Piše: Hakkı Öcal, thebosniatimes.ba
Jedan moj stari miljenik smatra da je pad režima Bashara Assada “zapanjujući” i misli da razotkriva “laži u srcu raznih neutemeljenih pretpostavki o svijetu”. Nekada sam čitao (ne, učio napamet) svaki redak koji bi ispisao dok je još uvijek “stajao nasuprot historiji, vikao Stani u vrijeme kad niko nije sklon tome”, kada je bio samo “konzervativan” bez ikakvih pridjeva dodatih uz to. Mislim na časopis National Review.
Četiri primjera Noaha Rothmana onih laži koje dokazuju da američki neprijatelji uopće nisu postojani. (Kako bi mogli biti? Oni su hrpa “neliberalnih protivnika”; od njih se Assad i Rusija zapravo nisu borili protiv terorista – pa logikom pomoći “prijatelj mog neprijatelja moj je neprijatelj” – assadisti a Rusi su jednostavno zavaravali Barracka “Korisnog idiota” Obamu!).
Još jedan mit, Assadov (s njim i ruski i iranski) kolaps tigrova od papira dokazao je da liberalna i demokratizirajuća osovina Sjedinjenih Država ne mora koegzistirati s iranskom osovinom; Islamska Republika nas više ne može prevariti kao što je to učinila Obamina i Bidenova administracija. (Usput, “polu-neprijateljske sile poput Turske” ne bi se trebale nadati da će utjecati na nasljedni režim u Siriji!) I konačno, laž da je SAD tajni autor događaja na Bliskom istoku razbijena je od strane kolaps Assadovog režima.
Ukratko, “novi” konzervativci u NRO-u, nakon pada Assadova režima, pronalaze utjehu u činjenici da će teroristička kurdska YPG koju podržavaju SAD nastaviti držati “50 000 ili tako nešto zarobljenika Islamske države u pritvoru”. Fotografija preko cijele stranice terorista povezanih s PKK/YPG-om koji mašu zastavama s likom vođe terorizma PKK-a Abdullaha Öcalana na njima zapravo odaje skriveni plan NeoConsa: bez obzira na sve, oni će stvoriti tu terorističku državu u Iraku i Siriji, koja će, nadajmo se, potaknuti etnički separatizam u Turskoj i Iranu.
Gospodo i pet dama mog starog omiljenog časopisa! Gotovo je, htjeli vi to ili ne. Molim vas, prestanite sanjariti o komadanju Iraka i Sirije i redizajniranju Bliskog istoka. Osmanlije su utonule u iscrpljeni san, zahvaljujući geopolitičkim smicalicama i spletkama onih koje su nazivali “düvel-i muazzama” (velike sile).
Ne, nisam jedan od onih samoorijentalista koji za sve svoje bolesti krive hegemonistički imperijalizam; Znam da su pogreške, pogrešne procjene, zablude i pogrešni koraci tokom njihovog prošlog stoljeća izazvali sve loše stvari koje su se dogodile Osmanlijama. Na vrhu liste je njihovo oponašanje nečega što nisu bili. O tome možemo neki drugi put: za sada je dovoljno reći da su te velike sile imale dovoljno prilika stvoriti nove nacije i države na zemljama kojima su Osmanlije upravljali više od 500 godina. Dakle, dragi urednici i kolumnisti u svetoj relikviji Williama F. Buckleya, dogodilo se jednom, a trajalo je gotovo cijelo stoljeće. Ne više!
Prestanite stvarati nemire!
Sirija pripada Sirijcima, Irak Iračanima, a Iran Irancima.
Nije bilo lako doći do ove sigurne tačke gdje možemo reći da je ne samo Sirija, nego zahvaljujući svojoj revoluciji i Irak oslobođen opasnosti od komadanja. Osvježimo pamćenje i pokušajmo se prisjetiti posljednjih nekoliko desetljeća u kojima su izgrađeni neki od tih neokonskih mitova.
Turski parlament je lijepo pokušao podsjetiti SAD i one druge koji su mu sjedili na repu 2003. da bi bilo kakva operacija razbijanja ionako krhke ravnoteže denominacijskih razlika i plemenskog ponašanja utjecala ne samo na Irak, već i na cijelu regiju. Parlament je, odbacivši vladin zahtjev uredbe da se turske snage pošalju u Irak kao dio američkih snaga i odobri prisutnost stranih oružanih snaga u Turskoj, praktično zatvorio vrata Americi.
Američki marinci čekali su u desantnim čamcima, a američko ratno zrakoplovstvo na nosačima aviona Šeste flote. Tursko odbijanje bilo je veliko razočarenje za Amerikance; u nemogućnosti korištenja turskog zračnog prostora, luka i teritorija, SAD su doživjele veliki neuspjeh tokom invazije na Irak. Ipak, plaćajući težak ekonomski račun, SAD su uspjele uništiti Irak, stvarajući područje za separatizam.
