Piše: Pankaj Mishra, thebosniatimes.ba
„U početku bješe štampa, a onda se pojavio svijet“, pisao je Karl Kraus 1921. godine. Biblijska aluzija nije bila retorički ukras. Pošto je živio u apokaliptičnom dobu, austrijski pisac i prvi kritičar medija imao je razloga za vjerovanje da novinarstvo više nije neutralan filter između narodne imaginacije i spoljašnjeg svijeta.
Krausova kritika je postala oštrija tokom Prvog svjetskog rata, kad je počeo optuživati štampu da produbljuju krizu umjesto da o njoj izvještava. „Kako se vlada svijetom i kako je on odveden u rat?“, upitao je Kraus i sam odgovorio na svoje pitanje: porijeklo najvećeg evropskog rata treba tražiti u propadanju saznajnih i imaginativnih sposobnosti širom kontinenta; štampa je pokrenula taj proces, a on je omogućio evropskim nacijama da zabasaju u rat koji nisu mogle ni predvidjete ni zaustaviti. „Tokom decenija prakse“, napisao je, „[reporter] je u čovječanstvu izazivao manjak imaginacije i tako mu omogućio da vodi rat do istrebljenja protiv samog sebe.“
Čini se da je s naše uzdignutije, udobne osmatračnice lahko nipodaštavati parohijalni svijet bečke štampe, koji je Kraus tako oštro osuđivao. Ali kako žestoki ratovi neprestano bjesne u Evropi i na Bliskom istoku, prijeteći širim požarima i cjepajući društveno tkivo nekoliko društava, Krausova kritika štampe, takozvanog stuba demokratije, postaje još relevantnija i, štaviše, odzvanja kao šira analiza propadanja demokratskih institucija na Zapadu.
Njihova unutrašnja slabost odavno je bila očigledna azijskim i afričkim podanicima evropskih kolonijalista. Mohandas „Mahatma“ Gandhi, koji je demokratiju shvatao doslovno kao vladavinu naroda, uporno je govorio da je ona na Zapadu samo „nominalna“. Smatrao je da ona ne može biti stvarna sve dok postoji „veliki jaz između bogatih, na jednoj strani, i gladnih na drugoj“ i dok se birači „povode za onim što pročitaju u novinama, koje su često nepoštene“.
Ako bismo danas govorili jednako direktno, rekli bismo da je sistematski nepošten veliki dio digitalnih medija – svi oni koji žive od lažnih vjesti i teorija zavjere. Najutjecajnije novine, često u vlasništvu poslovnih tajkuna, održavaju pretenzije na političku i etičku odgovornost i predstavljaju se kao svjetionik u mraku u kom tobož umire demokratije. Ali tokom decenija koje sam proveo u novinarstvu dokazi o njihovoj neadekvatnosti, pa i korumpiranosti gomilali su se zlokobnom brzinom.
Moja karijera nefikcionalnog pisca zapravo je počela s ratom protiv terora, glavnim ratom ovog stoljeća, koji je opustošio velike djelove Azije i Afrike i ispraznio od sadržaja građanske slobode na Zapadu prije nego što se završio njegovim ponižavajućim povlačenjem iz Avganistana 2021. U prvom djelu te godine putovao sam po Avganistanu i Pakistanu da bih pisao o tim zemljama za Granta i New York Review of Books. Dugački članci koji su bili plod tih putovanja objavljeni su ubrzo poslije 11. septembra; zato su mnogi u američkim i evropskim medijima počeli da me smatraju „ekspertom za terorizam“.
Nažalost, nisam dovoljno odlučno odbacio tu besmislenu etiketu. U to vrijeme, u anglo-američkoj štampi bilo je vrlo malo pisaca nezapadnog porijekla; kolumne su bile pune zatucanih komentara protiv islama. Mada sam se klonio djetinjastog pitanja, „zašto nas mrze?“, želio sam učiniti sve što je bilo u mojoj moći protiv daljeg brutaliziranja duboko oštećenih društava kao što su avganistansko i iračko, i daljeg demoniziranja manjina na Zapadu.
A mogao sam samo s nevjericom gledati dokumentarac o globalno blagotvornim efektima britanske imperije, koji je BBC emitirao u udarnom terminu. U svojim tekstovima za zapadne časopise osjećao sam pritisak da se ne udaljavam suviše od glavnih tačaka njihovog konsenzusa: da je simultana invazija na mnoge zemlje bila pravedna, ispravna i nužna, da su njeni ciljevi bili oslobađanje stanovništva tih zemalja, posebno žena, od surovih ugnjetača i unapređivanje demokratije.
