Piše: Moncef Marzouki, thebosniatimes.ba
Nakon događaja 7. oktobra, generalni sekretar Ujedinjenih naroda Antonio Guterres izjavio je da ti događaji nisu došli niotkuda. Protiv njega je pokrenuta žestoka kampanja, koja je dosegla optužbe za antisemitizam. Izraelcima se činilo da Guterres traži razloge, a zatim opravdanja, pa čak i izgovore za Palestince.
Krenimo od zapažanja gospodina Guterresa i razmotrimo zašto je on bio u pravu kada je rekao da se ovi događaji nisu pojavili niotkuda, uzimajući u obzir da moramo proširiti polje istraživanja kako bismo razumjeli dubinu ovog zapažanja.
Dakle, prije događaja 7. oktobra, odigrala se bitka Mač Jerusalema 2021. godine, a prije nje su bili ratovi: 2014, 2012, 2009. i 2008. godine protiv Gaze. Također, prije toga su se desile Intifade 1987. i 2000. godine u Gazi i Zapadnoj obali. Zatim su tu bili ratovi 2006, 1996, 1993. i 1982. godine protiv Libana, prije toga i rat 1973. protiv Egipta i Sirije, a ranije i rat protiv Egipta, Sirije i Jordana 1967. godine. U 1956. godini izbio je rat protiv Egipta, a prije toga ratovi: 1948. i 1935.-1936. protiv Palestinaca. Osim toga, zabilježeni su i napadi Al-Qassama na jevrejska doseljenička naselja 1931. godine, a prije toga je započeo palestinski otpor na čelu sa Izz al-Dinom al-Qassamom 1925. godine.
Prema tome, jasno je da 7. oktobar nije ni početak ni kraj ovog niza, već samo poglavlje ili prekretnica u sukobu koji traje već čitav jedan vijek.
Prvi zaključak, kada posmatrate šumu, a ne samo ovo drvo, jeste upornost palestinskog naroda u njegovoj borbi za postojanje i katastrofalan neuspjeh cijelog cionističkog projekta. Podsjećanja radi, ovaj projekat, koji je pokrenut na Cionističkom kongresu u Baselu 1897. godine, i koji je podržan Balfourovom deklaracijom 1917. godine, imao je jedan cilj: stvoriti domovinu za Jevreje iz cijelog svijeta u Palestini u kojoj bi mogli živjeti sigurni od krvoprolića s kojim su se susreli, posebno u Istočnoj Evropi, sigurni od rasističkog progona poznatog kao antisemitizam.
Uzimajući u obzir popis ratova koji čine veći dio povijesti cionističkog projekta u regiji, počevši od prvih napada Izz al-Din al-Qassama 1931. pa sve do napada brigada Al-Qassam u oktobru 2023. godine, može se reći da projekat uspostavljanja sigurne domovine nije ostvaren, već se pretvorio u svoju suprotnost.
Postoji li danas opasnije mjesto za Jevreje u svijetu od Izraela? Koja zemlja s jevrejskom populacijom doživljava ono što Jevreji trpe u Izraelu od ubijanja i ranjavanja kao odgovor na izraelsko nasilje, a da ne govorimo o životu u stalnoj tjeskobi u zemlji u kojoj je mir uvijek samo primirje između dva rata?!
U vezi s ovim prvim strateškim neuspjehom, postoji sve veći trend kontramigracije Jevreja iz Izraela. Očekuje se da će se taj val preusmjeriti, pa će obećana zemlja postati zemlja iz koje Jevreji bježe, a ne zemlja u koju dolaze.
Što se tiče antisemitizma, masakri koje je izvršio Izrael, još od Deir Yassina 1948. godine pa sve do masakra u baptističkoj bolnici Al-Ahli, Jabaliji i izbjegličkom kampu Maghazi 2024. godine, danas hrane osjećaje odbojnosti prema Jevrejima u arapskom i muslimanskom svijetu, iako nisu imali nikakve veze s tim. Ista stvar se događa u ostatku svijeta, iako u manjoj mjeri. To je i potaknulo razborite Jereje da se distanciraju od zločina koje čini Izrael, jer su svjesni ogromne štete koja se nanosi nedužnim Jevrejima koji bi mogli postati žrtve brkanja između cionizma i judaizma.
