Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Kao i mnogi kolumnisti koji prate dešavanja u islamskom svijetu, a posebno na Bliskom istoku i ja priznajem da me je rat u Gazi promjenio. U mom umu se desio „veliki prasak“, a srce mi se slama po ko zna koji put zbog zločina koji dušmani diljem svijeta čine nad bespomoćnim muslimanima.
Svoje srce predao sam islamu i zato je slomljeno. No, umom sam bio pristalica političkih, kulturnih i cvilizacijskih vrijednosti zapada – ma šta ovaj pojam značio.Godilo mi je kompleksaško laskanje da nemuslimani na zapadu više prakticiraju islam nego muslimani na istoku
MOČVARA ISLAMOFOBIJE
Tako sam se kao novinar ugledao na Roberta Fiska, libanskog kršćanina, koji je pisao za engleske medije (The Independent). Kao legendarni ratni reporter izvještavao je i o agresiji na Bosnu i Herecegovinu.
Stoga sam mu, počinjući uređivati The Bosnia Times, redovito prevodio i objavljivao kolumne sve do njegove smrti.
Tako je moj ideal u novinarstu bio list The Guardian, blizak Fiskovom The Independentu. Intimno sam želio bar malo Bosanskim Muslimanima predstaviti način razmišljanja poznatih zapdnih kolumnista te sam stoga redovito objavljivao kolumne od njih desetak.
Kad se počeo dešavati genocid u Gazi, navedeni listovi su se ponijeli poput većine velikih i moćnih zapadnih medija. Možda je The Guardian među prvima počeo korigirati procionističke stavove, ali još nije uspio sa sebe skinuti etiketu licemjerja koju su opravdano zadobili zapadni mediji jer se i taj list pokazao kao korov izrastao na močvari islamofobije u što su cionisti pretvorili zapad, odnosno tzv. slobodni svijet.
Mala satisfakcija koju sam imao u ovom ogromnom razočarenju u zapadne medije bila je da su svi, ama baš svi, kolumnisti čije sam kolumne objavljivao na The Bosnia Timesu stali na stranu Palestinaca. Većina kolumnista su nemuslimani, jer rijetko objavljujem islamske autore iz prostog razloga što diljem islamskog svijeta nema slobode izražavanja i što su većina njih prorežimski intelektualci.
BIBI RADI „PRLJAV POSAO“ ZA ARAPE
Doduše, nakon rata u Gazi pojavili su se portali na engleskom jeziku koji su specijalizirani za Blsiki istok na kojima i muslimani. Skoro pa se može reči da je rat u Gazi izbacio plejadu mladih islamskih intelektualaca čiji su slobodarski stavovi impresivni i vrlo obečavajući. Ali nakon stoljeća laži režimske islamske inteligencije (uleme) koja je hiperromantiziranom vizijom islama krotila duh i omamljivali muslimanske mase kako bi bile pokorne vladarima, koji su opet bili pokorne marionete zapadnih moćnika, ovakvi glasovi hrabrih mladih intelektualaca su vrlo dirljivi.
Prešutat ću živu sarajevsku ulemu i prvake kao što i oni šute evo godinu dana o genocidu nad Palestincima. Njih nije briga za našu (muslimansku) djecu dok gledaju ubijanje djece u Gazi. Nad tom spoznajom obuzima me jeza pri pomisli gdje ostavljam svoju djecu i unuke. Jer kako kaže jedan od favoriziranih mojih kolumnista David Hearst „šutnja kupuje vrijeme, a vrijeme kupuje smrt“ .
I ono što uočavaju ovi mladi kolumnisti, koji mogu stati rame uz rame sa novinarima volonterima čije je herojstvo pri izvještavanju o genocidu u Gazi raspršilo laži moćnih zapadnih medija, jeste koncept sektaškog međumuslimanskog sukoba između šiija i sunijskih selefija, omogučio zapadnim imperijalistima da nametnu Izrael kao hegemona na Bliskom istoku.
Čak su na tom konceptu vodili sve ratove koji su prethodili genocidu u Gazi, od Afaganistana do Libije i od Iraka do Sirije. Ovi ratovi su unesrećili milione muslimana. Sve te žrtve „idu na dušu“ islamskoj inteligenciji/ulemi jednako kao i njihovim ubicama.
Jer zahvaljujući njima takvima i danas zapadni mediji ispoljavaju više animoziteta prema jednom ajatolahu, konkretno prema Aliju Khamneiju, nego arapski mediji prema Benjaminu Netanyahuu.
Iako iza dva iranska napada na Izrael nije bilo žrtava, na primjer, dok Izraelci čine genocid i stravična razaranja, niko na zapadu, a malo ko i na islamskom istoku, to javno uočava i ističe.
Čak šta više, arapski mediji ne uočavaju, a ja vajerujem da svjesno i namjerno prešućuju, datum drugog iranskog napada na Izrael. Radi se o datumu (2. oktobar) kada je Salahudin Ejubija oslobodio Jerusalem.
Sve to ukazuje na zavist procionističkih režima i njihove inteligencije na Bliskom istoku. Oni su toliko zluradi da bi rado vidjeli Iran kao gubitnika, kada bi se Netanyahu mogao predstaviti da je za njih uradio „prljav posao“. Tako se i Radovan Karadžić hvalio da radi „prljav posao“ za Evropu kada je činio genocid da bi etnički očistio Bosnu, a potom i Balkan od muslimana. Civilne žrtve i razaranje Gaze i Bejruta bi bila samo koletarala tog Netnayhuovog „prljavog posla“ koju bogate zaljevske monarhije mogu kompenzirati obnovom porušenih naselja, makar ih to koštalo desetine milijardi dolara.
U ovom barbarskom ratu zaista neko mora biti poražen i ponižen. Za sada to nisu ni Palestinci, ni oni koji ih brane – na bojnom polju ili u medijima!
(TBT)