Bespomoćno sam posmatrao kako najugledniji predstavnici zapadne štampe ne samo podstiču rat zasnovan na laži već i svesrdno doprinose njegovoj rasijalizaciji. U fantazijama današnjih nacionalista na ekstremnoj desnici, tamnoputi, ne baš sasvim ljudski neprijatelj, danas nabjeđen da proždire kućne ljubimce, čeka ko zapeta puška da uništi bijele zapadne civilizacije. Ali fantazije o nasilju nad tom crnpurastom nemesis godinama su cvjetale među takozvanim tradicionalnim nedjeljnicima i liberalnim intelektualcima. „Vrijeme je da se razmisli o mučenju“, izjavio je Newsweek nekoliko nedjelja poslije 11. septembra. „Fokusirana brutalnost“, savjetovao je Time. Dok je invazija na Irak bila u toku, Atlantic je nabrajao prednosti „blage torture“ u članku na naslovnoj strani. U svom tekstu za New York Times Magazine, Michael Ignatieff nije samo podsticao Amerikance da prigrle svoju imperijalnu sudbinu i napadnu Irak: taj profesor ljudskih prava objašnjavao je i kako se crna i smeđa tijela mogu podvrgnuti „nekim oblicima lišavanja sna“ i „dezorijentacije (na primjer, pokrivanje glave zatvorenicima), koji izazivaju stres“. Taj članak se pojavio u nezgodan čas, baš kad i prve slike zatvorenika pokrivenih glava iz Abu Graiba.
Ubrzo posle 11. septembra zapadne sile su dozvolile da prođe nekažnjeno pogubljenje bezmalo dvjesta pisaca, univerzitetskih profesora i novinara od strane izraelskih vlasti u Gazi, uz zabranu prisustva javnosti tim pogubljenjima. Godine 2002, pošto je Izrael bombardirao i uništio radiodifuzni centar na zapadnoj obali, Anne Applebaum, današnja istaknuta kritičarka „autokratije“ potvrdila je da su „zvanični palestinski mediji prava meta na koju Izrael treba da usmjeri svoj gnjev“. Trumpova „zabrana ulaska muslimanima“ i fantazije J. D. Vancea o nasilju čine se skandaloznim samo ako zaboravimo da je 2006. Martin Amis zavjerenički povjerio novinaru londonskog Timesa da „definitivno mora“ da kaže da će „muslimanska zajednica morati patiti dok ne dovede svoju kuću u red. Šta učiniti? Ne treba im dopustiti da putuju. Zatim deportacije. Smanjivanje sloboda. Pretresanje do gole kože svih ljudi koji izgledaju kao da su s Bliskog istoka ili iz Pakistana.“
Danas je široko prihvaćeno mišljenje da je rat protiv terora bio vojni i geopolitički promašaj. Ali on se još ne shvata kao masovni intelektualni i moralni fijasko, kao pokušaj zapadnih medija i političke klase da krivotvore samu stvarnost, koji je pretrpio strahovit neuspjeh, ali je ipak uveo, duboko i trajno, surovost i lažljivost u javni život. Djelimično zbog toga što ta katastrofa nije priznata – urednici i pisci koji su plasirali lažne narative i pozdravljali nasilje velikih razmjera ostali su na svojim mjestima i čak bili unapređeni – ona se danas ponovo odigrava u načinu na koji zapadni mediji izvještavaju o ratu Izraela protiv Gaze, još jednom ratu koji je bacio na lomaču međunarodne pravne i moralne norme, i otupio i izvitoperio savjest mnogih ljudi.
***
Historičar Omer Bartov istakao je da Izrael, pod izgovorom da samo odgovara na nečuveni teroristički napad Hamasa, od samog početka nastoji da „cijeli Pojas Gaze pretvori u mjesto koje nije podobno za život i da oslabi njegovo stanovništvo do te mjere da će ono ili izumrijeti ili kopati i rukama i nogama da pobjegne s te teritorije“. Danas, sa svim bombama od jedne tone koje su im isporučile Sjedinjene Države, izraelski čelnici s ekstremne desnice nastoje da dalje militariziraju okupaciju Zapadne obale i Gaze i terorističkim činovima isprovociraju svoje neprijatelje u Libanu i Iranu da započnu širi rat. A glavni zapadni mediji svakodnevno zamagljuju ili čak poriču očigledne činjenice, pa čak i uništenje Gaze, iako su sve to, za razliku od mnogih drugih zvjerstava, direktno prenosili i počinioci i žrtve.