Zaključak je, dakle, sa strateškog stajališta, da cionistički projekat do sada nije uspio ostvariti svoje glavne ciljeve i da se njegova kriza iz dana u dan produbljuje. Sve pokušaje improvizacije s ciljem njegovog spašavanja prati neuspjeh za neuspjehom. Najbolji dokaz za to su skromni rezultati, uprkos uloženom novcu, utjecaju, lukavstvu, nasilju i savezništvima.
Svi periodi navodnog mira zapravo su bili samo primirja između dva rata.
Pokušaji da se Palestincima i Arapima silom nametne predaja nisu se zaustavili, što je najavio i Netanyahu u svojim memoarima. Ipak, pokazalo se da su normalizacija, dogovor stoljeća i Abrahamov sporazum puste medijske priče i ništa više.
Mržnja prema Izraelu porasla je čak i u zemljama čiji su režimi uspostavili odnose s cionističkom državom.
Najvažnije od svega, završili su “elegantni” munjeviti ratovi poput rata 1956. ili rata 1967. godine, budući da je Potop Al-Aksa označio početak dugog rata koji ne samo da iscrpljuje vojnu mašineriju, nego i izraelsku ekonomiju, reputaciju i imidž. Ovdje se javlja i fenomen izraelskih izbjeglica, jer smo se navikli na to da se riječ izbjeglice povezuje isključivo s Palestincima.
Prekidanje niza
Sada se postavlja pitanje: Kako će se nastaviti niz za koji niko ne zna kako će se završiti, a u kojem Potop Al-Aksa predstavlja izuzetno opasnu prekretnicu?
Trenutno, jedini scenarij pred Izraelom jeste izbor između vječnog rata i beskonačne borbe, što znači da je otpor jedina opcija za Palestince i Arape, i to iz tri razloga.
Prvi razlog: ekstremni cionisti koji vladaju Izraelom nastavljaju s istim samoubilačkim pristupom; odnosno, postojanje na silu i ništa osim sile, a mir u njihovim glavama znači da se palestinski narod i arapske nacije prepuste njihovoj volji.
Povijest je stavila regiju pred dvije mogućnosti početkom 1990-ih: dvodržavno rješenje ili rat narednih trideset godina. Opasni ljudi u Izraelu s uskim pogledom na svijet izabrali su drugu opciju. Smatrali su da će nametanje doseljeničkih naselja na Zapadnoj obali, aparthejd unutar Zelene linije i opsada Gaze biti nešto što će moći beskonačno činiti i da će to proći bez većih troškova.
Onda su se dosjetili da doseljavanjem učine provedbu dvodržavnog rješenja nemogućom, što je nešto što ne žele priznati oni koji i dalje pričaju o ovoj temi. Žele uvjeriti i sebe i nas da je jelo skuhano prije trideset godina još uvijek jestivo.
Iako su svi događaji dokazali da je ovo bio glup izbor, dolazak ekstremne desnice na vlast u Izraelu, njen ulazak u bitku za judaizaciju blagoslovljene džamije Al-Aksa i njen današnji govor o povratku doseljeničkih naselja u Gazu jasni su pokazatelji da je Izrael skliznuo u scenarij vječnog rata. Pored svega toga, gaji određene iluzije o još jednom dogovoru stoljeća, predaji otpora i umoru budućih generacija. Sve su to iluzije kojim se cionistički projekat hrani već cijelo stoljeće.
Drugi razlog: val međusobne mržnje dosegao je neviđene razmjere.
Ako je Potop Al-Aksa predstavljao psihološki šok za Izraelce i dramatično povećao njihov nivo straha, mržnje i želje za osvetom Palestincima i Arapima, onda su sramotni zločini koje je počinio Izrael samo dodatno pojačali mržnju, protivljenje i želju za osvetom u svim generacijama arapskog društva, posebno među novim generacijama koje će odrastati među ruševinama koje je ostavila ”najmoralnija vojska na svijetu”.
Treći razlog: Opažanja velikog britanskog povjesničara Toynbee.
