“Masovni mediji služe kao sistem za prenošenje poruka i simbola općoj populaciji. Njihova je funkcija zabaviti, zaokupiti i informirati te usaditi pojedincima vrijednosti, uvjerenja i kodekse ponašanja koji će ih integrirati u institucionalne strukture šireg društva. U svijetu koncentriranog bogatstva i velikih sukoba klasnih interesa, ispunjavanje ove uloge zahtjeva sustavnu propagandu”, napisao je Noam Chomsky u svom bestseleru “Proizvodnja pristanka” iz 1988. godine.
Nažalost, do dandanas se ništa nije promijenilo. Štoviše – čak je i gore. Tako su poruke koje prevladavaju informacijskim prostorom zapadnih mainstream medija pri izvještavanju o kriznoj situaciji na području Pojasa Gaze, češće nego rjeđe, fino prilagođene kako bi javnost učinile manje osjetljivom na strahote koje upravo proživljava narod Palestine. U fokusu je pravo Izraela na odbranu, ponavlja se kako Hamasovci drže svoju rodbinu i susjede kao žive štitove, a većina ubijenih u neselektivnim bombaškim napadima su “teroristi”.
Ipak, dosad možda ništa nije ilustriralo zloporabu masovnih medija kao pokrivanje ubojstva četvorice 19-godišnjih vojnika IDF-a od strane Hezbollaha i njihovog potpunog nedostatka interesa za 19-godišnjeg bolničkog pacijenta koji je živ spaljen od strane IDF-a u Gazi. Naime, u ponedjeljak se na Sky Newsu pojavio šokantno neprimjeren naslov “Izrael imenovao tinejdžerske vojnike ubijene u napadu dronovima Hezbollaha – dok je ’23 umrlo’ u udaru na školu u Gazi”. Pritom, Sky za Palestince koristi pasivni glagol “umrijeti”, dok su aktivni izraelski vojnici predstavljeni kao “tinejdžeri” koji su igrom slučaja postali “žrtve” neisprovociranog napada koji ih je “ubio”.
Razmjeri propagande
“Optužuje li Sky News Izrael da koristi djecu kao vojnike?”, po čitanju ovog naslova se zapitala Francesca Albanese, posebna izvjestiteljica Ujedinjenih naroda za okupirana palestinska područja. Također, Sky u izvještaju nije niti jednom spomenuo činjenicu da je napad bio na vojnu bazu, ostavljajući publiku s dojmom da je ciljan trgovački centar ili tako nešto.
A dodatnom sociološkom i medijskom analizom ovog naslova dobije se uvid o stvarnim (i zastrašujućim) razmjerima propagande upakiranih u svega 16 riječi. Primjerice:
- Tretiranje četiri izraelska vojnika kao važnija od 23 palestinske djece (predvodeći priču s njihovom smrću i samo navodeći ostale na kraju) implicira da su njihovi životi od veće vrijednosti.
- Infantiliziranje aktivnih vojnika kao “tinejdžera”, bez naglašavanja dobi školaraca, unatoč tome što su mnogi od njih vidljivo mlađi.
- Stavljanje zastrašujućih citata oko “23 umrlo”, s namjerom suptilnog potkopavanja vjerodostojnost te tvrdnje. “Možda nitko nije umro, a Palestinci samo lažu?”
- Korištenje riječi “napad” za akcije Hezbollaha, ali odabir neutralnije, kliničke riječi poput “udar” za izraelsku agresiju.
- Dopuštanje izraelskim izvorima da diktiraju okvir priče (“Izrael imenovao tinejdžerske vojnike”).
- Zapravo imenovanje izraelskih vojnika, ali ne čineći isto za daleko veći broj Palestinaca, ponovno šalje poruku čitatelju da palestinski životi nisu ni približno toliko važni, ako uopće jesu.
Nestanak Sha’bana
Inače, među “umrlim” Palestincima je bio i Sha’ban al-Dalou, također 19-godišnjak. Ali za razliku od mladih izraelskih vojnika, on je bio civil koji je ležao u bolničkom krevetu, i umro je mnogo bolnijom i strašnijom smrću od njih. Naime, potresna snimku prikazuje al-Daloua kako gori na smrt u bolničkom krevetu, dok je još uvijek bio priključen na intravenoznu infuziju nakon izraelskog zračnog napada na bolnicu mučenika al-Aqsa, očajnički vapeći za pomoć u plamtećem paklu.
Sha’ban je bio student softverskog inženjerstva na Sveučilištu Al-Azhar u Gazi, prisilno raseljen prošle godine nakon što su izraelske snage uništile njegov dom, upravo kada je započeo svoje sveučilišne studije. Prošlog tjedna je mladić čudom preživio izraelski napad na džamiju koji je odnio 20 života. Nažalost, Sha’ban i njegova majka poginuli su u požaru koji je progutao šatorski kamp za raseljene civile u Gazi, nakon što je Izrael napao bolnicu.
