njihovih nasljednika, a da je privatizacija u BiH rađena na način ‘ono što je bilo državno sad je moje’, a potom je uslijedila famozna privatizacija na način ‘ono što je bilo tvoje, sad je moje’.
I sve je to rezultat kriminalnih i nesposobnih političkih lidera koji su tvorci takvog sistema. To je jedina istina, jer da je drugačije zar bi se iz BiH odselilo dva milijuna ljudi? Zar bi se 2025. godine ‘natezali’ oko 1000 maraka plaće? Zar bi imali najniže plaće u Europi, a najskuplje troškove života?
Vlada je nesposobna
Kao ni sve prethodne Vlade FBiH ni ova današnja nije sposobna naći formulu koja bi zadovoljila radnike, poslodavce i državu. Aktuelnoj vlasti žestoko pada rejting u javnosti, što će se odraziti na budućim izborima, pa je stoga krenula u rizik s novim odlukama koje bi trebale donijeti kao neki bolji stav javnosti prema njima. Je li u pitanju kockarska odluka? Hoće li se Trojci isplatiti ovakve ekonomske vratolomije? Izjave koje daju premijer Nikšić i ministar Mijatović djeluju ‘udarnički’, ali pomalo nerealno.
Ono što bi njih dvojica trebali prije svega prihvatiti je to da smo mi ipak ‘banana država’, što je izraz kojim premijer Nikšić nastoji ismijavati investitore koji nisu u mogućnosti isplatiti 1000 maraka radniku i uz to 750 maraka u federalnu hasu.
Mi smo itekako ‘banana država’ u kojoj radnici rade za mizeriju, a prisiljeni su plaćati proizvode i usluge po cijenama u najskupljim državama EU. Pobogu, čokolada je skoro tri puta skuplja nego u Njemačkoj. ‘Banana država’ je izraz koji se koristi za politički nestabilne države kojima upravljaju korumpirani lideri na čelu ‘nazadnih tvorevina’. Ima li itko tko može demantirati da je BiH upravo istoznačna toj definiciji?
Odluka o minimalcu od 1000 maraka neće promijeniti tu činjenicu.
Većina bh lidera kroz proteklih 30 godina je ogrezla u neki oblik korupcije, a njihovi kadrovi po raznoraznim ministarstvima, javnim poduzećima, agencijama i tko zna sve čemu su također nečisti. Velika većina političkih dužnosnika, parlamentaraca i ‘javnih kadrova’ ne može dokazati porijeklo imovine ni pomoću ‘umjetni inteligencije’. Mi smo jednostavno ‘banana država’. I to opjevana! Mostarski Zoster je to melanholično učinio još prije petnaestak godina.
“To što živim u banana stejt ne znači da sam glup i da sam strejt. To što živim u šupku svijeta ne znači da sam manje vrijedan.”
(TBT, Dnveni list)
