Nije lako biti dio elite. U pravilu svaka elita okuplja one odabrane, iznadprosječne i povlaštene u čiji krug nije lako ući. Isto je tako i u (geo)politici. Jedan od najutjecajnijih geopolitičkih krugova, uz stalne članice Vijeća sigurnosti UN-a, čine države posjednice nuklearnog naoružanja. Nuklearno oružje je najstrašnije i najsmrtonosnije koje je ljudski um dosad osmislio jer iza sebe ostavlja prah, pepeo, pustoš i dugotrajne posljedice. U ovom trenutku može se govoriti o elitnom krugu devet država koje posjeduju nuklearno naoružanje: Sjedinjene Države, Velika Britanija, Francuska, Rusija, Kina, Indija, Pakistan, Sjeverna Koreja i Izrael. Sve te države su javno potvrdile postojanje svog nuklearnog programa osim Izraela.
Iako vlasti Države Izrael to nikada nisu potvrdile niti opovrgnule, javna je i međunarodna tajna da Izraelci posjeduju nuklearno oružje već desetljećima i u međuvremenu ga usavršavaju. Za razliku od Sjeverne Koreje koja se zbog posjedovanja i jačanja nuklearnog arsenala smatra izopćenicom/parijom u međunarodnoj zajednici, Izrael je njezin ugledan član. Sjeverni Korejci se suočavaju sa sankcijama, a Izraelci s izdašnim financijskim i vojnim injekcijama SAD-a i drugih zapadnih država.To je paradoks geopolitike. Međutim, zbog konstantno uzavrelih političkih i vjerskih strasti na Bliskom istoku (koje nadmašuju izazove Dalekog istoka), izraelsko nuklearno oružje predstavlja daleko veću prijetnju regiji nego ono sjevernokorejsko. Njegova eventualna upotreba mogla bi odvesti Bliski istok i svijet u apokalipsu Sudnjeg dana.
Uloga Ben-Guriona
Kad se danas razmatra izraelski nuklearni program treba razumjeti kako on posljedica izvanrednih povijesnih procesa: 1) pretrpljenog Holokausta u Drugom svjetskom ratu i 2) nepovoljnih okolnosti u kojima je nastala izraelska država. Nakon pretrpljenog genocida u 2. svj. ratu židovski narod osjećao je snažan imperativ da osigura vlastiti opstanak u neprijateljskom okruženju arapskih država. Nakon što su arapske države inicirale Prvi izraelsko-arapski rat,postalo je jasno kako će ratovi biti sadašnjost i budućnost Izraela koji će morati ulagati ogromna sredstva na svoju obranu. Osnivač i prvi izraelski premijer David Ben- Gurion odigrao je najvažniju ulogu u pokretanju nuklearnog programa. On je bio opsjednut idejom stvaranja jake države koja bi mogla odgovoriti na sve vanjske prijetnje. Posjedovanje nuklearnog oružja vidio je kao ključnu komponentu sigurnosti. Vjerovao je da bi nuklearno oružje moglo biti„oružje posljednjeg izbora“ i najviši oblik sigurnosnog jamstva. Ben-Gurion je već 1952. osnovao Izraelsku komisiju za atomsku energiju (IAEC) kako bi pokrenuo znanstvena istraživanja na polju nuklearne tehnologije. Težio je ostvariti suradnju sa židovskim znanstvenicima koji su napustili Europu tijekom i nakon Drugog svjetskog rata, uključujući brojne stručnjake koji su radili na nuklearnim projektima. Ti znanstvenici donijeli su u Izrael dragocjeno znanje o nuklearnoj fizici, što je postavilo temelje za budući pothvat.
