Dana 23. septembra, Libanci su doživjeli jedan od najcrnijih dana u svojoj povijesti, nakon što je izraelska vojska odlučila proširiti svoje djelovanje, izazivajući masovni egzodus stanovništva iz južnog Libanona i regije Bekaa prema glavnom gradu Beirutu i sjevernim područjima. Dok su se bombe s neba obrušavale na njihove domove, tisuće civila, uključujući žene i djecu, bile su primorane napustiti sve što su imale, u strahu za vlastite živote.
Ceste koje povezuju jug Libana s Beirutom postale su poprišta nezamislive patnje, dok su se raseljene obitelji suočavale s dugim kolonama automobila, zagušenim prometom i gorućom vrućinom. Sredinom dana, vozači su se mučili s gubicima struje i goriva, dok su se djeca u automobilima žalila na žeđ i umor. Pritom, svakim trenutkom, rasle su bojazni da bi izraelski avioni mogli bombardirati njihova vozila.
Unatoč tim teškim okolnostima, pojavili su se nevjerovatni gesti humanosti i solidarnosti među ljudima koji žive duž međunarodne ceste. Stanovnici su pružali vodu, hranu, gorivo i privremena skloništa izbjeglicama, nadoknađujući ono što je država propustila učiniti. Ovaj kolektivni odgovor na humanitarnu krizu otkrio je da se unutar libanskog društva, usprkos dugotrajnom sektaškom rivalstvu, počinje oblikovati nova vrsta zajedništva.
Jedan neprijatelj
Škole diljem zemlje su se pretvorile u skloništa, a građanske inicijative su nicale u gradovima kao što su Saida, Beirut i Tripoli. Ovi trenuci humanosti postavljaju pitanja o mogućem pomirenju između sunita i šiita, koji su se povijesno sukobljavali, posebice nakon godina sektaških sukoba i utjecaja sirijskog rata. U Tripoliju, službeno “najsiromašnijem gradu Mediterana”, gdje prevladva sunitsko stanovništvo, tradicionalno poznato po protivljenju Hezbollahovim šiitskim snagama, počelo je jačanje osjećaja o zajedničkoj borbi protiv izraelske agresije.
Na trgu Al-Nour u libijskoj prijestolnici visjeli su veliki transparenti sa slikama šefa politbiroa Hamasa Ismaila Haniyeha, koji je nedavno ubijen, zajedno s simbolima palestinskog otpora i lokalne frakcije, Islamske grupe. Ova vizualna manifestacija zajedništva s Palestinom ukazuje na promjene u percepciji i političkom diskursu unutar Libanona. Ljudi su se okupljali na ulicama kako bi izražavali solidarnost s palestinskom borbom, istovremeno osudivši zločine izraelske okupacije.
Mladići u starom kafiću na trgu Al-Tal svakodnevno su raspravljali o uvjetima u regiji. Na pitanje o prosvjedima i simbolima otpora, jedan od njih je rekao: “Palestina je amanet na našim vratovima. Nema šanse da nas uzastopne krize u Libanu odvrate od našeg osnovnog cilja … Naš prvi i posljednji neprijatelj je izraelska okupacija i moramo ujediniti sunite i šijite da joj se suprotstavimo. Izraelski zločini ujedinjuju krv Palestinaca i Libanonaca, stoga se moramo uhvatiti za ruke i unutarnje razlike držati po strani. ”
Povijesne prepirke
Unatoč historijskim tenzijama, operacija Al-Aqsa Flood (Hamasova operacija 7. oktobra) očito je stvorila uvjete i za neočekivano zbližavanje između libanonskih sunita i šijita. Islamska grupa – libanska stranka povezana s Muslimanskim bratstvom – koja je tradicionalno bila na suprotnoj strani od Hezbollaha, sada se aktivno pridružila borbi protiv izraelske okupacije, stojeći rame uz rame s šiitskim snagama. Ova nova dinamika odnosa predstavlja značajan pomak u libanskom političkom krajoliku, osobito s obzirom na dugogodišnje rivalstvo između sunitskog vojnog vodstva koje podržava Saudijska Arabija i proiranskih šiitskih snaga.