Palestinci i Arapi decenijama su poznavali mnoge skrivene crvene linije koje su sprječavale raspravu o izraelskoj putanji. Moji nekadašnji povremeni pokušaji da pišem o toj temi otvorili su mi oči za podmukli zapadni režim represija i zabrana. Nisu, međutim, bile suzbijane i ignorirane samo nezapadne perspektive kao što je moja.U posljednje vrijeme postalo je jasnije da su glavni urednici na Zapadu nametnuli širu zabranu u nastojanju da sačuvaju svoju izopačen logiku, po kojoj je, kao što kaže Gideon Rachman, glavni spoljnopolitički komentator Financial Timesa, „podrška Izraelu najbolji način da se spriječi humanitarna katastrofa u Gazi.“
U oštroj suprotnosti prema jasnoj identifikaciji ruskog varvarstva u Ukrajini, kad se na Zapadu izvještava o izraelskoj okrutnosti, obično se koristi pasiv, što još više otežava da se vidi ko kome šta radi i u kojim okolnostima. („Usamljena smrt Gazanca s Daunovim sindromom“, glasio je prvobitni naslov jednog BBC izvještaja o tome kako izraelski vojnici nahuškali psa dresiranog da napada ljude na palestinskog invalida koga su zatim ostavili da umre.) Izvještaj New York Timesa povodom jednog strašnog okruglog broja – trideset hiljada ubijenih Palestinaca, pretežno žena i djece – objavljen je pod naslovom „Životi okončani u Gazi“. Noviji izvještaj Associated Pressa o izraelskoj taktici izgladnjivanja naslovljen je „Desetomjesečna palestinska beba prestala je puzati. Poliomijelitis je pogodio Gazu“. S druge strane, i novinari i američki predsjednik mahali su neprovjerenim izvještajem o obezglavljenim izraelskim bebama, koji je kasnije raskrinkan kao lažan. Isto tako, zajednički su pokrili velom šutnje dokumentirane izvještaje o silovanju i mučenju u izraelskim zatvorima. Jedan članak u Atlanticu, čiji je sadašnji glavni urednik operativac Izraelskih odbrambenih snagai trgovac notorno lažnim izvještajima o Iraku, usudio se da tvrdi, čak i poslije ubistva više hiljada djece u Gazi, da je „moguće legalno ubijati djecu“.
Naravno, izvještavanje zapadnih medija o izraelskoj „samoodbrani“ pokazuje radikalan raskorak između onog što govore novinari najutjecajnijih medija na Zapadu i onog što mi ostali vidimo da se događa u svetu. Ne mogu izbjeći osjećaj déjà vu, kao ni staro pitanje: da li je i dalje moguće povećati kognitivnu sposobnost u okviru sve manjeg kraljevstva zapadnog novinarstva – začaranog svijeta u kom sam profitabilno proveo veći dio svog života?
Najzad, mi živimo u mnogo većem svijetu od onog u kom je živio Karl Kraus početkom 20. stoljeća u Beču, s beskrajno većom raznovrsnošću iskustava i perspektiva. Danas ima mnogo više diverziteta u izdavaštvu i medijskim kućama nego u vrijeme kad sam ja počinjao pisati. Da li se kontinuirani intelektualni i moralni krah novinarstva mogao izbjeći manje konformističkom klimom mnjenja i otvorenošću prema različitim iskustvima i gledištima?
***
Vjerovatno, ali prvi korak u tom pravcu je priznanje da su pred nama strahovite prepreke: živimo u vremenu koje je vrlo zbunjujuće, posebno za stariju generaciju zapadnih novinara i komentatora. Oni su sazreli poslije kraja Hladnog rata i pada komunizma, kada se činilo da su zapadni stil demokratije i kapitalizam definirali budućnost cijelog svijeta.
