Piše: Gideon Levy, thebosniatimes.ba
Ptice grabljivice se sada časte na sirijskom nebu, osjećaju smrad lešine i dolaze da kidaju meso: izraelski avioni zračnih snaga bombarduju i uništavaju sirijsku vojsku, a kopnene snage zauzimaju njenu teritoriju. Kao što voda traži najniža mjesta, tako Izrael sebi pronalazi još jednu priliku u obilju koje mu se ukazalo na putu. Priliku da uništi sirijsku vojsku i da pocjepa njenu teritoriju u trenutku dok se izubijana i u modricama zemlja budi iz noćne more prethodnog režima ka nepoznatoj budućnosti.
Naizgled se to čini kao pametan potez Izraela jer ovo je šansa da se unište vojne sposobnosti još jednog neprijatelja. Niko se u posttraumatskoj Siriji nakon prevrata ne može suprotstaviti Izraelu. Ali ne smijemo zanemariti fatalnu štetu koju ova ružna pljačka može da izazove na duže staze. Maer šalal haš baz – brzo u pljačku – tako je prorok Isaija nazvao jednog od svojih sinova. I tada je postojala namjera da se uništi Damask (i Samarija). „Maer šalal haš baz“ je takođe operativni plan Izraela tri hiljade godina kasnije.
U Siriji se sada širi nada. Možda je neosnovana, skoro sigurno da je tako, ali prvi dani režima koji se formira ipak daju neku nadu. Vođa pobunjenika se u međuvremenu pokazuje kao mudar i oprezan. Nasuprot revoluciji u Iraku, Sirijci ne ruše stari svijet, ne prolivaju krv i ne uništavaju infrastrukturu. Muhamad el Golani za sada čini sve kako bi stabilizirao situaciju i uspostavio vlast. Izrael je trenutno njegova posljednja briga. Njegova prošlost ne obećava, ali možda se promjenio. Sirijski narod je to zaslužio.
Dok Sirija opipava svoj put u mraku, Izrael nastupa na svoj nasilni i agresivni način, bombardira i osvaja, junači se nad slabima i ranjenima. Možda će izvući neku korist od toga, ali se može desiti i da se Sirija oporavi i ne zaboravi ko ju je napao bez razloga i bez legitimacije u teškom času. Trenutak slabosti je naizgled dobra prilika za napad, ali je mogao biti i prilika da se pruži ruka – što bi se možda pokazalo kao neosnovano ili bi bilo odbačeno s gnušanjem. Ali kada se događaji nižu dramatičnom brzinom ne zna se šta tačno činiti.
Izrael je barem mogao pokušati. Umjesto da prijeti Siriji, ništa ne bi izgubio da je pozvao na otvaranje novog poglavlja u odnosima. Cinici će reći da je to ludilo, ali pravo ludilo je uopće ne pokušati, i to baš sada.
Sirijski narod neće zaboraviti ko sada koristi njihovu slabost i uništava im zemlju. Na prošlonedjeljnim demonstracijama podrške prevratu u Madždal Šamsu jedan građanin mi je rekao: „Ako sudbinu Sirije prepuste njenim građanima, postoji šansa i nada. Ali Izrael se već upliće ostavljajući sirijskoj vojsci samo kalašnjikove i metke.“
Izrael ne samo da uništava sirijsku vojsku, već i cijepa teritoriju suverene zemlje u još uvijek neizvjesnoj mjeri. Pustimo nevjerovatnu bahatost i bezobrazluk što se bez razloga gazi suverenitet druge zemlje i krši međunarodno pravo. Samo zamislimo da sada Sirija cijepa Kirjat Šmonu od izraelske države. Sasvim je očigledna šteta koja bi time bila nanijeta Izraelu. Ovakvo otkidanje teritorija će biti razlog za slijedeći rat. Poput Havat Šibe na Golanu, ove sumnjive izraelske okupacije nikada nisu privremene, nema dugotrajnijih od njih, i na kraju stvaraju neizlječivu ranu.
Izrael neće žuriti da se povuče sa teritorija koje sada osvoji. Povlačenje će se smatrati predajom kojoj će se protiviti desničari, ali i ljevica. Izrael poručuje novoj Siriji: zaboravite novo poglavlje. Nastavit ćemo ratovati protiv vas zauvijek. Sve u svemu, vrlo je logično ali gasi nadu.
(TBT, Haaretz)
