Odnos između Crkve i slobodnog zidarstva nije tek povijesna igra sjenki, nego sukob koji odražava suštinske napetosti unutar same ljudske duše. To su dva velika projekta, oba obavijena velom tajne, oba ukorijenjena u složenim mrežama simbola i rituala, koji pokušavaju odgonetnuti istinu, svaka na svoj način. Ipak, jesmo li ikad zastali i zapitali se što ako su ti putevi, iako naizgled divergentni, zapravo vodili prema istoj točki na horizontu? Možda je vrijeme da prestanemo s predrasudama i započnemo dijalog, ne kao neprijatelji, nego kao suputnici u potrazi za istinom. Jer u vremenu globalnih kriza povijesne animozitete trebamo vidjeti ne kao neizbježnu sudbinu, nego kao šansu za novi oblik suradnje.
Michael Weninger, katolički svećenik, diplomat i specijalist za dijalog s “drugima”, posvetio je jedan značajan dio svoje karijere upravo ovom pomirenju. Njegova knjiga “Loža i oltar”, koja je izazvala brojne rasprave, nastoji otvoriti vrata koja su stoljećima bila zatvorena. U Frakturinu izdanju ovog važnog djela Weninger nas vodi kroz povijesne zablude i nesporazume, pružajući rijetko temeljito istraživanje povijesnih izvora na obje strane – Crkve i slobodnog zidarstva.
Weninger tvrdi da je pomirenje između Katoličke crkve i slobodnog zidarstva već postalo stvarnost s novim Kodeksom crkvenog prava iz 1983. godine. To je trenutak kad Crkva više ne spominje, a kamoli osuđuje slobodno zidarstvo, uklanjajući stoljetnu odredbu o izopćenju katolika koji su članovi bratstva slobodnih zidara. No kao u svakom dobrom narativu, u priču se upliće i neočekivani preokret – Kongregacija za nauk vjere, pod palicom Josepha Ratzingera, objavila je dan prije stupanja na snagu zakonika da “presuda Crkve prema slobodnim zidarima ostaje nepromijenjena”. Tako, dok su se vrata činila odškrinutima, ključevi još nisu predani.
Iz Weningerove knjige postaje jasno da slobodni zidari, posebno oni u redovnim ložama koje priznaje Velika loža Engleske, nisu neprijatelji vjere, kršćanstva ni Crkve. Njihov simbolični “Veliki graditelj svih svjetova” (GBAW) nije figura koja intervenira u život čovjeka, nego metafora za deistički koncept Božanstva. Ova univerzalna formula, kako slobodni zidari vjeruju, može privući sve humaniste, bez obzira na njihovu vjersku pripadnost. Ali za neke katolike ova univerzalnost zvuči prijeteće – univerzalni princip GBAW možda zamagljuje put prema spasenju, kako oni to vide. A tu je i neizbježna činjenica da slobodni zidari drže svoje rituale i identitet u tajnosti – što izaziva sumnju i kod najsmirenijih teologa.
Najveći protivnici ove pomirbe dolaze iz dva tabora. S jedne strane, radikalno antiklerikalni slobodni zidari vide Crkvu kao prepreku prosvjetiteljstvu. S druge strane, tradicionalistički katolici ne mogu zamisliti svijet u kojem surađuju s bratstvom koje je, barem u njihovim očima, uvijek predstavljalo prijetnju religijskom autoritetu i jedinstvu. Ta dihotomija, stara kao i sama ideja sukoba, čini se nepremostivom. No možda je upravo tu Weningerov najvažniji doprinos – pokazuje da je razdor bio daleko manji nego što smo to voljeli misliti.
Na kraju, Weningerov rad nas podsjeća na duboku složenost svijeta. Sukobi koji su stoljećima definirali odnose Crkve i slobodnog zidarstva možda nikad nisu bili toliko nepomirljivi koliko smo vjerovali. Priznavanje zajedničkog humanističkog ideala, iako izraženog kroz različite simbole i rituale, otvara vrata pomirenju. Naposljetku, mudrost se često krije u paradoksima. Pomirenje, stoga, nije kraj sukoba, nego početak nove povijesti, povijesti u kojoj razumijevanje i suradnja konačno mogu pronaći svoje mjesto.
(TBT,Express)