U posljednje tri decenije uzdrmana je i srušena svaka pretpostavka na kojoj su počivali zapadna politika i novinarstvo. Živimo u svijetu u kom budućnost demokratije nije osigurana ni u Evropi i Americi, a kamoli u Indiji. Zapadni kapitalizam izrodio je suviše nejednakosti, što sada izaziva žestoku reakciju. Demagoški i despotski lideri su u usponu. Još više uznemirava činjenica da je nacionalizam, poslije dugog zastoja, opet postao izričita ideologija najuticajnijih političkih partija na obje strane Atlantika.
U vrijeme opće ekonomske nelagode, etnonacionaliste u Sjedinjenim Državama i Velikoj Britaniji, kao i u Njemačkoj, Francuskoj, Mađarskoj, Poljskoj i Italiji, ujedinili su antipatija prema imigrantima i napadi na institucije koje oni smatraju nedovoljno patriotskim ili suviše popustljivim prema seksualnim, etničkim i rasnim manjinama. Taj turobni scenario može se dalje elaborirati. Glavne ekonomske ideologije beskrajnog rasta i globalnog prosperiteta suočile su se s ekološkim ograničenjima i tehnološkim inovacijama, kao i ugrađenim granicama, i po svoj prilici su neodržive.
Urednici i pisci uglednih časopisa nikad nisu bili mentalno pripremljeni za krah svoje ideologije kapitalističke globalizacije i za brzo opadanje zapadne moći, legitimiteta i ugleda. Zahvaljujući svom nacionalnom i klasnom porijeklu i obrazovanju bili su odveć privrženi intelektualnim pretpostavkama razvijenim u vrijeme nesporne hegemonije Zapada. Pošto su lično suviše upleteni u samrtničke agonije starog svijeta, sada ne mogu osjetiti porođajne bolove novog. Oni se, zapravo, bore da shvate društva koja se drastično mjenjaju oko njih; opsesivno se bave pukim simptomima pocjepanog društvenog konsenzusa kao što su „kulturni ratovi“ i na kraju cijede smisao iz apstrakcija kao što su „populizam“, „nazadovanje demokratije“ i „kriza liberalizma“.
***
Veći problem je to što intelektualne i političke elite na Zapadu nemaju dovoljna sredstva ni za razumjevanje, a kamoli za objašnjavanje ostatka svijeta. Uticajni novinari pokušavaju da uhvate korak s brzinom i razmjerama tekućeg svjetsko-historijskog preobražaja – uspona Globalnog Juga – služeći se kvantitativnom analizom i podastirući nam statistike o sve većem udjelu kineske spoljne trgovine i o sve većem obimu indijske, brazilske i indonezijske ekonomije.
Ali te činjenice i brojevi su puki talasići na poplavi globalne promjene koja sa sobom odnosi sve za što smo nekad znali da je istina.
Živimo u svijetu koji se radikalno razlikuje – kako po svojim političkim mentalitetima i emocionalnim perspektivama, tako i po ekonomskim strukturama – od svijeta koji je postojao prije samo dvije decenije. Historija je uvijek bila sudar između narativa u kojima ljudi teže da se prepoznaju. Naša omiljena priča o prošlosti usmjerava nas ka svijetu kakav jeste, daje nam mjesto i identitet i u širokim crtama opisuje naše osjećanje mogućnosti. Najčešće korišten okvir zapadnog novinarstva izgrađen je na zapadnim trijumfima – porazima totalitarnih režima u dva svjetska rata, poslijeratnom pripitomljavanju Njemačke, Italije i Japana i pobjedi nad komunizmom u Hladnom ratu, praćenoj širenjem kapitalizma i demokratije u cijelom svijetu. Rijetko iskustvo napredovanja poslijeratne Njemačke omogućilo je optimističke generalizacije o promjenama u ostalim dijelovima svijeta i o sposobnosti Zapada da njima upravlja.
Ali ta priča u kojoj se samozadovoljno prepoznavalo nekoliko generacija zapadnog novinarstva sada se sudara s drugom, mnogo većom, zvučnijom i ubjedljivijom pričom: onom o dekolonizaciji, središnjem događaju 20. stoljeća za veliku većinu ljudske populacije. Riječ „dekolonizacija“ prvi put je upotrebljena da opiše historijski proces koji je počeo 1940-ih, kada su „tamniji ljudi“ (izraz koji je koristio W. E. B. Du Bois) Azije i Afrike počeli da se oslobađaju od direktne i indirektne zapadne vladavine. Ali ona danas ne označava samo pomake političke i ekonomske moći. Dekolonizacija služi kao skraćenica za opisivanje načina na koji su se mnogi nebjeli ljudi, među njima i mnogi Afroamerikanci i imigrantske populacije na Zapadu, postavili u duži historijski kontinuum – načina na koji oni vide svoju prošlost i mjere svoj potencijal u budućnosti.