Francuska – ključni izraelski nuklearni partner
Iako je Ben-Gurion bio odlučan u razvoju nuklearnog programa, Izraelu su nedostajala tehnička znanja i sredstva za provođenje složenog nuklearnog istraživanja. Spletom okolnosti, ključni izraelski saveznik na tom području postala je Francuska. Francusko-izraelska suradnja razvila se zbog geopolitičkih okolnosti. Zajednički interes bio je obuzdavanje arapskog nacionalizma, kojeg je predvodio legendarni egipatski predsjednik Gamal Abdel Nasser. Francuska je bila u fazi razvoja vlastitog nuklearnog programa i tražila je strateške saveznike. Francusko-izraelski odnosi posebno su se ojačali tijekom Sueske krize 1956., kada su Izrael, Francuska i Velika Britanija koordinirale vojnu intervenciju protiv Egipta nakon što je Nasser nacionalizirao Sueski kanal. Kao dio tajnih izraelsko-francuskih dogovora, Francuzi su pristali pomoći u razvoju izraelskog nuklearnog programa u zamjenu za izraelsku podršku u ratu za Suez. Dogovor je doveo do izgradnje nuklearnog centra u Dimoni, koji je postao središte izraelskog nuklearnog programa. Zanimljivo je da je nakon osvajanja predsjedničke funkcije 1959. Charles de Gaulle pokušao stopirati francusku pomoć Izraelcima jer je bio šokiran razmjerima programa. To se nije dogodilo. Jedina promjena je bila to što su privatne francuske kompanije potpisivale i izvršavale poslove umjesto vlade. Francuska je tako pružila Izraelu tehničku pomoć, uključujući dizajn i tehnologiju potrebnu za izgradnju reaktora te obuku znanstvenika. Francuski inženjeri i tehničari igrali su ključnu ulogu u konstrukciji postrojenja u Dimoni. Suradnja je bila strogo povjerljiva, daleko od očiju međunarodne zajednice. Izraelu je puno pomogla i Norveška koja je 1960. isporučila teške vode za nuklearni reaktor budući da Amerikanci to nisu htjeli učiniti zbog sigurnosnih standarda.
Nuklearni centar Dimona
Izgradnja nuklearnog reaktora u Dimoni u pustinji Negev, započela je kasnih 1950-ih i nastavila se u ranim 1960-im godinama. Izrael je projekt Dimona javnosti predstavio kao „znanstveno-istraživački centar“ usmjeren na miroljubiva istraživanja – proizvodnju nuklearne energije za civilne potrebe (električna energija). Međutim, u stvarnosti je Dimona bila ključno postrojenje za proizvodnju plutonija, koji se koristi za izradu nuklearnih bojevih glava. Dimona je dizajnirana da podržava izraelsku nuklearnu vojnu strategiju. U srcu postrojenja nalazio se reaktor snage 24 MW, što je omogućavalo proizvodnju dovoljne količine plutonija za izradu više nuklearnih bojevih glava godišnje. Iako su prve godine bile usmjerene na tehnički razvoj i testiranje, do sredine 1960-ih Dimona je postala sposobna proizvesti plutonij za izraelske nuklearne bojeve glave.
Tajnovitost i politika dvosmislenosti (amimut)
Izraelski nuklearni program od začetka je bio obavijen tajnovitošću. Tel Aviv je razvio jedinstvenu politiku „nejasnosti“ ili dvosmislenosti“ (amimut), prema kojoj nikada nije javno priznao da posjeduje nuklearno oružje, ali isto tako nikada nije negirao mogućnost da ga ima. Takva politika omogućila je Izraelu da izbjegne političke pritiske, osobito od SAD-a, dok je istovremeno razvijao svoje nuklearne kapacitete. Politika dvosmislenosti počela se razvijati ranih 1960-ih nakon što su američki satelitski snimci otkrili prisutnost nuklearnog reaktora u Dimoni, što je izazvalo ozbiljnu zabrinutost u Washingtonu. Kennedyjeva vlada pritisnula je Izraelce da objasne svrhu postrojenja, tražeći inspekcijski pregled. Izraelski dužnosnici su odgovorili tvrdnjama da je Dimona isključivo civilni projekt usmjeren na proizvodnju električne energije, no ti odgovori nisu umirili Amerikance. Prilikom obilaska nuklearnog centra američki inspektori bili su vrlo ograničeni. Nisu smjeli nositi vlastite instrumente, izvršiti mjerenja, posjetiti kontrolnu sobu niti ići dalje od prvoga kata. Domaćini su išli tako daleko da su zabetonirali dizala koja su vodila u podzemna postrojenja kako gosti ne bi otkrili pravi karakter nuklearnog programa. Stoga nije bilo čudno kako su Amerikanci bili vrlo sumnjičavi.