Bilo koja spominjanja Sha’banove smrti u glavnim medijima – osim Guardiana koji je u četvrtak objavio članak o njemu – ne spominju njegovo ime, govoreći o Palestincu samo kao o “muškarcu” ili “osobi” koja je poginula u požaru. “Pojavili su se video snimci s mjesta događaja koji pokazuju kako je jedan čovjek živ spaljen dok su promatrači mogli malo učiniti osim gledati”, izvijestio je The Washington Post, dok je NBC javio: “U više videozapisa koji su podijeljeni na društvenim mrežama i koje je potvrdio NBC News, barem se jedna osoba mogla vidjeti kako pruža ruke iz plamena dok su živi spaljivani.” Jasno, svaka usporedba ovoga sa svečanim, punim poštovanja načinom na koji je Sky News prezentirao četiri vojnika IDF-a, je potpuno bespredmetna.
Barun Murdoch
No Sky nije stao samo na ovome, već je u iduća 24 sata još u dva navrata pokazao puni raspon svog propagandnog arsenala. Tako je, izvještavajući o ubojstvu palestinske curice od strane IDF-a, novinar primijetio kako je “metak našao put do kombija i ubio tro ili četverogodišnju mladu damu” (za razliku od izraelskih “tinejdžerskih” žrtava). Uskoro je uslijedio članak o odgovoru Londona na iranske raketne napade na Izrael, čija je naslovna fotografija – koja je trebala aludirati na strašne rezultate iranskih raketa na izraelskom tlu – prikazivala gorući medicinski centar u Gazi gdje je Sha’ban zauvijek nestao u plamenu.
Inače, Sky News je u vlasništvu medijskog mogula i milijardera Ruperta Murdocha, strastvenog cionista, s bliskim vezama s izraelskom vladom. Naime, 2010. izraelske novine su objavile popis Netanyahuovih najbližih i najbogatijih dobročinitelja – potpisan premijerovom rukom – koji su sponzorirali njegove političke kampanje. Murdochovo ime bilo je broj drugo na toj listi.
Ranije ove godine, Rupertov sin Lachlan otputovao je u Izrael na tajne razgovore s Netanyahuom i bivšim izraelskim premijerom Bennyjem Gantzom, kako bi razgovarali o tome kako njegovo medijsko carstvo može bolje podržati izraelsku vladu u naporima protiv Palestine. Murdoch je također imao iznimno blizak odnos s izraelskim premijerima koji su se smjenjivali još od ranih 80-ih te je redovito odlazio na odmor s Arielom Sharonom. Murdoch ima i ogromne financijske interese u izraelskoj okupaciji. Tako je godine 2010. kupio dionički udio i pridružio se upravnom odboru Genie Energy, tvrtke koja je ilegalno bušila naftu i plin na okupiranoj Golanskoj visoravni.
“Rat protiv Židova”
Ideološki, Murdoch ima dva cilja. Kako je objasnio na sastanku Američkog židovskog odbora 2009., Izrael vidi kao okosnicu koja jamči opstanak zapadne civilizacije: “Na Zapadu smo navikli misliti da Izrael ne može preživjeti bez pomoći Evrope i Sjedinjenih Država. Kažem vam: možda bismo se trebali početi pitati možemo li mi u Evropi i Sjedinjenim Državama preživjeti ako dopustimo teroristima da uspiju u Izraelu … Na kraju, izraelski narod se bori protiv istog neprijatelja kao i mi: hladnokrvnih ubojica koji odbijaju mir … koji odbijaju slobodu … i koji vladaju samoubilačkim prslukom, autobombom i živim štitom”.
Godine 2005. napisao je nastavak knjige “Izrael u svijetu: Mijenjanje života kroz inovacije” u kojoj se umiljavao izraelskom navodnom globalnom vodstvu. Murdoch također neizravno financira izraelsku okupaciju. Njegov News Corp, vlasnik Sky Newsa, dao je novac Zakladi Jerusalem, grupi koja gradi ilegalna izraelska naselja na Zapadnoj obali, uključujući Sheikh Jarrah u istočnom Jeruzalemu.
Ovaj medijski barun je ujedno i vođa u borbi protiv globalnog pokreta za bojkot, oduzimanje i sankcije (BDS) Izraelu, tvrdeći da on predstavlja “trenutni rat protiv Židova”. “Rat je ušao u novu fazu. Ovo je meki rat koji nastoji izolirati Izrael delegitimizirajući ga. Bojno polje je posvuda – u medijima, multinacionalnim organizacijama, nevladinim organizacijama. U ovom ratu, cilj je učiniti Izrael parijom.” Murdoch posjeduje desetke medijskih kuća diljem svijeta, uključujući velik dio mreže Fox, Wall Street Journal i New York Post.
