New York Times je prije neki dan izvijestio, a jedan sarajevski portal prenio, da premijer Albanije, katolik, Edu Rama, u Tirani stvara „Vatikan za bektašije,“ odn. mikrodržavu „bektašijskog“ reda, koja će, prema Raminim riječima, „promicati tolerantnu viziju islama kojom se Albanija ponosi.“ Ovaj projekat podržava vladajuća, Ramina, Socijalistička partija. Vijest o ovom pothvatu prati fotografija velebne „bektašijske“ tekije koja se podiže na sred Tirane, sagrađene u seldžučkom stilu, u obliku ćulaha sa lukovicom. A sa svim ovim prtljagom – baš u ovo vrijeme, kada čitav muslimanski Ummet živi „kao na iglama“ zbog genocida nad Palestincima – idu izjave „Njegove Svetosti Hadži Dede Babe“ iliti Derviš Babe Mondija, koji ističe da je Vladina odluka donesena „s ljubavlju i dobrotom“, „na principima mira, ljubavi i međusobnog poštovanja.“ „Mi smo jedini na svijetu koji govore istinu o islamu,“ uzvikuje „Njegova Svetost“ dodajući:“i nemojte to miješati s politikom.“
Slične, ili gotovo iste,“istine o islamu“ s kraja 19. i u prvoj polovini 20.st. plasirale su ahmedije u Indokini – u vrijeme kada je ovim potkontinentom upravljala engleska imperija. Šta im je zajedničko? Poziv na mir i toleranciju, i tako: implicitno optuživanje islama za netoleranciju, čak za teror i opasne namjere, naročito prema svijetu Zapada i kršćanima, čime se muslimanski narodi prepuštaju svakom okupatoru, a zapretane snage njihove Vjere se u startu zauzdavaju prilikom svakog pokušaja oslobađanja od tuđinskog ideološkog i vojnopolitičkog jarma. U akidi (čitaj: vjerskoj doktrini) oba ova pokreta, zapravo, suspendiraju vjerovanje ehli Sunneta vel-džema'ata, a naročito onaj imanski šart u kome se naglašava da je poslanik Muhammed, s.a.v.s., „pečat vjerovjesništva i poslanstva.“ Gulam Ahmed u Indokini i Baba Mondi danas u Tirani zapravo su novi „vjerovjesnici“ koji „ispravljaju“ muhammedanski islam donoseći svoju „istinu“ o islamskoj vjeri. U „bektašijskom“ redu to je akida koja donosi novo Presveto trojstvo: Džibril-Muhammed- Alija, pobijajući onaj pristup Sunnetu po kome su svi ashabi, a naročito prva četverica Hulefai rašidina („Ispravno upućenih halifa“), sastavni dio Sunneta, a Sunnet je „mubejjin“ (objasnitelj) Kur'ana. Ta vjerovanja čine ehli Sunnet vel-džema'at, odn.: ehli Sunnet vel-džema'at je sam islam, kako tvrdi danas jedan od vodećih stručnjaka maturidizma u svijetu, profesor Demenhuri. Suspendirajući ovaj imanski šart, „bektašijski“ šejhovi zaklanjaju istinu o „Poslaniku za sva vremena“ (K. Armstrong), poslaniku Muhammedu, s.a.v.s., koji je, na najispravniji način tumačeći i živeći Kur'an, bio i najuspješniji od svih 124.000 poslanika i vjerovjesnika –jer je utemeljio globalnu islamsku civilizaciju, koji je bio najuspješniji državnik i vojskovođa, najveći borac za slobodu, najveći od svih velikana u Historiji „jer je sa najmanje sredstava postigao najviše“ (Lamartin). A albanske „bektašije“ su toliko tolerantne da su svojim muridima dozvolile da piju vino, da ne poste ramazan i da ne klanjaju beš-vakat namaza. Eto, zbog toga su oni prihvaćeni u svijetu Zapada, a odbačeni u svijetu Islama! (U Albaniju su, zbog riddeta- otpadništva od islamske akide, protjerani iz Osmanli Devleta.) Oni zaista žele ostvariti mir, ali kako? Podučavajući muslimane da se sagnu pred svakom tiranijom i da eliminišu kur'ansko-muhammedanski koncept džihada kao otpora svakom nasilju i pomoći svakom nedužnom ljudskom biću čiji su život, vjera, imetak, porodica i čast napadnuti.
Ovu riječ „bektašije“ namjerno stavljamo pod navodnike – jer je „bektašijski“ red u Albaniji, zemlji u kojoj je zaveo bar pola muslimanskog albanskog Ummeta, ciljano iskrivljeno učenje hadži Bektaš- velija, turskog evlije i derviša iz 13.st. Bektašije su, svojim konceptom yeni ꞔara, utemeljile Osmanli Devlet – tu najljepšu političku tvorevinu poslije Hulefai rašidina, koja je trajala oko 700 godina i koja je čovječanstvu donijela Pax Ottomana – najtrajniji mir u njegovoj povijesti.
A zašto o ovome uopće pišemo? Zato što mi, Bosanski Muslimani, još nismo svjesni šta, na političkoj ravni, danas znači pripadništvo islamu i kakvi se sve udari na njega dešavaju, izvana i iznutra, i kako taj kovitlac, zvani islamofobija, svakoga časa može i nas zahvatiti, a mi ne posjedujemo strategiju odbrane od njega. Mi ne znamo da je Hasan Kjafi Pruščak (1544.-1615.), svojim podučavanjem ehli Sunnetu vel-džema'atu, spasio bosanske muslimane od „bektašijske“ i svake druge šizme, ali danas nam niko ne garantuje da ćemo samo sa ovim našim učenjakom uspjeti spasiti svoje vjersko jedinstvo. Mi smo imali to jedinstvo četiri stotine godina, i ono je trajalo sve do dolaska komunizma i postdejtonske Bosne – kada su dva izrazito antiderviška „reda“ radili i rade protiv učenja ehli Sunneta vel-džema'ata u bosanskomuslimanskom narodu. Mislimo na „islamske“ moderniste i tzv. vehabije (iskrivljenu verziju hanbelijskog mezheba). „Šejhovi“ i jednog i drugog „reda“ osporavaju spomenuti imanski šart time što Sunnet gotovo u potpunosti suspendiraju iz našeg mišljenja i života, gledajući u Muhammedu, a.s., samo društvenog reformatora i uzdižući svoje učenje iznad Sunneta i Objave („islamski“ modernisti ili neomutezilije) ili time što Kur'an stavljaju u zapećak zabranjujući svako njegovo tumačenje (vehabije). Prvi diviniziraju svijet Zapada, drugi – u mišljenju – ne znaju jesu l pošli ili došli, a i jedni i drugi su, svjesno ili nesvjesno, sluge islamofobne strane Zapada, čak i globalnog cionističkog pokreta, i njihove ideološke i vojnopolitičke dominacije nad muslimanskim narodima. Kao i Edu Rama i njegova „bektašijska“ minidržava u velikom, a tako perfidno potlačenom albanskom narodu.
(Preuzeto sa:www.dzemaludinlatic.com)
(TBT)