Od dvojice vijećnika velikih kurdskih plemena, nije Barzani nego Talabani upao u zamku “nezavisnog Kurdistana”. Centralna komanda SAD-a, pod zapovjedništvom neokonzervativnog ministra odbrane Donalda Rumsfelda i general majora Jima Mattisa, komandanta američkih snaga tokom invazije na Afganistan i Irak (kasnije ministar odbrane predsjednika Obame), imalo je drugačije planove s PKK-om. Ova teroristička organizacija iz Turske brinula se za one koji su plaćali više. Irački Kurdi morali su još malo pričekati: NeoConsi su morali proći kroz Siriju i izrezati još jedno autonomno područje kako bi se spojili s KRG.
Ali, prvo, trebao im je neprijatelj s kojim će se boriti i poraziti ga kako bi znatan dio Sirije bio u rukama tih separatista. Talibani u pomoć! “Islamska vojska”, britanske i američke obavještajne organizacije stvorene u Afganistanu da se bore protiv sovjetske okupacije, raspoloženi mladi ljudi sa svojom nezamislivom žestinom, poput probnog pogleda svojih protivnika i odrubljivanja glava ljudima pred kamerama, ostali su bez posla u Afganistanu. Počeli su se materijalizirati usred Sirije.
Ne pitajte kako su ti ljudi putovali cijelim putem od Afganistana, preskačući Pakistan, Iran i Irak do Sirije, ili gdje su nabavili to oružje, puške i rakete da raznesu vojsku Bashara Assada… Ali oni su to učinili. Za tren oka usred Sirije nastala je jaka ekstremistička država po imenu Daesh. Ali bez brige! Konjica američkog CentComa, YPG, stigla je u pomoć. Gdje su ti “herojski ratnici” nabavili oružje, uniforme i obuku nije tako tajna kao što je slučaj sa njihovim ekstremističkim protivnicima.
Američki CentCom, upravljajući stotinama jumbo transportnih aviona iz SAD-a i hiljadama poluprikolica iz Iraka, osigurao je vojsku trenera za stvaranje borbene vojske od terorista PKK-a. I ne samo to, američka im je vojska čak dala i ime koje je, prema riječima generala američke vojske Raymonda Thomasa, tadašnjeg šefa Komande za specijalne operacije, bilo pomalo ironično!
Gen. Thomas je rekao da je Turska na YPG gledala kao na produženu ruku militanata PKK-a koji vode pobunu na turskom tlu i oštro je kritizirao američku podršku grupi, koja se s vremenom povećala, pa ih je zamolio “da promijene svoj brend”. Preimenovana je u “Sirijske demokratske snage”. Rekao je da je ponudio da se tom nazivu doda riječ “demokratski”: “Mislio sam da je briljantan potez staviti demokratiju unutra.”
Briljantno, zaista. Ne samo ime, već i akcije: Teroristi su porazili Daesh i zarobili 50.000 njihovih pripadnika. Oni su u rukama takozvane “Autonomne uprave sjeverne i istočne Sirije”, takođe poznate kao Rojava. Gdje? Dobro! Zapovjednici YPG-a (i njihovi američki voditelji, te Brett McGurk, američki diplomata, advokat i akademik koji je služio na visokim položajima nacionalne sigurnosti pod predsjednicima Bushom, Obamom, Trumpom i Bidenom) trebali bi znati kako zadržati i hraniti 50.000 zarobljenika!
Možda će uskoro, kada Sirijska revolucija konačno stigne do Rojave, ekstenzije PKK i njihovi američki pokrovitelji napustiti teritoriju istočno od Eufrata kao što su učinili sa Zapadom, a regionalni narodi će saznati! Pedeset hiljada ekstremističkih Daesh militanata mora biti nešto golemo za vidjeti!
Ovo nas vraća na temu: neokonzervativnu ideju “Kurdistana” (predsjednik Erdogan naziva ga šaljivim imenom: Teroristan) koji uključuje iračke i sirijske elemente koji bi potakli turske i iranske Kurde da se pridruže i osiguraju snažnog (i sekularnog), demokratskog saveznika Izraela. Ako su planovi neokonzervativaca za redizajniranje Bliskog istoka proizašli iz pružanja Izraelu štita od Irana, onda bi trebali uvidjeti koliko je mudro imati dvije jake zemlje, Irak i Siriju, između.
U svakom slučaju, taj san o komadanju Sirije (a time i Iraka) pokazao se lažnim. Nestao je. SAD i svi oni koji im sjede na repu trebali bi se probuditi i osjetiti miris arapske kahve. Pa, osjeća li se u zraku dašak turske kahve ili sam to samo ja namirisao?
(TBT, Daily Sabah)