Neumoljiva analiza
Sve navedene mreže – kao i ostali mainstream mediji – pružaju nepokolebljivu podršku izraelskom uništavanju Gaze. Naime, od 7. oktobra 2023. zapadni su mediji učinili sve kako bi osigurali da javnost ne vidi stvarnost onoga što se događa na tom ilegalno okupiranom području. Primjerice, ove medijske kuće konstantno odbijaju koristiti točne izraze kao što je “invazija” za opisivanje izraelske agresije; tiskaju lažnu propagandu nepostojećih zločina, koju im je dostavila izraelska vlada; podrivaju vjerodostojnost zdravstvenih i humanitarnih agencija njihovim povezivanjem s Hamasom; odbijaju identificirati počinitelja prilikom izvještavanja o izraelskim ubojstvima; objavljuju priopćenja za tisak Bidenove administracije, tvrdeći da je ljut ili razočaran na Izrael, distancirajući tako SAD od nasilja; prisiljavaju novinare da izbjegavaju korištenje riječi poput “genocid”, “etničko čišćenje” i “okupirani teritorij” kada govore o izraelskim zločinima; otvoreno pozivaju na eskalaciju rata u svojim kolumnama.
Ovo je, uostalom, i empirijski potvrđeno u analizi Intercepta, s početka godine, u kojoj se raščlanjuje kako izvještavanje vodećih američkih medijskih kuća poput New York Timesa, Washington Posta i Los Angeles Timesa o Gazi otkriva znatnu pristranost u korist izraelskih narativa i nedovoljnu zastupljenost palestinskih žrtava. Naime, prošavši preko 1000 članaka ovih glasila, utvrđeno je kako se izraelske žrtve, unatoč tome što su brojčano daleko manje od palestinskih, spominju mnogo češće i emotivnije. Dodatno, izrazi poput “pokolj”, “masakr” i “užasno” gotovo su isključivo korišteni kako bi se opisali gubici Izraelaca, dok su smrt Palestinaca često opisivali neutralnim, distanciranim izrazima poput “poginuli” ili “ubijeni”, često u pasivnim konstrukcijama.
Prema analizi, riječ “Izraelac” ili “Izrael” pojavljuje se mnogo češće nego “Palestinac” ili bilo koja varijacija tog pojma. Za svake dvije palestinske smrti, Palestinci se spominju samo jednom, dok se za svaku izraelsku smrt Izraelci spominju osam puta. Ovaj disbalans rezultira time da se o izraelskim žrtvama govori 16 puta više po smrti nego o palestinskim. Izraz “pokolj” korišten je 60 puta da bi se opisala smrt Izraelaca, u usporedbi s jednim spominjanjem palestinskih gubitaka. Slično tome, riječ “masakr” se našla 125 puta u kontekstu izraelskih gubitaka, dok se za Palestince pojavljuje samo u dva navrata.
Anitisemitizam i islamofobija
Intercept ističe i razlike u naslovima poput onog iz New York Timesa iz studenog 2023.: “Otrčali su u sklonište radi sigurnosti. Umjesto toga, bili su zaklani”, koji opisuje ubijanje Izraelaca 7. listopada. Usporedno, naslov o palestinskim žrtvama glasi: “Rat pretvara Gazu u ‘groblje’ za djecu”, gdje je riječ “groblje” citat UN-a, a sam čin ubojstva djece prikazan je bez emotivnog naboja.
Također, nalazi se da izvještavanje nije dovoljno istaknulo razmjere ubojstava djece i novinara u Gazi, iako se radi o jednim od najpogubnijih događaja u modernoj povijesti. Tako se u samo dva naslova od više od 1000 članaka spominju “djeca” iz Gaze, dok je ista imenica često istaknuta u kontekstu izraelskih žrtava, zajedno sa sintagmom “mladih posjetitelja glazbenih festivala”.
Dodatno, samo devet naslova sadržavalo je pojam “novinar”, a tek četiri od tih članaka govorila su o palestinskim novinarima.
Još jedan ključni aspekt analize odnosi se na izvještavanje o porastu diskriminacije i rasizma tijekom sukoba. Iako su i antisemitizam i antimuslimanski rasizam zabilježeni u SAD-u tijekom ovog razdoblja, mediji su posvetili daleko više pažnje antisemitskim napadima. Na primjer, izrazi vezani uz antisemitizam spominjani su 549 puta u usporedbi sa samo 79 spominjanja islamofobije, unatoč višestrukim primjerima antimuslimanskog rasizma. Ovo je posebno izraženo u izvještavanju o “kampusnom antisemitizmu” koje je dominiralo naslovnicama, dok su napadi na muslimane i Arape bili marginalizirani ili potpuno izostavljeni.
