Piše:Gideon Levy, thebosniatimes.ba
Za promjenu, evo dobrih vijesti: Izrael se ponašao racionalno i uzdržano što je vrijedno pohvale. Odluka da se zadovolji odmjerenim napadom na Iran, sa malo žrtava i bez razmetanja, prva je promišljena odluka Izraela u posljednjih godinu dana. Treba pohvaliti donosioce ove odluke u vladi i vojsci, a to je takođe veoma rijetka prilika. Kada prođe šabat – ovo pišem prije toga – radikalni desničari će zapjeniti protiv ovakve odluke. Bezbjednjaci su to već učinili u televizijskim studijima. Njihova žeđ za krvlju nije zadovoljena, što je još jedan pokazatelj mudrosti odluke.
A ako je nekom potrebno još dokaza da je razum na trenutak zavladao Izraelom može, kao i obično, da računa na vođu opozicije Jaira Lapida koji je glupo požurio da se izjasni protiv odluke. On je želio još krvi. „Odluka da se ne napadnu strateški i ekonomski ciljevi u Iranu je pogrešna“, kaže naš strateg kritikujući, i to ne prvi put, Benjamina Netanyahua sa desnih pozicija. Kada je riječ o ratnom frktanju ponovo je dokazao da nema nikakve razlike između njega i radikalne desnice. U Izraelu nema opozicije kada je riječ o ratu niti postoji razlog za njeno postojanje jer već imamo Itamara Ben Gvira.
Ako Izrael nečim ne pokvari svoju odluku i ako Iran pokaže sličnu uzdržanost, bit ćemo pošteđeni novih katastrofa, koje bi mogle biti veće od svih prethodnih. Rat između Izraela i Irana nije izbio, čak je i pasivna američka administracija uspjela utjecati na njegov tok. Nakon čitavih godinu dana zadovoljavanja izraelskih apetita praktično bez uvjetovanja, bez prihvatanja ijednog američkog savjeta, upozorenja i molbe, Izrael je sada odgovorio na zahtjev ove supersile.
Uprkos svemu, Netanyahu je poslušao predsjednika Sjedinjenih Država. Joe Biden je više želio da Izrael uopće ne izvede udar, posebno ne uoči izbora, ali i sa ograničenim napadom administracija može živjeti. Možda je čak zahvaljujući njemu spriječena katastrofa.
Zvuči previše dobro da bi bilo istina. Moguće je da će se do trenutka kada ovi redovi ugledaju svjetlost dana situacija preokrenuti. Sjećam se jednog takvog slučaja, kada je Netanyahu bio zaslužio pohvale prihvatanjem plana Ujedinjenih nacija o rješavanju problema sa tražiocima azila – ali kada je svanulo jutro, promjenio je odluku pod pritiskom rasista i ksenofoba u svom taboru. Treba se nadati da će ovog puta nastaviti da se drži uzdržano, uprkos kritikama.
Možemo se zapitati šta je donio napad na Iran, osim želje da se zadovolje, a i to samo djelimično, oni koji traže osvetu zbog napada. Mogli smo i bez toga. Ali kada je šteta pričinjena Izraelu toliko minimalna, bolje je to ne pitati. Izrael je pokazao Iranu ono što je ovaj već znao, da ima apsolutnu vojnu nadmoć u regionu i sada je lopta u njihovim rukama. Ako i tamo prevlada glas razuma, onda smo se spasili od katastrofe, barem u ovom času.
Ali ništa nije riješeno. Ratovi u Gazi i Libanu se nastavljaju punom snagom, bez znakova jenjavanja. Iran je i dalje ogorčeni neprijatelj, kao i njegovi saveznici. Rješenje sukoba nikada neće biti vojno. Krv bespotrebno nastavlja da se proliva na svim stranama, kao i patnja i horor otetih, njihovih porodica, evakuiranih Izraelaca i sa njima tri miliona raseljenih ljudi u Gazi i Libanu koji besciljno lutaju, bez sadašnjosti i budućnosti. Kraj patnjama Gaze se čak ni ne nazire. Ne prođe dan bez desetine ubijenih, bez izraelskih ratnih zločina, mrtvih, siročadi, osakaćene i preplašene djece.
Ipak, usred svog tog očaja, zasijala je slabašna iskra nade: Izrael je postupio racionalno i uzdržano. Tačno, možemo računati da će se ponovo vratiti na staro, ali u ovim mračnim danima, čak i slabašna iskra nade može biti odlučujući momenat.
(TBT, Haaretz)