Ako postoji analitički okvir koji može objasniti širok raspon domaćih i međunarodnih pojava – od jačanja kineskog nacionalizma i uspona ekstremne desnice na Zapadu do kulturnih ratova u Evropi i Sjevernoj Americi, protesta zbog Gaze na američkim univerzitetima, raskola u američkom PEN-u ili činjenice da je Kylie Jenner izgubila bezmalo milion pratilaca na Instagramu – taj okvir je izvjesno dekolonizacija.
***
Zato zapadni lideri i komentatori, posebno oni koji su suviše zaokupljeni fantazijom o kraju historije, nisu samo pozvani da reagiraju na ključnu historijsku dinamiku – rebalansiranje zapadne moći koja je prvobitno bila izgrađena na imperijalizmu. Oni moraju shvatiti i mnoge druge kulturne i psihološke načine na koje taj proces ispoljava. To je, naravno, težak zadatak. Naime, čak ni neke elementarne činjenice globalne historije – imperijalizam, dekolonizacija – nije bilo lahko otkriti: one čame u mraku iza monumentalnih narativa o zapadnoj civilizaciji u stilu „od Platona do NATO-a“. Kad sam 1990-ih počeo objavljuvati u Evropi i Americi, pisci i novinari obično su opisivali svoje zemlje kao duhovne nasljednice atinske demokratije, renesansnog individualizma i racionalnosti prosvjetiteljstva.
Mogli bismo pročitati milione riječi o zaslugama zapadne demokratije i liberalizma i zlu istočnog totalitarizma koje su ispisali anglo-američki intelektualni lumeni kao što su Michael Ignatieff, Timothy Gordon Ash, Martin Amis, Thomas Friedman i Anne Applebaum, a da ne naiđemo ni na jedan pasus o posljedicama ropstva, imperijalizma i dekolonizacije. Reklo bi se da su takozvani liberalni internacionalisti fiksirani na zločine koje su počinili Hitler, Staljin i Mao, ali jedva pokazuju da su svjesni moderne zapadne historije ropstva, kolonijalne pljačke i genocidnih ratova protiv starosjedilačkih naroda.
Takvo neznanje, koje je nekad bilo pristupačan luksuz, moglo bi biti kobno za mlađu generaciju novinara i komentatora: oni se suočavaju s globalnim poretkom u kom se više ne podrazumjevaju ni demokratija ni liberalizam, pa čak ni obična politička stabilnost. Od njih se traži da vide svijet onakav kakav jeste; ne moraju da uljepšavaju svoju stranu kao za vrijeme Hladnog rata. Oni su u izvjesnom smislu prisiljeni da tačno opisuju naš rascjepkani geopolitički i kulturni krajolik i da priznaju njegove mnogostruke historije i geografije, kao i nove konstelacije snaga.
***
To bi prije svega značilo priznati da je ono što je ujedinilo različite borbe prezrenih na svetu – i što je opstalo uprkos postkolonijalnim neuspjesima mnogih nacionalnih država – bilo zajedničko uvjerenje da globalni poredak više ne smije počivati na rasnoj privilegiji. Danas asertivne, čak agresivne, historije i pogledi na svijet azijskih, afričkih, latinoameričkih zemalja radikalno mjenjaju vladajuće zapadne pretpostavke. Smatralo se da je trijumf zapadnog liberalizma i kapitalizma stavio tačku na historiju. Danas, međutim, pripadnici nezapadne inteligencije – arhitekta u Džakarti, ljekar u Kuala Lumpuru, advokat u Mumbaju, sociolog u Istambulu, ekonomista u Dohi, profesor u Lahoreu, student u Kejptaunu – nastoje artikulirati sopstvena iskustva i istraže sopstvene historije i tradicije.
Oni vide da lideri, političari i novinari koji su odgovorni za katastrofalne ratove Zapada do danas nisu pozvani da polože račune. Oni takođe vide veliki kontrast između velikodušnog gostoprimstva koje Zapad ukazuje ukrajinskim izbjeglicama i zidova i ograda koje podižu evropske zemlje i Sjedinjene Države da bi onemogućile ulazak tamnoputijih žrtava njihovih sopstvenih ratova.
