ANALITIKA
Erdoğanova Turska
smatrala se praktičnim dokazom da je u muslimanskoj zemlji moguća parlamentarna
demokratija zapadnog tipa i uspješna tržišna ekonomija
FOTO: Erdogan,
Izetbegović (Fena)
Neka niko nema
dvojbe oko borbe protiv terorizma. Mi smo vlasnici ove zemlje i nećemo je prepustiti
ovom ološu, iako nas pokušavaju zaplašiti ovakvim napadima. Skupo će to
platiti.
Tim je riječima
turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan u nedjelju još jednom naglasio
odlučnost vlasti da se bori protiv terorizma nakon što je u subotu navečer u dva
napada u Istanbulu ubijeno 44 ljudi, a više od 160 ih je ranjeno.
Ključni igrač
A prije samo pet
godina sve je izgledalo suprotno, Ankara je bila ključni igrač u regiji, na nju
se računalo i na globalnoj razini, a ministar vanjskih poslova Ahmet Davutoğlu
vodio je politiku “nula problema sa susjedima”.
I to vrlo
uspješno. Erdoğanova se Turska smatrala praktičnim dokazom da je u muslimanskoj
zemlji moguća parlamentarna demokratija zapadnog tipa i uspješna tržišna
ekonomija.
Njegova je
stranka Pravda i razvoj (AK) zemlju preuzela nakon izbora 2002. godine u teškim
problemima: stare su stranke bile bezidejne, ekonomija se raspadala i u zemlji
je funkcionirala jedino vojska (druga najveća u NATO-u). AK nije skrivao svoje
islamske korijene (derivirao je iz Stranke blagostanja Necmettina Erbakana čiju
je vladu vojska srušila mirnim pučem), ali se zaklinjao u sekularne turske
aksiome. Bilo je i tada ptica zloslutnica koje su upirale prstom u Erdoğanovu
suprugu Eminu koja ne izlazi u javnost a da joj glava nije pokrivena, ali niko
se zbog toga nije pretjerano zabrinjavao.
Posebno kad je
uspio obnoviti tursku ekonomiju – zemlja je rasla po stopama od oko osam posto
godišnje i nije bila zahvaćena čak ni globalnom krizom (kao ni Poljska, pa se
tu mogu povući neke paralele o otklizavanju u autoritarnost). I sve se to
odjednom stubokom srušilo. Razloga za to je mnogo, od snažnog turskog angažmana
u Siriji s ciljem rušenja Bašara al-Asada, što je izazvalo trvenja s Iranom i
Rusijom, pa do unutarnjeg preslagivanja.
Korupcija
Erdoğan nije
mogao u borbu za četvrti premijerski mandat pa se prebacuje na predsjednički
položaj, ali u tom razdoblju u javnost izlaze informacije o povezanosti njega i
članova obitelji u korupcijske skandale za što optužuje Fethullaha Gülena, svoga
donedavnog saveznika. Počinju čistke u policiji i pravosuđu, zabrana društvenih
mreža, udar na medije.
Unatoč svemu
tome, Erdoğan redovito pobjeđuje na izborima jer je posebno od 2010. puzajući
islamizirao društvo, što je posebno dobro odjeknulo u unutrašnjosti zemlje, ali
i u Ankari i Istanbulu, među biračima koji su snažnije religijski orijentirani
(AK je uspio pobijediti u oba ta grada). Ti su potezi naišli na otvoreno
nezadovoljstvo među njegovim prvim suradnicima, tadašnjim predsjednikom Abdullahom
Gülom i premijerom Ahmetom Davutoğluom.
U sukobu s njima
je Erdoğan zorno potvrdio kakvu politiku kani voditi: obojicu je nesmiljeno
izbacio iz svih političkih kombinacija. A baš je Davutoğlu u tom razdoblju
trošio silnu energiju nastojeći obraniti politiku svog šefa na Zapadu.
Gladan vlasti
Erdoğan se u tom
razdoblju pretvara (ili samo konačno pokazuje svoje pravo lice) u autokrata,
diktatora.
Sve je očitije
kako je u potpunosti zaslijepljen vlašću te demokratske institucije i procedure
koristi samo kako bi ostvario svoj konačni cilj: postati neupitni vladar
Turske, novi sultan (prije se govorilo da mu je cilj biti novi Kemal-paša
Atatürk). Konačno, s nacionalistima (MHP) Devleta Bahçelija, koje je pridobio
pogromom Kurda, postiže dogovor da se pokrenu ustavne promjene te da Turska iz
parlamentarnog prijeđe u polupredsjednički sustav.
Njegova je
ambicija dobila patološku karakteristiku nakon pokušaja državnog udara 15. jula
ove godine i otad je u potpunosti izvan kontrole: traži da se vrati smrtna
kazna, prijeti Europi da će se okrenuti ekonomskom savezu s Rusijom, drži
vojsku u Iraku u nadi da će moći vratiti Mosul pod svoju kontrolu.
Sve je to
neizbježno dovelo do ekonomskih problema pa je turska lira proteklih mjeseci
snažno pala, a posljednje informacije (državne agencije Anadolu) govore kako je
u trećem kvartalu ove godine došlo do smanjenja ekonomije za 1,8 posto. Jasno,
za sve su to krivi Kurdi.
Hronika potonuća
Sukob s Izraelom
2010. turska je
flotila pokušala probiti pomorsku blokadu Gaze. Nakon toga dolazi do teškog
zahlađenja odnosa Ankare i Jeruzalema, što je bio prvi znak okretanja Turske
liderstvu u islamskom svijetu
Krah
dobrosusjedske politike
2011., nakon što
je počeo rat u Siriji, Ankara se snažno angažira na rušenju vlade Bašara
al-Asada i dolazi u sukob s Iranom i Hezbolahom
Veze s tzv.
Islamskom državom
2012. Ankara je
otvorila kanal za ulazak stranih radikala u Siriju, a njezina je tajna služba
surađivala sa svim terorističkim skupinama, pa i tzv. Islamskom državom: uvjet
je bio da rade protiv Asada
Izborni neuspjeh
2015. u ljeto AK
nije uspio sam formirati vladu i nakon toga Erdoğan prekida pregovore s Kurdima
da bi ubrzo došlo do otvorenog sukoba koji nije prestao do danas
Puštanje
izbjeglica u Europu
2015. u jesen
Ankara odlučuje, nakon snažnih kritika Europe, otvoriti vrata izbjeglicama koji
žele put Europe te tako izaziva imigrantsku krizu koja je ojačala populističke
stranke i dovela u pitanje njegov kredibilitet na Zapadu
Čistke nakon
neuspješnog udara
2016. u srpnju su
dijelovi vojske pokušali udarom srušiti Erdoğana kojega je spasila javnost.
Nakon toga u bjesomučnoj odmazdi puni zatvore i na ulicu baca sve one koji bi
mogli biti sumnjivi
Gašenje
društvenih mreža i opozicijskih medija
Internet mu je zakleti
neprijatelj pa ga drži pod kontrolom i često gasi, a nakon udara se obračunava
sa svim medijima koji se drznu pisati protiv njega.
(TBT,
Jutarnji.hr)