Piše: Slavoj Žižek, thebosniatimes.ba
Pad režima Bašara al-Assada u Siriji iznenadio je čak i opozicionu organizaciju Hajat Tahrir al-Šam i njenog vođu Abu Muhamada el Jolanija, nudeći plodno tlo za teorije zavjere. Ekonomista Guillermo Ortiz veruje da bi zemlja i njen novi predsednik mogli imati koristi od povratka za pregovarački sto sa SAD.
Koju su ulogu u ovom iznenadnom preokretu odigrali Izrael, Turska, Rusija i Sjedinjene Države? Da li se Rusija uzdržala od intervencije u Assadovo ime samo zato što ne može sebi da priušti još jednu vojnu operaciju van ukrajinskog fronta, ili je postojao neki dogovor iza scene? Da li su SAD ponovo upale u zamku podrške islamistima protiv Rusije, ignorirajući lekcije iz Avganistana 1980-ih? Šta je Izrael uradio? Svakako mu ide u korist da svijet skrene pažnju sa Gaze i Zapadne obale, pa zauzima teritoriju u južnoj Siriji za sebe.
Kao i većina komentatora, ja naprosto ne znam odgovore na ova pitanja i zato više volim da se fokusiram na širu sliku. Glavna karakteristika ove priče, baš kao u Avganistanu poslije povlačenja SAD ili u Iranu tokom revolucije 1979, jeste odsustvo velike, odlučujuće bitke. Režim se prosto urušio kao kuća od karata. Pobjedila je ona strana koja je zapravo bila spremna da se bori i umre za svoj cilj.
Činjenica da je za Assadov režim vladao univerzalni prezir ne objašnjava ono što se dogodilo. Zašto je nestao sekularni otpor Asadu, ostavljajući samo muslimanske fundamentaliste da iskoriste priliku? Isto pitanje bi moglo važiti za Avganistan. Zašto je na hiljade ljudi bilo spremno rizikovati svoje živote da bi pobjegli iz Kabula, ali ne i da se bore protiv talibana? Vojne snage starog avganistanskog režima bile su bolje naoružane, ali jednostavno nisu bile posvećene toj borbi.
Sličan skup činjenica fascinirao je filozofa Michela Foucaulta kada je posjetio Iran (dva puta) 1979. Zapanjila ga je ravnodušnost revolucionara prema vlastitom opstanku. Njihov način kazivanja istine bio je „stranački i agonistički“, objašnjava filozof Patric Gamez. Težili su „transformaciji kroz borbu i iskušenje, za razliku od moderne zapadne moći koja pacifizira, neutralizira i normalizira. […] U razumjevanju te razlike ključan je koncept istine na djelu… koncept istine kao parcijalne, rezervirane za pristalice.“
Kako sam Foucault kaže: „…ako ovaj subjekt koji govori o pravu (ili bolje rečeno, pravima) govori istinu, ta istina više nije univerzalna istina filozofa. … Ona je zainteresirana za totalitet samo u onoj mjeri u kojoj može da ga sagleda jednostrano, izobliči ga i sagleda iz svoje tačke gledišta. Istina je, drugim riječima, istina koja se može primjeniti samo iz svoje borbene pozicije, iz perspektive tražene pobjede i na kraju, takoreći, opstanka samog subjekta koji govori.“
Može li se ova perspektiva odbaciti kao dokaz predmodernog „primitivnog“ društva koje još nije otkrilo moderni individualizam? Odgovor je jasan svakome ko makar malo poznaje zapadni marksizam. Kako je tvrdio mađarski filozof Đerđ Lukač, marksizam je „univerzalno istinit“ upravo zato što je „parcijalan“ prema određenoj subjektivnoj poziciji. Ono što je Foucault tražio u Iranu – agonični („ratni“) oblik kazivanja istine – postoji još kod Marxa, koji je znao da učešće u klasnoj borbi nije prepreka, već radije preduvjet za sticanje „objektivnog“ znanja o historiji.
Pozitivistička koncepcija znanja kao „objektivnog“ izraza stvarnosti – ono što je Foucault okarakterizirao kao „pacifizirajuću, neutralizirajuću i normalizirajuću formu moderne zapadne moći“ – jeste ideologija „kraja ideologije“. S jedne strane, imamo navodno neideološka ekspertska znanja; s druge strane, imamo raštrkane pojedince, od kojih je svaki fokusiran na svoju idiosinkratičnu „brigu o sebi“ (Foucaultov termin) – male stvari koje donose zadovoljstvo u nečiji život. Sa tog stanovišta liberalnog individualizma, svako univerzalno opredjeljenje, posebno ako podrazumjeva rizik po život i zdravlje, sumnjivo je i „iracionalno“.
Ovdje nailazimo na zanimljiv paradoks: dok tradicionalni marksizam vjerovatno ne može pružiti ubjedljivo tumačenje uspjeha talibana, ipak može razjasniti šta je Foucault tražio u Iranu (i šta bi trebalo da nas fascinira u Siriji). U vrijeme kada je trijumf globalnog kapitalizma potisnuo sekularni duh kolektivnog angažiranja u potrazi za boljim životom, Foucault se nadao da će pronaći primjer kolektivnog angažiranja koji se ne oslanja na vjerski fundamentalizam. Nije ga našao.
Najbolje objašnjenje zašto se čini da religija sada drži monopol na kolektivnu posvećenost i samožrtvovanje dao je Boris Buden, koji tvrdi da religija kao politička snaga odražava postpolitičku dezintegraciju društva – raspad tradicionalnih mehanizama koji su garantirali stabilne veze u zajednici. Fundamentalistička religija nije samo politička; ona je politika sâma. Za njene pristalice, ona više nije samo društveni fenomen, već sama struktura društva.
Tako više nije moguće razlikovati čisto duhovni aspekt religije od njene politizacije: u postpolitičkom univerzumu, religija je kanal kroz koji se vraćaju antagonističke strasti. Nedavni događaji koji izgledaju kao trijumfi vjerskog fundamentalizma ne predstavljaju povratak religije u politiku, već jednostavno povratak političkog kao takvog.
Pitanje je onda šta se desilo sa sekularnom radikalnom politikom – zaboravljenim dostignućem evropske modernosti? U njenom odsustvu, Noam Chomsky vjeruje da se približavamo kraju organiziranog društva – tački bez povratka poslije koje nismo u stanju čak ni da usvojimo zdravorazumske mjere kako bismo „spriječili kataklizmičko uništavanje životne sredine“. Dok se Chomsky fokusira na našu ravnodušnost prema okruženju, ja bih njegovu poentu proširio na našu opću nespremnost da se upustimo u političke borbe. Donošenje kolektivnih odluka kako bi se spriječile predvidive nesreće izrazito je politički proces.
Problem Zapada je u tome što nije voljan da se bori za veliki zajednički cilj. Recimo, „mirovnjaci“ koji žele da se ruski rat u Ukrajini prekine pod bilo kojim uvjetima, na kraju će braniti svoje lagodne živote i spremni su da za to žrtvuju Ukrajinu. U pravu je italijanski filozof Franco Berardi. Svjedoci smo „dezintegracije zapadnog svijeta“.
(TBT, Project Syndicate)