Amerikanci daju zeleno svjetlo
Tokom krize uoči Šestodnevnog rata 1967. Izrael je uspio proizvesti prve tri rudimentarne atomske bombe. Šimon Peres je kasnije otkrio kako je predlagao testiranje atomskih bombi kako bi odvratio arapske države od napad na Izraela, ali je to vlada Levija Eškola odbila. Kako bi izbjegla izravan sukob sa SAD-om, izraelska premijerka Golda Meir postigla je kompromis spredsjednikom Richardom Nixonom u septembru 1969. Prema tom tajnom dogovoru, Izrael je obećao da neće biti prvi koji će „uvesti nuklearno oružje“ na Bliski istok, što je de facto značilo da neće javno testirati nuklearno oružje niti formalno priznati njegovo posjedovanje. Zauzvrat, SAD su odlučile tolerirati izraelsku politiku nejasnosti, odustale su od inspekcije i nisu objavljivale informacije o nuklearnom arsenalu. Godinu ranije, potpisan je međunarodni Ugovor o neširenju nuklearnog oružja (NPT) kojega Izrael nikada nije potpisao, a nisu niti Indija, Pakistan i Južni Sudan, dok ga je Sj. Koreja potpisala, ali kasnije povukla potpis.
Daljnji razvoj nuklearnih sposobnosti
Tokom 1970-ih i 1980-ih, izraelski nuklearni program je nastavljen. Tehnološki napredak omogućio je Izraelu da poveća kapacitete za proizvodnju plutonija, a time i broj bojevih glava koje je mogao proizvesti. Tih desetljeća nuklearna oružja su unaprijeđena kvantitativno i kvalitativno (dvofazno nuklearno oružje). Oko 1973. Izraelci su proizveli svoj prvi balistički projektil koji bio sposoban nositi nuklearne bojeve glave. Tokom Jomkipurskog rata te godine ministar obrane Moša Dajan predložio je demonstriranje izraelske nuklearne moći što je mudro odbila premijerka Meir. Godine 1975. Izrael je posjedovao desetak atomskih bombi, zrakoplove i projektile (Jericho) za njihovo nošenje. Izraelcima je od sredine 1960-ih aktivno pomagala Južnoafrička Republika koja je redovito isporučivala velike količine uranija i povećavala ih je iz godine u godinu. Godine 1976. potpisan je sporazum između dvije države koji je ukidao količine izvoza uranija. U rujnu 1979. američki satelit zabilježio je nuklearnu eksploziju stotinama kilometara istočno od južnoafričke obale. Američki deklasificirani dokumenti su otkrili da su Amerikanci smatrali kako se radilo o izraelskom nuklearnom testu-
hidrogenskoj bombi. Izrael je zaštitio svoj status jedine nuklearne sile Bliskog istoka kada je 7. lipnja 1981. izveo preventivni napad na irački reaktor Osirak, kodnog imena Operacija Opera. Prema tvrdnjama izraelske vlade, gotovo dovršeni Osirak reaktor snage 70 MW bio je namijenjen za proizvodnju atomskih bombi. Tim napadom osujećena je iračka prijetnja.