Mainstream dekret
Nakon par mjeseci je Intercept dokučio i zašto je izvještavanje o izraelsko-palestinskom sukobu tako disproporcionalno: jer je službena urednička politika ovih kuća da tako bude. Primjerice, NY Times je uputio svoje novinare koji izvještavaju o Gazi da ograniče upotrebu izrazâ poput “genocid” i “etničko čišćenje” te da izbjegavaju korištenje termina “okupirani teritoriji” pri opisu palestinskih područja. Ove smjernice, navedene u internoj direktivi do koje je došao Intercept, također pozivaju na što manje “Palestine” i “izbjegličkih kampova”. Što se tiče riječi “terorizam”, smjernice dopuštaju upotrebu tog termina kada se odnosi na napad 7. listopada, ali ne i na izraelske napade na palestinske civile, čak i kada su civili direktne mete.
Ovaj naputak, napisan od strane urednice za standarde Susan Wessling i međunarodnog urednika Philipa Pana, predstavljen je kao nacrt za održavanje “objektivnih novinarskih načela u izvještavanju”. “Izdavanje ovakvih smjernica kako bi se osigurala točnost, dosljednost i nijanse u načinu na koji pokrivamo vijesti standardna je praksa. U svim našim izvještajima, uključujući složene događaje poput ovog, vodimo računa o tome da naši izbori jezika budu osjetljivi, aktualni i jasni našoj publici”, rekao je Charlie Stadtlander, glasnogovornik novine.
Međutim, dekret je uskoro izazvao unutarnju podjelu među novinarima, dok su rasprave u internoj grupi postale toliko intenzivne da je Pan morao intervenirati. Ne samo to, već je curenje ovih prijepora u druge medije dovelo do interne istrage radnika podrijetlom iz Bliskog istoka i Sjeverne Afrike.
Bube i lavovi
Doduše, nekim novinarima NY Timesa su svaki ovakvi napuci bili suvišni. Na primjer, Thomas Friedman je u svojoj kolumni odlučio “razumjeti Bliski istok kroz životinjsko carstvo”, dokučivši kako su plemenitije životinje SAD i Netanyahu (odnosno lav i lemur) dok su Arapi kukci i paraziti. Iran – jedna od najstarijih svjetskih civilizacija – je pritom “parazitoidna osa” koja “ubrizgava svoja jaja u žive gusjenice”. Gusjenice su “Libanon, Jemen, Sirija i Irak”, a osinja jaja “hutisti, Hezbollah i Hamas”. Hamas, osim što je parazitoidno jaje ose, je i “ukopavajući pauk”. A “stari lav”, koji je SAD, “nema protivstrategije koja sigurno i učinkovito ubija osu bez da zapali cijelu džunglu” tj. spali Bliski istok.
Intercept je također izvijestio kako CNN-ova dugogodišnja politika prema izvještavanju o sukobu između Izraela i Palestine zahtijeva da svi izvještaji moraju proći provjeru kroz jeruzalemski ured, podložan izraelskim pravilima vojne cenzure. Ta ograničenja uključuju, između ostalog, izvještavanje o sastancima sigurnosnog kabineta, informacijama o taocima te o vojnoj opremi koju su zarobili borci iz Gaze. Inače, svaki strani novinar koji želi raditi u Izraelu mora potpisati ugovor kojim se obvezuje poštovati upute cenzora, čime se dodatno osigurava da će svaki sadržaj koji proizvedu biti u skladu s izraelskim sigurnosnim interesima.
Očekivano, i CNN je svojim novinarima uputio posebne smjernice o tome kako pristupiti izvještavanju o sukobu u Pojasu Gaze. Primjerice, naređeno je da Ministarstvo zdravstva u Gazi, koje pruža statistike o žrtvama, uvijek opisuju kao “pod kontrolom Hamasa”, kako i da se izbjegava prenošenje izjava palestinskog pokreta otpora. Nadalje, sugerira se nekorištenje pojmova poput “ratni zločin” i “genocid”, jer bi takvi izrazi mogli izazvati kontroverze i optužbe za pristranost. Također, bombardiranja u Gazi često se opisuju kao “eksplozije” bez izričite atribucije dok izraelska vojska ne preuzme odgovornost, dok izjave izraelskih vojnih i vladinih dužnosnika često prolaze kroz odobrenje mnogo brže nego one palestinskih izvora. Jasno, CNN tvrdi da je svrha takvih politika osigurati maksimalnu točnost prilikom izvještavanja o izrazito osjetljivim temama. Međutim, znajući da je kao dopisnicu (koja je radila na nekoliko ključnih priča vezanih uz sukob) angažirao bivšu vojnikinju IDF-a – zaduženu za njihove odnose s javnošću – Tamar Michaelis, retorika o objektivnosti postaje krajnje upitna.