Povijesno, suniti i šijiti u Libanu dijelili su mnoge zajedničke institucije, ali su sektaške tenzije često dolazile do izražaja, naročito nakon ubistva premijera Rafika Haririja 2005. godine. Razdor su učvrstile vanjske sile – države Perzijskog zaljeva koje su poduprle sunitski savez 14. ožujka, dok su Sirija i Iran podržali blok 8. marta predvođen šiitima. Politička podjela u libanonskom društvu dodatno se produbila tijekom sirijskog građanskog rata, kada su sunitski vojnici podržavali opoziciju, dok je Hezbollah stajao uz sirijsku vojsku. Ovaj raskol, potaknut vanjskim utjecajima, ostavio je Liban duboko podijeljenim.
Ipak, unatoč tim razmiricama, zajednička prijetnja izraelske agresije počela je stvarati temelje za suradnju između ove dvije denominacije. U trenutku kada su se vojne akcije proširile, libanonski muslimani, bez obzira na svoju sektašku pripadnost, počeli su prepoznavati zajednički cilj. Hezbollah, kao ključni član Osovine otpora, predvodio je borbu protiv izraelske okupacije, dok je Islamska grupa aktivno podupirala palestinski otpor, unatoč povijesnim nesuglasicama.
Zaboravljene razlike
Bivši libanski zastupnik Khaled al-Daher istaknuo je važnost ovakvog jedinstva, poručivši: “U Libanu smo suglasni da se suprotstavimo neprijatelju, a pritom ne poričemo postojanje prijašnjih razlika. Moramo se uključiti u dijalog kako bismo ih uklonili, a tko god izda Hezbollah dok se bori za potporu Gazi, jednog će dana izdati i cijeli Liban. Stoga moramo napustiti sve razlike i vratiti se jedinstvu među sunitima, šiitima, kršćanima i Druzima kako bismo se suočili s cionističkim projektom koji namjerava uništiti Liban. Danas je naša dužnost suočiti se s našim zajedničkim neprijateljem, a nakon završetka sukoba i završetka rata u Gazi, vraćamo se libanskom dosjeu i sjednemo i uključimo se u dijalog.”
Ovaj poziv na jedinstvo dolazi nakon višestrukih izjava bivšeg glavnog tajnika Islamske grupe, Azzama al-Ayoubija, u kojima je naglasio nužnost islamske kohezije u suočavanju s izraelskom prijetnjom. Njegov stav o prevladavanju unutarnjih razlika, zajedno s potrebom za dijalogom, ukazuje na mogućnost postizanja nekih oblika zajedništva među različitim libanskim zajednicama.
I na društvenim mrežama u Libanu je sve više izraza divljenja vođama otpora, uključujući ubijenog lidera Hezbollaha Hassana Nasrallahu, koji je stekao status heroja zbog svog dugogodišnjeg otpora izraelskoj vojsci. Ova promjena u percepciji javnog mnijenja ukazuje na to da su Libanci, unatoč povijesnim tenzijama, spremni zaboraviti svoje razlike u ime zajedničkog cilja i zajedno se suprotstaviti neprijateljskoj sili.
Zajednička prijetnja
Dok se sukobi nastavljaju, ostaje neizvjesno hoće li ovo krhko jedinstvo izdržati posljedice sukoba u Gazi i hoće li unutarnje podjele ponovno izbiti na površinu. Izgleda da je izraelska agresija unatoč svojim razornim posljedicama – doduše prilično vojno-strateški impotentna – uspjela postići ono što godine političkog manevriranja nisu mogle: privremeno ujediniti duboko podijeljene zajednice Libana pred zajedničkom prijetnjom.
(TBT,Mediji)