Oni pamte da Zapad nije samo uskraćivao siromašnijim zemljama tehnologiju koja bi im omogućila da prave sopstvene vakcine tokom duge i razorne pandemije, već je i gomilao vakcine kojima je istekao rok trajanja. Takav „vakcinski aparthejd“ odnio je milione života u Aziji, Africi i Latinskoj Americi i mnogima još jednom potvrdio da Zapad uvijek nastoji zaštititi sopstvene interese prikrivajući to univerzalističkom retorikom demokratije i ljudskih prava.
Tu izoštrenu svijest danas vrlo jasno vidimo u gnevnom odbijanju nezapadnog svijeta da prihvati nasilje Izraela i Zapada na Bliskom istoku. Naizgled nepomirljivi antagonizam između Izraelaca i Palestinaca počiva na jednoj od najpodmuklijih razdelnica moderne historije: na „liniji boje“ koju je W. E. B. Du Bois opisao kao središnji problem međunarodne politike, na „pitanju dokle će rasne razlike biti osnova za to da se većem dijelu svijeta uskrati pravo da djeli, koliko je u njegovoj moći, mogućnosti i privilegije moderne civilizacije“. Među globalnom manjinom eksplozivno raste gnjev dok predstavnik Zapada na Bliskom istoku pokazuje s kakvom lahkoćom crna i smeđa tijela i danas mogu biti zatvarana, lomljena i uništavana uprkos ratnim normama i zakonima.
***
Mnogo prije nego što je izbio rat i izvještavanje o njemu postalo bestidno lažljivo, ljudi nezapadnog porijekla zahtjevali su hitnu dekolonizaciju zapadnih sistema znanja i promjenu slike bivših imperija o samima sebi jer ta slika povlači bijelu suprematiju. To podrazumjeva brižljiv remont javnih kultura, od mjenjanja geografskih i drugih imena, statua i muzejskih fondova, do promena u akademskim programima, novinarstvu i političkoj retorici.
Naravno, mnogima na Zapadu taj zahtjev je neprihvatljiv. Oni odgovaraju tako što udvostručuju privrženost promašenim idejama i srušenim pretpostavkama i svim snagama podupiru strukture nejednakosti koje su im donosile korist. Bijeli nacionalizam u politici danas ima svoj opaki pandan u domenu kulture, gdje se zatire kulturna raznovrsnost dok se licemerno hvali demografski pluralizam.
Vidjeli smo kako funkcionira ta despotska moć u pokušajima mnogih pripadnika političkih, korporativnih i medijskih klasa da suzbiju naučna i umetnička istraživanja rasizma i imperijalizma. Vidimo to i sada u napadima na obično političko neslaganje. Trebalo je da održim predavanje o Izraelu, Gazi i Zapadu za London Review of Books, ali mi je domaćin, londonski Barbiken Centar, preventivno uskratio gostoprimstvo. Kad sam došao u Kanadu, otkrio sam još slučajeva izopčavanja ljudi koji pokušavaju da se odupru nametnutoj depolitizaciji književnosti i umjetnosti.
Godine 2018, New York Times je nazvao Wandu Nanibush „jednim od najmoćnijih glasova koji predstavljaju starosjedilačke kulture u umjetničkom svetu Sjeverne Amerike“. Onda je prošle godine ona najednom nestala poslije postavljanja postova o Palestini na Instagramu, što zlokobno podsjeća na način na koji su u totalitarnim društvima čak i moćnici bivali preko noći izbrisani iz javnog života.
Naomi Klein piše da „neobične racije, hapšenja i zapljene imovine Indiga 11 predstavljaju napad na politički govor kakav nikad nisam vidjela u Kanadi“. Da li je Globe and Mail slučajno izbrisao svako pominjanje Izraela iz ovog govora kad je predložio da objavi jedan njegov dio?
Južnoafrička spisateljica Kagiso Lesego Molope rekla je na gala svečanosti organizacije Writerʼs Trust, održanoj u Torontu prije nekoliko mjeseci: „Dolazi vreme kad će svijet početi da se izvinjava za ono što se događa – a kad ono dođe, pitat će nas: kako ste iskoristili moć koju imate?“ To pitanje treba da postave sebi svi pojedinci i institucije. Ali mnogi od njih se, u najboljem slučaju, ponašaju kao oni demokratski delegati u Chikagu koji su zapušili uši da ne bi slušali imena ubijene palestinske djece dok su izlazili iz kongresnog centra.