Slučaj Vanunu
Unatoč izraelskim naporima da se očuva tajnovitost, 1986. dogodilo se neočekivano razotkrivanje.Bivši tehničar u Dimoni tijekom 1970-ih i 1980-ih, Mordechai Vanunu, objavio detalje o izraelskom nuklearnom arsenalu britanskim novinama„The Sunday Times“. Vanunu je prikupio dokaze o izraelskom nuklearnom programu, uključujući fotografije i tehničke podatke o kapacitetima postrojenja. Njegova objava šokirala je svjetsku javnost jer je prvi put pružila konkretne dokaze o izraelskim nuklearnim kapacitetima, uključujući procjene da Izrael posjeduje između 100 i 200 nuklearnih bojevih glava.Izraelske vlasti brzo su reagirale na Vanunuovu izdaju. U operaciji koju je organizirao Mossad, Vanunu je namamljen iz Londona u Rim, gdje su ga izraelski agenti oteli i prebacili u Izrael. Potom je osuđen na 18 godina zatvora zbog izdaje i špijunaže, a veći dio svoje kazne proveo je u izolaciji. Vanunuov slučaj skrenuo je pozornost na izraelski nuklearni program, no izraelska vlada nastavila je sa svojom politikom dvosmislenosti, odbijajući potvrditi ili demantirati Vanunuove tvrdnje. Politički se nije ništa spektakularno dogodilo. Niko u Izraelu nije pokrenuo protestni pokret za ukidanje nuklearnog programa niti je međunarodna zajednica pokrenula napore za pokretanje istrage da se utvrdi istina. Izraelu, očekivano, nisuuvedene međunarodne sankcije.
Izrael odbija denuklearizaciju regije
Godine 1990. egipatski predsjednik Hosni Mubarak predložio je uspostavio Slobodne zone od nuklearnog oružja na Bliskom istoku. To je postala aktualna tema sljedećih godina. Godine 1995. održana je i međunarodna konferencija u tu svrhu te je predloženo da se NPT-u pridruže sve države regije i da svoja nuklearna postrojenja stave pod nadzor Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA). Tel Aviv na to nije pristao i uvjetovao je pristanak ostvarenjem regionalnog mira. Izrael je potpisao Ugovor o sveobuhvatnoj zabrani nuklearnih pokusa (CTBT) 25. rujna 1996., ali nikada ga nije ratificirao. Kasniji premijer Benjamin Netanyahu je potvrdio kako ga nikada ni neće ratificirati. Tokom Prvog zaljevskog rata 1991. premijer
Jičak Šamir neizravno je zaprijetio Iraku nuklearnim oružjem u slučaju da Iračani upotrijebene kemijsko oružje riječima kako „Izrael ima vrlo jaku sposobnost odvraćanja“. Obnovljeni irački, kao i iranski nuklearni program, motivirali su Izraelce na daljnji razvoj svog programa 1990-ih. Krajem 990-ih i početkom 2000-ih Izrael je razvio vlastite krstareće rakete koje se lansiraju s podmornica koje je kupio iz Njemačke.
Izraelsko protivljenje nuklearnom Iranu
6. septembra 2007.dogodio se izraelski napad na sirijski nuklearni reaktor kada je izraelsko ratna avijacija izvela operaciju kodnog imena Operacija izvan kutije. Cilj napada bio je uništiti tajni sirijski nuklearni reaktor u izgradnji u Deir ez-Zoru, za koji su izraelski i američki obavještajci vjerovali da je dizajniran za proizvodnju nuklearnog oružja. Uspješnim uništenjem objekta Izrael je spriječio Siriju u daljnjem razvoju nuklearnog programa, a napad je izvršen bez službene potvrde izraelske vlade, zadržavajući taktiku nuklearne nejasnoće. Posljednjih desetak godina tijekom Netanyahuove vladavine, Izrael se fokusirao na glasno protivljenje iranskom nuklearnom programu. Nuklearni Iran postao je prijetnja broj 1 za Izraelce. Kako bi spriječili Irance u razvoju nuklearnog oružja Izraelci koriste metode poticanja međunarodnih gospodarskih sankcija i tajne operacije – računalni virusi (npr. Stuxnet virus) i ubojstva vodećih iranskih nuklearnih fizičara. Takva strategija odvraćanja Irana ne daje rezultate. Eventualno malo uspori razvoj nuklearnog programa koji je sve sofisticiraniji. Npr. prošle godine obogaćivanje uranijem u Iranu bilo je 21 puta veće od nametnutih ograničenja. Iako je bilo poziva na bombardiranje iranskih nuklearnih postrojenja to Izraelci nisu pokušali izvesti.
