TEMPO
Club Deportivo Palestino iz Čilea može se smatrati
prvim fudbalskim klubom na svijetu kojeg su osnovale izbjeglice, a njegovo ime
je u čast njihovim palestinskim korijenima.
Krimski rat iz 1850-ih, Drugi svjetski rat i
Arapsko-izraelski rat sredinom 1900-ih doveli su do raseljavanja velikog broja
Palestinaca koji su svoje utočište pronašli u susjednim zemljama poput Jordana
i Sirije. Ipak, mnogi ne znaju da je oko 500.000 njih nekako pronašlo put do
Santiaga, glavnog grada Čilea, kako bi izbjegli progon te sebi i svojim
porodicama pružili bolji život. Santiago, i Čile, uskoro je postao dom najvećoj
dijaspori Palestine van Bliskog istoka.
Nazad u današnja vremena, i možemo govoriti u jedinstvenom
klubu, formiranom 1920-ih godina, s namjerom da se, putem sporta, pomogne sve
većoj palestinskoj zajednici u Santiagu – što djelimično podsjeća na ideju Brata
Walfrida i škotskog Glasgow Celticsa.
S jedne strane je moguće Club Deportivo Palestino smatrati
prvim fudbalskim klubom na svijetu kojeg su osnovale izbjeglice, a njegovo ime
je u čast njihovim palestinskim korijenima. Otad je klub osvojio dvije nacionalne titule
(Primera Division) 1955. i 1978., dvije na Copa Chile 1975. i 1977., i dvije
Primera B, 1952. i 1972. Iako klub danas ne ostvaruje značajne rezultate, broj navijača
i dalje raste – prvenstveno zbog njihove stalne odanosti i podršci Palestini,
hiljade kilometara dalekoj.
Boje u klubu su karakteristično palestinske: crvena, zelena
i bijela, a na domaćim utakmicama na stadionu Estadio Municipal de La Cisterna,
uveliko su prisutne palestinske zastave i keffiye.
Roberto Kettlun, bivši igrač Palestina palestinskog
porijekla, i bivši reprezantativac Palestine, sadašnja zvijezda Hilal Al-Qudsa,
ima samo najljepše riječi o dvjema sezonama provedenim u ovom klubu.
„U Palestinu sam
igrao dvije sezone, i iskustvo je bilo nevjerovatno, kako profesionalno tako i
lično. Približilo me mojim korijenima kao i palestinskoj reprezentaciji koja mi
je pomogla da pređem dalje u Grčku.“
Svaki put kad igrač kroči na teren, ima osjećaj da ga ne
prati samo čileanska javnost nego i milioni drugih ljudi širom svijeta.
27-godišnji čileanski radio komentator i muzičar Sebastián Manríquez kaže: „CD
Palestino ne predstavlja samo klub iz La Cisterne, nego uvaženu zajednicu u
Čileu, te zemlju odakle su njihovi preci i navijači potekli, ali i ljude koji
podnose neobjašnjive posljedice skoro
beskrajnog tlačenja na Biskom istoku.“
„Za razliku od drugih
dijasporskih fudbalskih klubova u našoj
zemlji, fudbaleri Palestina svaku utakmicu igraju sa mislima na terenu, a srcem
kilometrima daleko, svjesni da ih sve veći broj navijača podržava izdaleka
uprkos teroru i jadu kroz koje svaki Palestinac svokodnevno prolazi.“
„Bez obzira na fudbal, cijela zemlja čeka na pobjede van
teritorija koje bi im donijele ponos i sreću u okupirane teritorije“, kaže
Kettlun. Palestinci širom svijeta, bez obzira na interes za fudbal, imaju
veliku ljubav i uvažavanje prema klubu.
Ova veza između Palestine i Čilea je dovela do toga da
nekoliko palestinskih Čileanaca, koji često ne znaju ni riječ arapskog jezika,
pređu skoro 13.000 km do Zapadne obale i učestvuju u nekoliko kvalifikacija za
Svjetsko prvenstvo otkako je nacionalna
FA otvorena za taj koncept. Imajući u vidu nemogućnost kretanja između Gaze i
Zapadne obale, jedina preostala mogućnost FA je dovesti igrače koji imaju i
najmanju vezu s Palestinom.
Tako je počelo. Mnogi navijači s Bliskog istoka nikada ne bi
imena poput Patricio ili Roberto povezali s Palestinom. Ali ova imena su
postala trend koji ima snažan utjecaj na
reprezentaciju. Ipak, ovdje nije samo fudbal u pitanju. U slučaju palestinskih
Čileanaca, to je veza koja ih održava s njihovom domovinom.
Sve je počelo s Nicolom Shahwanom, potomokom palestinskih
imigranata u Čile, koji je pozvan da vodi reprezantaciju 2002. Nicola nije
stigao sam; sa sobom je doveo grupu Čileanaca, uz dozvolu FIFA-e, da
predstavljaju naciju na osnovu njihovog palestinskog porijekla.
Danas je u reprezentaciji prisutna tehnička elegancija
Čileanaca u igri Alexisa Norambuene, Jonathana Cantillana i Daniela Kabira
Mustafe. Njihov stil igre direktno dopunjava fizičku snagu lokalnih igrača. Ovo
je, uz niz drugih faktora, reprezentaciju Palestine dovelo na 130. mjesto
FIFA-ine rang liste.
Također, svjetskoj popularnosti CD Palestina dodatno je
doprinio i slučaj s dresovima 2014., te napravio instant promociju među mnogima
koji podržavaju Palestinu. U januaru 2014. tim je ušao na teren u dresovima s
brojem 1 na kojem je prikazana karta Palestine iz 1947., prije stvaranja
Izraela. Poruka je odjeknula daleko te donijela dodatni respekt iz svih krajeva
svijeta. Ipak, FA Čilea je na kraju kaznila CD Palestino kaznom od 1.300 dolara
i odlukom da se dizajn dresova promijeni.
„Nemoguće je poreći
da je Tino Tino [Palestino] – kako ga mi Čileanci zovemo – klub poput nijednog
drugog u ligi. Većina čileanskih navijača svjesna je doprinosa palestinske
dijaspore i podržava Palestinu. Rekao bih da su upravo zbog toga, bez obzira
što Palestino na turnirima nije najpopularniji, njihovi navijači među
najcjenjenijim u čileanskom fudbalu.“
Ovo uvažavanje dolazi i od navijača njihovih glavnih rivala:
kluba španske dijaspore Unión Española i tima talijanske dijaspore Audax
Italiana. Kao primjer, za vrijeme kontroverze oko dresova s palestinskom
zastavom, navijači skoro svakog kluba iz Primera División izrazili su podršku
Palestinu.
Iako je klub prihvatio kaznu i pristao promijeniti izgled
dresa, poruka na Facebook stranici kluba bila je jasna. „Za nas će slobodna
Palestina uvijek biti prava, stara Palestina, i ništa manje od toga.“
To je bila jasna poruka jednog od najzanimljivijih,
politički orijetniranih i jedinstvenih klubova svjetskog fudbala.
(TBT, live387.ba)