Piše: Farah-Silvana Kanaan, thebosniatimes.ba
Nakon gotovo godinu dana neprestanog gledanja izraelskog genocida u Gazi, u stalnom stanju paralize i bola, Libanci sada vide kako Izrael skriva svoje vojne neuspjehe u Gazi pakosnim napadima na Liban.
Moglo bi se reći da je Izrael uvijek bio u ratu sa Libanom; prekid vatre uz posredovanje UN-a kojim je okončan izraelski rat protiv Libana 2006. još uvijek je opterećen neuspjješnom izraelskom agresijom.
Ali nakon izraelskih neselektivnih, vrtoglavih i distopijskih sajber-napada širom Libana prošle sedmice, Netanyahu i ekipa su odlučili da će Liban — ne samo Hezbolah — platiti za novo ažurirane, iako podjednako fanatične, ratne ‘ciljeve’ Izraela.
Kao i u Gazi, izraelski napad na Liban ima jedinstven cilj: genocid! Ova namjera se često pojavljivala u izraelskim medijima, sa zvaničnicima koji su izjavljivali da će “vratit ćemo Liban u kameno doba”, na što mi Libanci sarkastično odgovaramo da je to već naša realnost, s obzirom na nedostatak struje, vode i funkcionalne vlade.
Osim toga, postoje istinske izraelske težnje da povrate teritoriju mitskog “Velikog Izraela”, kako ga je definirao Theodor Herzl, koji se proteže “od Egipatskog potoka do Eufrata”.
Znači da će Liban morati da plati cijenu. Ne Hezbolah, ne oni koji ih podržavaju, već svi Libanci.
Unatoč stalnim naporima zapadnih političara i njihovih medija da daju pristanak označavajući neselektivne izraelske napade kao “precizne” i “legitimne” i hvaleći njihovu “genijalnost”, svako ko je upoznat s izraelskom taktikom razumije da je izbjegavanje civilnih žrtava daleko od njihovog cilja ; u stvari, civili su često njihova primarna meta. Što više nemilosrdno ubijaju nekontrolirano nekažnjeno, postaju hrabriji.
Cilj Izraela nije eliminacija ‘terora’ — i Hamas i Hezbolah su rođeni iz otpora svakodnevnom teroru koji Izrael oslobađa nad njihovim zajednicama — već etničko čišćenje područja koja su im potrebna da prošire svoj Lebensraum. Izrael želi eliminirati libanski život, prirodu i kulturu. To je njihov raison d’être.
I Palestinci i Libanci shvataju da niko od domorodaca ove zemlje nikada ne bi pomislio da je uništi, posebno kada nas je njegovala i održavala stoljećima.
Stabla masline i cedra predstavljaju izdržljivost i povezuju nas s našim precima, nadživljavaju nas tijelom, ali ne i duhom. Izrael i njegov narod to nikada neće shvatiti, gledajući na naše masline samo kao na prepreke njihovoj nemilosrdnoj ekspanziji; oni ne vide život, već prepreke.
Izraelski rat protiv Libana bit će kopija Gaze
Dok Netanyahu putuje u New York kako bi se obratio Generalnoj skupštini Ujedinjenih naroda, pokušavajući uvjeriti svijet da Izrael izvodi takozvane ‘precizne udare’ na Hezbolah – slično njegovim akcijama u Gazi, gdje svakoga ko im se suprotstavljaju etiketiraju kao Hamas – realnost na terenu će potkopati sve što će on reći.
U jednom danu, manje od 24 sata, Izrael je već ubio polovinu ukupnog broja ljudi ubijenih tokom jednomjesečnog rata 2006. godine. A sve ukazuje na to da Izrael tek počinje. Netanyahu i šef izraelskog štaba već su odbacili plan o prekidu vatre koji podržavaju SAD i Francuska, nalažući svojim trupama da se bore “punom snagom” i pripreme za kopnenu invaziju.
Čini se da će Izrael, kako bi zadovoljio svoje ambicije, sada implementirati Dahiye doktrinu 2.0.
Ovaj sadistički pristup, prvi put primijenjen u ratu 2006., zalaže se za upotrebu nadmoćne, nesrazmjerne sile i namjerno gađanje civila i civilne infrastrukture, što je rezultiralo milijardama dolara štete na elektranama, postrojenjima za prečišćavanje otpadnih voda, mostovima i lukama.
Tadašnji general Gadi Eisenkot bio je toliko oduševljen ovim da je dvije godine kasnije zaprijetio da će ga ponovo upotrijebiti u svakom budućem sukobu s Libanom: „Ono što se dogodilo u četvrti Dahiye u Bejrutu 2006. dogodit će se u svakom selu iz kojeg se puca na Izrael. ..Primijenićemo nesrazmjernu silu i nanijeti veliku štetu i razaranja, to nisu civilna sela, to su vojne baze.
Izraelski političari sada još jednom pripremaju teren za podršku javnosti Dahiye doktrini. Slično genocidu u Gazi, bivši premijer Naftali Bennett je javno tvrdio da libanske kuće imaju raketne bacače Hezbolaha, narativ koji ima za cilj dehumanizaciju libanskih civila, prikazujući ih kao neprijateljske borce i, posljedično, kao legitimne mete.
Gadi Eisenkot se povukao 2019. godine, ali je njegovo obećanje od tada postalo sveto slovo. Doktrina dahije je bila i nastavlja da se u potpunosti provodi u sistematskom nasilju u Gazi.
Svaka taktika iz knjige genocida u Gazi – uključujući njihovu klaunovsku hasbaru, priče o žrtvama i implicitno i eksplicitno izjednačavanje svih Libanaca sa Hezbolahom – sada se koristi da se uništi ono što je ostalo od Libana i da se njegovo stanovništvo okrene protiv jedine sile koja može zaštititi od još jedne brutalne invazije i okupacije.
Decenijama su Liban i Palestina zajedno stajali protiv zajedničkog agresora, a mi ćemo nastaviti da se ujedinjujemo dok Izrael ne bude poražen. Južni Liban je dio Libana, Bekaa je Liban, a Dahiye je Bejrut. Oni nisu odvojeni entiteti samo zato što Izrael tvrdi da jesu.
Ali Izrael neće pobjediti. Kao što je Mahdi Amel, marksistički filozof iz Južnog Libana, izjavio 1982. nakon izraelske invazije: “Vi ste smetlište istorije, a Bejrut je grad slobodnih. Zakleli smo se da ćemo vam se oduprijeti.” Sada, 42 godine kasnije, libanski narod je ponovo spreman da pruži otpor.
(TBT, TAN)