Američko nijekanje izraelskog nuklearnog programa
Nixonova administracija donijela je tajnu zapovijed koja je zabranila američkim državnim dužnosnicima da potvrde postojanje izraelskog nuklearnog programa. Takva zapovijed imala je smisla krajem 1960-ih i početkom 1970-ih kako bi se spriječilo da Sovjetski Savez opremi nuklearnim oružjem Egipat, Siriju ili Irak kako bi napravio nuklearnu ravnotežu. Međutim, nakon raspada SSSR-a i Istočnog bloka zapovijed nema smisla i štetna je za interese Amerike i svijeta. Međutim, utjecaj izraelskog lobija u SAD-u je ogroman i on je najzaslužniji što je 1990-ih primorao Clintonovu administraciju na šutnju. Prema tajnom dogovoru Izraela i Clintonovog establišmenta, Clinton i svaki sljedeći američki predsjednik pristaju na postojanje izraelskog nuklearnog oružja i neće prisiljavati Izraelce na nuklearno razoružanje sve dok postoje egzistencijalne prijetnje Izraelu u regiji – prvenstveno Iran. Nadalje, svaki sadašnji i bivši američki dužnosnik koji bi javnosti otkrio postojanje izraelskog nuklearnog oružja suočio bi se sa sankcijama poput otkaza i tužbi za izdaju SAD-a. Američko nijekanje izraelskog nuklearnog programa postalo je štetno i potiče razvoj nuklearnog oružja od strane Irana, Saudijske Arabije, Egipta i drugih država. Uz to, američko poricanje je besmisleno budući da su sami Izraelci u više navrata neizravno priznali postojanje najstrašnijeg oružja. Nakon što je otpočeo rat Hamasa i Izraela u listopadu 2023. Izraelci su po prvi put postali otvoreniji po pitanju svojih nuklearnih kapaciteta. Ministar baštine, radikalni desničar Amihai Eliyahu i zastupnica Likuda u Knesetu Tally Gotliv, pozvali su na bacanje nuklearnog oružja na Gazu.
Izraelski nuklearni arsenal ostaje pod velom tajne. Niko ne zna tačno šta sve Izrael posjeduje, ali nedvojbeno ima bogat arsenal. Prema procjenama stručnjaka i obavještajnih agencija, Izrael danas posjeduje između 90 i 400 nuklearnih bojevih glava, iako neke procjene sugeriraju da bi taj broj mogao biti i veći. Osim bombi, Izrael posjeduje: 1) borbene avione F-15 i F-16 prilagođene za nošenje nuklearnog oružja; 2) balističke projektile srednjeg dometa tipa Jericho, koje mogu dosegnuti ciljeve u regiji i izvan nje; 3) podmornice naoružane nuklearnim krstarećim projektilima, koje omogućuju sposobnost „drugog udara“ i osiguravaju stratešku prednost. Svi ti sustavi su omogućili razvoj tzv. „nuklearne trijade“, odnosno sposobnosti da se nuklearno oružje lansira s kopna, zraka i mora. U svijetu 21. stoljeća nuklearno oružje nosi ogromnu stratešku vrijednost, ali i etičke i sigurnosne rizike. Isto je i s Izraelom. Nuklearni kapaciteti obrambeni su resurs unutar okvira strategije odvraćanja potencijalnih invazijskih sila. Izrael posjeduje nuklearni monopol na Bliskom istoku, ali to mu ne daje jamstvo da drugi neće razviti nuklearno oružje. Štoviše, izraelsko nuklearno oružje potiče Iran da razvije svoje, a to je možda i već učinio. Izraelske atomske bombe prijetnja su svijetu jer bi nuklearna razmjena vatre s Iranom, Hezbolahom, Hamasom ili nekim drugim akterom mogla Bliski istok i svijet odvesti u apokalipsu. Međutim, iluzorno je očekivati da će se Izrael razoružati sve dok ima neupitnu podršku SAD-a i ostalih zapadnih struktura.
(TBT, GEOPOLITIKA NEWS)