U najgorem slučaju, neke zapadne institucije – od Ivy League univerziteta do javnih emitera – pribjegle su izrazito antidemokratskim mjerama prekršivši time sopstvene principe slobode savjesti i govora. Juče je Univerzitet Kalifornije postavio na svoju internet stranicu spisak vojnog oružja koje mu je potrebno da bi vodio rat protiv sopstvenih studenata: na njemu se nalazi tri hiljade projektila biber-spreja, petsto metaka od 40 mm za nesmrtonosno oružje, 12 dronova i devet bacača granata.
U februaru sam napisao da gledamo neku vrstu kolapsa slobodnog svijeta. Otad se svjedočanstvo u prilog te tvrdnje gomila zlokobnom brzinom. Možda to ne bi trebalo da nas čudi. Tačna dijagnoza intelektualne nekompetentnosti i nemorala četvrtog staleža postavljena je u vrijeme kad je Kraus upozoravao na „intelektualno samouništenje čovječanstva pomoću štampe“. U nama bližem vremenu, Gandi je predvidio da će čak i „države koje su danas nominalno demokratske“ vjerovatno postati „otvoreno totalitarne“ pošto režim u kom „najslabiji propadaju“, a „nekolicina kapitalističkih vlasnika se sve više bogati“ može da se „održava samo nasiljem, skrivenim ako ne otvorenim“. Vaclav Havel, na Zapadu slavljen kao antikomunistički „disident“, tvrdi u svom eseju „Politika i savjest“ (1984) da totalitarni sistemi u Sovjetskom Savezu i Istočnoj Evropi predstavljaju budućnost zapadnog svijeta i upozorio na opasnost koju donosi moć što djeluje „bez ikakve savjesti, moć utemeljena na sveprisutnoj ideološkoj fikciji koja može da racionalizira bilo šta a da nikad ne dotakne istinu“.
Naša sudbina je da bespomoćno posmatramo kako moć koja djeluje bez ikakve savjesti, moć utemeljena na ideološkim fikcijama, može da racionalizira čak i genocid koji se prenosi uživo. Poslije Gaze izvjesno manje vjerujem u mogućnost da ćemo se oporaviti od doba post-istine. Ono što sam lično doprinio književnom i intelektualnom novinarstvu tokom više od tri decenije rada sad mi izgleda beznačajno, nesrazmjerno priznanju i materijalnim nagradama koje sam dobio.
Ne mogu da ne vidim koliko su nam hitno potrebne nove ideje o tome kako da iznova promislimo svoju prošlost i iscrtamo put iz sadašnjosti u budućnost podobnu za život. Čvrsto vjerujem da će te ideje doći od mlađe generacije pisaca, umjetnika i novinara. Znam i to da produbljivanje naše višestruke krize – neizbežni ratovi, klimatske katastrofe i politički potresi – pojačava našu želju za poštenim opisom svijeta i da će mnogi od nas osjetiti potrebu da tu želju zadovolje.
Ima mnogo pisaca i novinara koji nam se neće pridružiti na tom važnom zadatku. To su pisci, profesori i novinari koje su ubile Izraelske odbrambene snage. Ne mogu da se pomirim s činjenicom da književne, akademske i novinarske zajednice na Zapadu još uglavnom ne priznaju vansudska pogubljenja naših kolega i uništavanje škola, univerziteta i biblioteka u Gazi.
Sve više se čini da je Arundathi Roy bila u pravu kad je rekla: „Jedina moralna stvar koju palestinski civili mogu da urade jeste da umru. Jedina legalna stvar koju mi ostali možemo uraditi jeste da ih gledamo kako umiru. I da ćutimo. Inače ćemo dovesti u opasnost svoje stipendije, grantove, honorare za predavanja i sredstva za život.“
Danas moram da se pridružim onima koji pokušavaju da raskinu neljudske lance kojima su okovane naše duše i umovi. Posvjećujem ovu nagradu sjećanju na pisce ubijene u Gazi. Dobar dio novca koji s njom dolazi već sam dao piscima i novinarima u Palestini, a daću im i ostatak. Hvala vam.
(TBT, n+1)
