GEOPOLITIKA
Uprkos važnosti događanja tokom posljednjih četvrt stoljeća,
ovaj period još uvijek nije u potpunosti shvaćen. Zašto je Sovjetski savez
zaista pao? Kako se historija ponavlja? Šta možemo naučiti?
FOTO: (Wikipedia)
Pad Sovjetskog saveza u decembru 1991. godine promijenio je
svijet preko noći. Hladni Rat i prijetnja nuklearne apokalipse je nestala, a
demokratija i tržišna ekonomija počele su da se šire po teritoriji nekadašnjeg
“Crvenog carstva”.
Ipak, u 25 godina od tada, stvari se nisu odvijale kao što
je predviđano i pod uticajem globalizacije, bivše sovjetske republike mutirale
su na neviđene načine, ohrabrivši autokratiju i učvrstivši korupciju na
postsovjetskom prostoru.
U međuvremenu, geopolitički animoziteti Hladnog rata ponovo
su isplivali i odnosi Moskve i Washingtona su na najnižem nivou od ere
Gorbačova i Regana. Nastanak novih država, doveo je do uspona nacionalizma koji
oblikuje spoljnu politiku velikih međunarodnih igrača i mijenja ljudsko društva
na nezamislive načine.
Uprkos važnosti događanja tokom posljednjih četvrt stoljeća,
ovaj period još uvek nije u potpunosti shvaćen. Zašto je Sovjetski savez zaista
pao? Kako se istorija ponavlja? Šta možemo da naučimo? Ovo su samo neka od
pitanja na koja treba da odgovorimo.
Sovjetski savez i dalje pada
Dvadeseto stoljeće donijelo je kraj svjetskog poretka
zasnovanog na carstvima – od Austrougarske, preko Otomanskog carstva, do
Britanske i Francuske imperije, decenijski proces dezintegracije okončan je
konačno 1991. godine, padom Sovjetskog saveza, moćne države nasljednice Ruskog
carstva.
Iako su mnogi faktori doprinijeli njegovom padu – od
suštinski falične sovjetske verzije komunizma, do ekonomske neefikasnosti –
širi kontekst dezintegracije često se previđa. Kolaps SSSR-a bio je proces, ne
događaj, i po svemu sudeći, još uvek traje.
FOTO: (Wikipedia)
Kao sredstva uspona nacionalnih država na pepelu Sovjetskog saveza,
mobilisane su prije svega etnička pripadnost, nacionalistička ideologija i u
skladu s njom, pretežno neosnovani teritorijalni zahteve. Taj proces djelimično
objašnjava rusku aneksiju Krima, rat u Ukrajini i porast podrške javnosti ovim
ruskim agresivnim potezima.
Kao žrtva mnogo moćnijeg susjeda, Ukrajina se našla u
situaciji sličnoj svim novim državama koje su nastajale u istočnoj Evropi – dok
su se mučile s nevjerovatno teškim zadatkom izgradnje nacije, morali su da
udovolje nacionalnim manjinama i odbrane se od revanšističkih sila koje su
polagale pravo na lojalnost tih istih manjina.
Iako nam historijski kontekst pada carstava pomaže da bolje
shvatimo posljednjih 25 godina u post-sovjetskom prostori, on služi i kao
upozorenje za budućnost. Ponovno crtanje post-imperijalnih granica na osnovu
nacionalnosti, jezika i kulture obično su dolazila kao rezultat ratova i
konflikta, od kojih su neki trajali decenijama, a neki čak i stoljećima-
Opadanje moći Otomanskog carstva počelo je još 1783. godine, a završilo se tek
na kraju Prvog svjetskog rata.
Prema tome, sukobi u istočnoj Ukrajini samo su podsjetnik na
činjenicu da sovjetska dezintegracija i dalje traje. Slične podsjetnike imamo u
Pridnjestrovlju, Abhaziji, Južnoj Osetiji, Čečeniji i Nagorno-Karabahu.
Lekcije koje današnji političari mogu da nauče iz kolapsa
imperija jeste da je uloga međunarodne zajednice odsutna za rješavanje
nesuglasica između nekadašnjih gospodara i podanika. Veoma mali broj stabilnih
država nastao je na ruševinama nestalih carstava, a da nisu dobile veliku
međunarodnu podršku.
Ova uloga međunarodne zajednice gotovo sigurno će ostati od
presudnog značaja i u budućnosti.
(TBT, FP)