Od Kanade do Australije
Bivša novinarka BBC-a je pak optužila tu mrežu za primjenu dvostrukih standarda u intervjuiranju gostiju, posebno Palestinaca. Prema njenim tvrdnjama, BBC je uspostavio internu grupu za provjeru pozadina potencijalnih gostiju, ali Palestinci su bili podvrgnuti znatno strožim provjerama od izraelskih predstavnika. Također, dodala je kako bi Palestinci bili “označeni” zbog korištenja riječi “cionist”. Osoblje BBC-ja je čak u studenom poslalo pismo Al Jazeeri, optužujući svog poslodavca za dehumanizaciju Palestinaca.
Za istu stvar je u svoju kuću uperio prst zaposlenik kanadskog CBC-a. Istaknuo je i kako je morao izbjegavati pojam “kolonizacija” kako bi stvorio sliku o “dvije strane” u sukobu, a morao se i suzdržavati od upotrebe izraza poput “apartheid” ili “kolektivno kažnjavanje”. Naveo je i osjećaj izoliranosti bivajući jedini musliman u redakciji, pri čemu su njegovi pokušaji da iznese zabrinutosti bili zanemareni ili ignorirani. Nakon što je otvoreno kritizirao način izvještavanja o sukobu, dobio je privremeno isključenje iz dnevnih sastanaka.
Jedan od najdugovječnijih novinara australskog ABC-a, urednik globalnih poslova John Lyons, rekao je u siječnju da se njegova kuća “suočila s jednim od svojih najmračnijih dana”, objavivši WhatsApp dopisivanje koje dokumentira kampanju lobiranja od grupe “Odvjetnici Izraela”, u kojoj su pokušali novinarku ABC-a izbaciti iz posla – i uspjeli su i tome. “Kad sam pročitao te WhatsApp poruke, prvi put ikada, a nadam se i zadnji put ikada, bilo mi je neugodno raditi za ABC. Bilo mi je neugodno što se grupa od 156 odvjetnika mogla smijati tome kako je bilo lako manipulirati ABC-jem”, rekao je Lyons.
Otpuštanje nepodobnih
Međutim, nisu novinari jedini koji primaju ovakve direktive. Naime, curenje poruka je otkrilo i kako se osoblje State Departmenta obeshrabruje od davanja izjava koje sugeriraju da SAD želi vidjeti manje nasilja od strane Izraela. Konkretno, zabranjeno je upotrebljavanja frazi “deeskalacija/prekid vatre”, “kraj nasilja/krvoprolića” i “ponovno uspostavljanje mira”. Onima koji ih budu upotrebljavali navodno prijeti otkaz.
A otkaz su, eto, mnogi novinari već i dobili. Konkretno, troje voditelja MSNBC-a koji su pokrivali prijenos događaja iz Gaze su otpušteni; svo troje muslimani. A neke medijske kuće čak i ne skrivaju svoju pristranost. Tako Axel Springer koji posjeduje Politico zahtijeva od svojih zaposlenika da potpišu izjavu kojom podupiru “transatlantski savez i Izrael”, a svim članovima osoblja koji podržavaju Palestinu je naredio da napuste svoje poslove.
Ranije, CNN je otpustio voditelja Marca Lamonta Hilla zbog poziva na slobodnu Palestinu, dok je Katie Halper otpuštena iz The Hilla jer je nazvala Izrael državom apartheida. Associated Press je dao otkaz Emily Wilder nakon što se saznalo da je bila propalestinska aktivistica tijekom studija. The Guardian je otpustio Nathana J. Robinsona nakon što se šalio s američkom vojnom pomoći Izraelu. Ovi slučajevi služe kao primjer ostatku novinarskog svijeta: Ako ćete iskazati solidarnost za Palestinu, budite spremni na gubitak sredstava za život. Candace Owens je pak uručena “korpa” iz Daily Wirea zbog “antisemitizma”, dok je Briahna Joy Gray otpuštena iz The Hilla radi kolutanja očima prilikom intervjuiranja sestre izraelskog taoca.
Usporedba s Ukrajinom
S druge strane, odbrambeni rat Ukrajine se u mainstream medijskom prostoru tretira pak nešto drugačije nego onaj kojeg vode Palestinci. Tako analiza izvještavanja CNN-a i MSNBC-a tijekom prvih 100 dana izraelskog rata protiv Gaze otkriva značajne razlike u načinu na koji su ti mediji prikazivali žrtve u Gazi u usporedbi s onim ukrajinskim, iako je broj palestinskih civilnih žrtava, uključujući djecu, daleko veći nego u Ukrajini. Naime, u tom periodu je više od 10.000 palestinske djece – i to samo one identificirane – izgubilo život, u odnosu na 262 malih Ukrajinaca. Unatoč tome, smrt ukrajinske djece bila je u medijskom fokusu, s izvještajima koji su ove događaje spominjali 33 posto češće nego one u Gazi. Slično tome, smrt novinara u Gazi (njih 77) dobila je vrlo ograničenu pažnju u medijima u usporedbi sa smrću osam novinara u Ukrajini.