Prema njegovom mišljenju, najvažniji faktor u nastanku civilizacije, države i sistema je izazov, odnosno težnja svih ljudskih bića da se suoče s poteškoćama i pobijede u kušnjama i testovima koji su im nametnuti. To je mehanizam koji je od Jevreja, za koje se vjekovima govorilo da su sposobni samo za trgovinu i kamatarenje, napravio vojnike koji izazivaju strah svojom okrutnošću.
Ovaj mehanizam je natjerao Arape, a posebno Palestince, da se suoče s izazovima izraelskih obavještajnih i vojnih sposobnosti i da ih prevladaju. To smo jasno vidjeli u ratu 1973. ili u Potopu Al-Aksa. Naravno, vidjet ćemo kako će Izraelci odgovoriti na svoje izazove, u pokušaju da vrate moć ”odvraćanja”, kako to nazivaju, koristeći brutalna sredstva koja cijeli svijet posmatra s nevjericom i bespomoćnošću.
Budući da će Arapi postavljati nove izazove dok se suočavaju sa izazovima pred sobom, budućnost će biti ispunjena ratovima kojima se ne nazire kraj; dok se bude tragalo za odvraćanjem i vraćanjem moći odvraćanja, u kulturi straha i sve većoj brutalnosti u vođenju sukoba.
Nije slučajnost da je Netanyahu citirao odlomak iz Prve Samuelove knjige (15:3):
”Sada idi i udari na Amaleka, izvrši “herem” – kleto uništenje, na njemu i na svemu što posjeduje; ne štedi ga, pobij muškarce i žene, djecu i dojenčad, goveda i ovce, deve i magarce!”
Kuda će takvo ludilo odvesti? U ono što zovem Samsonov sindrom; odnosno, uništenje cijelog Bliskog istoka što predstavlja prijetnju koja će se nadviti nad svima.
Savjetujem svim onima koji donose odluke u arapskom svijetu da pažljivo pročitaju Toru, kako bi razumjeli korijene ideja ovih opasnih radikala koji guraju svoj narod i narode regije na ivicu ponora.
Postoji u Tori nešto što je još više uznemirujuće od Samuelove knjige, poput sljedećeg odlomka:
”Gospodine Bože”, zavapio je Samson, ”spomeni me se i samo mi još sada podaj snagu da se Filistejcima odjednom osvetim za oba oka.” (Suci 16:28)
”I Samson napipa dva srednja stupa na kojima počivaše zdanje, oprije se o njih, desnom o jedan, a lijevom o drugi.” (Suci 16:29)
”I viknu: ‘Neka poginem s Filistejcima!’ Nato uprije iz sve snage i sruši zdanje na knezove i na sav narod koji se ondje nalazio. Više ih ubi umirući nego što ih pobi za života.” (Suci 16:30)
Ko zna, možda cionistički ekstremisti u ovom odlomku Tore pronađu opravdanje za politiku ”na mene i na moje neprijatelje, Gospodine”, da unište sebe i svoj projekt, a s njim i čitavu regiju.
Postoji li još jedna opcija koja bi sve nas mogla zaštititi od ovog zastrašujućeg kraja?
Da, to je ono što nazivam Mandelinim rješenjem, odnosno da se Izraelci prestanu držati iluzije o rasnoj superiornosti – kao što su to činili bijelci u Južnoj Africi – i prestanu poricati pravo drugih na zemlju njihovih predaka – kao što su to činili bijelci u Južnoj Africi. Također, da se odreknu uvjerenja da će moći silom zauvijek kontrolirati drugi narod – kao što su to činili bijelci u Južnoj Africi – i da prihvate zajednički život u demokratskoj državi koja poštuje prava svih svojih etničkih i vjerskih komponenti – kao što su bijelci učinili u Južnoj Africi – što su crnci, Indijanci i mješanci prihvatili.
Nije slučajno da je upravo Južna Afrika izvela Izrael pred Međunarodni sud pravde, jer se suočava s istim složenim problemom – borba dva naroda na istoj zemlji. Ona želi ponuditi uspješnu opciju protiv neuspješne opcije, humanu opciju nasuprot barbarske.
Da sumiramo: u svim situacijama, Izrael kao teokratska, rasistička, militaristička država, završit će ili u miru s Mandelinim rješenjem ili u ratu sa Samsonovim sindromom.
***
Zora jednom mora svanuti.
(TBT, AJB)