CNN i MSNBC koristili su snažne emotivne termine poput “barbarski”, “divljački”, “brutalno” ili “masakr” znatno češće kada su izvještavali o ubijanjima Izraelaca ili Ukrajinaca. U izvještajima o izraelskim žrtvama, ti izrazi su korišteni više od 1.000 puta, dok su za palestinske žrtve ti isti termini korišteni manje od 50 puta, iako je broj žrtava u među Palestincima bio veći. Također, u Gazi je broj civilnih žrtava bio pet puta veći nego u Ukrajini, ali su mediji dvostruko više vremena posvetili izvještavanju o stradanju ukrajinskih civila.
Pokrivanje patnji palestinskih civila bilo je minimalno, često ograničeno na neutralniji i manje emotivan ton, dok su izvještaji o ukrajinskim žrtvama bili fokusirani na ljudsku stranu tragedije, prikazujući njihove osobne priče, lica i živote. Ova selektivna empatija vidljiva je i u korištenju izraza poput “nevina djeca” i “nedužni civili”, koji su znatno češće korišteni u kontekstu izraelskih i ukrajinskih žrtava, dok su slični izrazi za palestinske civile gotovo potpuno izostali.
Nagrađivanje špijuna
Ipak, nisu svi novinari u mainstream medijskim kućama ugnjetavani ili proizraelski nastrojeni. Neki su, naime, samo – izraelski špijuni. Recimo, jedan od tih je Barak Ravid, autor Axiosa i bivši analitičar izraelske obavještajne agencije Jedinica 8200, kao i donedavni rezervist IDF-a. Njegov novinarski rad se često oslanja na anonimne izvore, a mnogi članci, kao što su oni o naporima predsjednika Bidena da se smanji sukob u Gazi, predstavljaju američku vladu u humanitarnom svjetlu, dok istovremeno marginaliziraju patnje Palestinaca, prema kojima autor otvoreno iskazuje neprijateljski stav. “To je palinacistički način … oni u džep stavljaju ustupke bez davanja zauzvrat i onda te ustupke koriste kao temelj za sljedeću rundu pregovora. Palinacisti ne znaju kako govoriti istinu”, napisao je u spetembru.
A Ravid je za svoj rad – za kojeg brojni analitičari i aktivisti smatraju da uglavnom prenosi stavove američke i izraelske vlade bez kritičkog osvrta – dobio i nagradu White House Press Correspondents’ Award. Suci su pritom bili toliko impresionirani njegovim “dubokim, gotovo intimnim razinama pronalaska izvora u SAD-u i inozemstvu”, a Ravidu je nagradu osobno uručio predsjednik Biden koji ga je bratski zagrlio.
Što se tiče jedinice 8200, osnovane 1952., riječ je o najvećoj je i najkontroverznijoj diviziji izraelske vojske, specijaliziranoj za tajne operacije, špijuniranje i kibernetičko ratovanje. Primjerice, jedna od posljednjih operacija ove grupe je poznata kao “napad pejdžera” na Libanon. Ova je jedinica također odgovorna za razvoj sofisticiranih algoritama umjetne inteligencije koji predlažu mete za eliminaciju, što je uključivalo i palestinske civile tijekom sukoba u Gazi. Šireći nadzorni aparat, Jedinica 8200 kontinuirano prikuplja podatke o Palestincima, uključujući osobne informacije poput povijesti bolesti i privatnih komunikacija, koje kasnije koristi za ucjene i iznude.
Jedinica 8200
Poznata i kao “izraelski Harvard”, Jedinica 8200 je elitna institucija koja odabire svoje članove kroz rigorozne testove, a nakon službe mnogi njezini članovi nastavljaju karijeru u izraelskoj tehnološkoj industriji. Međutim, ova prestižna reputacija dolazi uz kontroverze zbog uloge grupe u stvaranju aplikacija za nadzor i špijunske softvere, poput Pegasusa, koji je korišten za praćenje svjetskih lidera i novinara.
Godine 2014. su se 43 rezervista Jedinice 8200 javno usprotivila njenim praksama, optužujući grupu za neetičko prikupljanje informacija koje nisu činile razliku između civila i terorista. Njihov čin hrabrosti naišao je na oštar napad Ravida koji je odbacio njihove kritike, tvrdeći da je okupacija Palestine neizbježan dio izraelskog identiteta te da je svako suprotstavljanje tome suprotstavljanje Izraelu samome.
Osim Ravida, brojne druge osobe s dubokim vezama s izraelskom vojskom, osobito s Jedinicom 8200, pronašle su mjesto u utjecajnim medijskim kućama i tehnološkim gigantima u Sjedinjenim Državama. Primjerice, Shachar Peled, koja je radila kao časnica u Jedinici 8200 i Shin Betu, kasnije je postala producentica i spisateljica u CNN-u, nakon čega se njezina karijera nastavila u Googleu, gdje je zaposlena kao viši stručnjak za medije. Slično njoj, Tal Heinrich, bivša agentica Jedinice 8200, provela je tri godine u CNN-u, oblikujući narativ o izraelsko-palestinskim sukobima, uključujući i operaciju Protective Edge, koja je rezultirala masovnim stradanjima u Gazi. Heinrich sada radi kao službena glasnogovornica izraelskog premijera Netanyahua.
Eskalacija nepovjerenja
NY Times također ima slične poveznice. Naime, Anat Schwartz, bivša izraelska vojna obavještajka, radila je na članku koji je tvrdio da Hamas sistematski seksualno zlostavlja izraelske građane, unatoč nedostatku dokaza. Također, kolumnist David Brooks i drugi članovi Timesa imaju bliske obiteljske veze s izraelskom vojskom, dok je Jeffrey Goldberg iz The Atlantica služio u IDF-u tijekom prve intifade, pri čemu je pomagao prikriti zlostavljanje palestinskih zatvorenika.
Utjecaj izraelskih vojnih veterana nije ograničen na medije. Brojni bivši operativci Jedinice 8200 našli su mjesto u velikim tehnološkim kompanijama poput Googlea i Facebooka, gdje vrše značajan utjecaj na moderaciju sadržaja. Metin nadzorni odbor uključuje Emi Palmor, bivšu izraelsku dužnosnicu, pri čemu su Facebook i Instagram optuženi za cenzuriranje palestinskih glasova. Studija iz 2022. otkrila je da Google zapošljava čak 99 bivših agenata Jedinice 8200, a Facebook desetke njih. TikTok, također, zapošljava bivše izraelske obavještajce, uključujući Asafa Hochmana, koji je prethodno radio u kontroverznoj jedinici.
Zbog svega navedenoga, nije ni čudo da je posljednje Gallupovo istraživanje pokazalo kako je povjerenje Amerikanaca u masovne medije i dalje na povijesno niskim razinama, sa samo 31 posto ispitanika koji tvrde da imaju “veliku” ili “priličnu količinu” vjeru da mediji izvještavaju “potpuno, točno i pošteno”. Od 2016. godine povjerenje se rijetko penjalo iznad ovih postotaka., dok je tijekom 1970-ih čak 68 do 72 posto Amerikanaca vjerovalo je u medije. Danas je pak potpuno obrnuto: više ljudi uopće nema povjerenja u medije (36 posto), dok trećina Amerikanaca izražava “ne baš puno” povjerenja.
Pravni presedani
Razlike u povjerenju također su izražene prema demografskim kategorijama, osobito prema dobi. Naime, 43 posto Amerikanaca starijih od 65 godina i dalje izražava povjerenje u medije, dok njih samo 26 posto mlađih od 50 godina dijeli isto mišljenje. Osim razlika po dobi, povjerenje u medije odražava širu sliku američkog društva i političke klime, gdje su mediji postali jedno od najspornijih i najkritiziranijih područja javnog života. Na popisu 10 ključnih američkih institucija koje Gallup prati u smislu povjerenja, mediji su na samom dnu.
Pad povjerenja u medije usko je povezan s promjenama u novinarstvu i medijskoj industriji u posljednjim desetljećima. Eksplozija internetskih medija, društvenih mreža i fragmentacija publike stvorili su uvjete u kojima su tradicionalni mediji suočeni s gubitkom autoriteta i monopola nad informacijama. Što se tiče glavnih razloga pada povjerenja, stručnjaci ističu nekoliko ključnih čimbenika. Jedan od njih je percepcija pristranosti, gdje mnogi vjeruju da mediji ne izvještavaju objektivno i da su skloni favoriziranju jedne političke strane. Drugi faktor je širenje lažnih vijesti i dezinformacija, koje su dodatno potkopale vjerodostojnost i narušile povjerenje u medije općenito.
I dok zapadne medijske korporacije svjesno šire izraelske dezinformacije i propagandu, opravdavaju ratne zločine i zločine protiv čovječnosti, dehumaniziraju Palestince te zamagljuju informacije o genocidu, međunarodno pravo ljudskih prava nalaže kako bi se takve radnje trebale sankcionirati, za što postoje i povijesni presedani. Naime, prije 76 godina, kada su se delegati okupili u novoformiranim Ujedinjenim narodima kako bi izradili Opću deklaraciju o ljudskim pravima, zaštita slobode izražavanja bila je u središtu pažnje. Proklamirali su da “svatko ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja”, što “uključuje slobodu zauzimanja mišljenja bez uplitanja te slobodu traženja, primanja i širenja informacija i ideja putem bilo kojeg medija i bez obzira na granice”. Međutim, nakon više od pola stoljeća užasnih zločina, koji su velikim dijelom rezultat dehumanizacije milijuna ljudi na temelju njihove rase, etničke pripadnosti, vjere ili drugog statusa, postalo je jasno da se govor može koristiti kao moćno oružje za uništavanje prava drugih, uključujući i samo pravo na život. UN je u istom dokumentu jasno naglasio da sloboda izražavanja ne daje medijskim korporacijama niti bilo kome drugome pravo “da se uključe u bilo kakvu aktivnost ili poduzmu bilo kakve radnje usmjerene na uništavanje bilo kojih drugih prava i sloboda”.
Svijest o zločinu
Istodobno, u drugoj konferencijskoj dvorani UN-a, okupljeni su izaslanici radili na izradi nove Konvencije o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida. Autori su također bili svjesni opasnosti govora koji dehumanizira i potiče na nasilje. Konačna konvencija kriminalizirala je ne samo genocid, već i poticanje na genocid i suučesništvo u genocidu – zabrane koje se odnose ne samo na države nego i na privatne aktere. Sastavljači oba instrumenta znali su za osudu na Nürnberškom sudu samo dvije godine ranije, kada je izdavač Julius Streicher osuđen zbog poticanja i “progona na političkoj i rasnoj osnovi”. Sud je utvrdio da je Streicherova medijska publikacija Der Stürmer nastavila objavljivati članke koji su uključivali “poticanje na ubojstvo i istrebljenje”, čak i kada je bio svjestan užasa koje je nacistička Njemačka činila nad evropskim Židovima.
Pedeset godina kasnije, Međunarodni krivični sud za Ruandu (ICTR) osudio je tri medijske ličnosti za njihovu ulogu u poticanju na genocid. Dvojica su radila za televizijsku i radio kuću Mille Collines, dok je jedan bio zaposlen u novinama Kangura. Tijekom izricanja presude, sutkinja ICTR-a Navi Pillay (sada povjerenica UN-ovog međunarodnog istražnog povjerenstva koje istražuje zločine Izraela) opomenula je počinitelje: “Bili ste potpuno svjesni moći riječi i koristili ste … medij komunikacije s najširim auditorijem kako biste širili mržnju i nasilje. Bez vatrenog oružja, mačete ili bilo kakvog fizičkog oružja, uzrokovali ste smrt tisuća nevinih civila.”
Der Stürmer je znao što radi, kao i Mille Collines. Danas Sky, NY Times, CNN i BBC znaju što rade, beskrupulozno gazeći granice etičkog novinarstva i donijevši svjesne odluke da sustavno dehumaniziraju palestinske žrtve, izoliraju izraelske počinitelje od odgovornosti i sakriju genocid, za kojeg je Međunarodni sud pravde rekao da je postoje “uvjerljivi” dokazi.
Ultimativna dehumanizacija
“Ako su međunarodni mediji objektivni, onda služe Hamasu. Ako prikazuju obje strane (sukoba), onda služe Hamasu”, poručio je bivši izraelski premijer Yair Lapid, ukazavši da je ovakvo pristrano izvještavanje mainstream tiska, u stvari, ultimativni pokazatelj da je riječ o propagandnom servisu američkih hegemonskih interesa. Ali je također i dokaz da zapadna političko-medijska klasa na Palestince ne gleda kao na ljudska bića. Jer, kao što je libanonska spisateljica Lina Mounzer nedavno napisala: “Pitajte bilo kojeg Arapa koja je bila najbolnija spoznaja prošle godine, a to je: da smo otkrili razmjer naše dehumanizacije do te mjere da je nemoguće funkcionirati u svijetu u na isti način.” Ili kao što je američki vojnik Aaron Bushnell rekao, prije što je i sam izgorio, samozapalivši se pred izraelskom ambasadom: “Ovo je ono što je naša vladajuća klasa odlučila da je normalno.”
Chomsky kaže: “Dio tragedije Palestinaca je što oni, u stvari, nemaju nikakvu međunarodnu podršku. I to iz dobrog razloga. Nemaju bogatstvo, nemaju moć, pa nemaju ni prava. Tako svijet funkcionira. Tvoja prava odgovaraju tvojoj moći i bogatstvu.”
Stoga, jedino pravo koje, izgleda, narod Palestine ima je da se nad njime provodi – barem kako tvrdi Raz Segal, izraelski profesor holokausta i studija genocida na Sveučilištu Stockton – “školski slučaj genocida koji se odvija pred našim očima”. Uz, jasno, proizvedeni pristanak svijeta koji gleda, gleda, gleda… I vidi.
(TBT, GEOPOLITIKA NEWS)