Piše: David Hearst, thebosniatimes.ba
Kada su prošle sedmice tri izraelska zaštitara ubijena u blizini graničnog prijelaza Allenby Bridge, između Jordana i okupirane Zapadne obale, premijer Benjamin Netanyahu je izjavio da je Izrael “okružen ubilačkom ideologijom koju vodi Iran”.
U decembru je njegova vlada rekla da Izrael vodi rat na sedam frontova, a sve ih vodi Iran.
Ako je ovo priznanje da Netanyahuovo odbijanje da okonča genocidnu kampanju u Gazi čini nesigurnim sve granice Izraela, onda je zakašnjelo. Međutim, Netanyahu je bio u pravu kada je rekao da postoji mržnja prema Izraelu na istočnoj strani doline Jordana.
Kako su pokazala popularna slavlja koja su uslijedila nakon ubistava, Jordancima nije potrebno aktivno huškanje Irana.
Genocidna kampanja izraelske vojske u Gazi i terorizam doseljenika protiv Palestinaca na Zapadnoj obali su sami po sebi posijali sjeme mržnje u susjeda. Jordan, koji je 50 godina bio miran o palestinskom pitanju, više nije miran.
Gaza je radikalizirala arapski svijet na način koji nije viđen više od decenije od Arapskog proljeća.
Plemenska moć
Prije svega, Maher al-Jazy, vozač kamiona koji je izveo napad, došao je iz južnojordanskog grada Udraha u provinciji Maan. Haroun al-Jazi, nekadašnji vođa iz istog plemena, vodio je istočnojordanske dobrovoljce da se bore u bitci za Jerusalem 1948. godine.
Maher je također potomak Mashour al-Jaziya, komandanta jordanske vojske tokom bitke između izraelskih snaga i Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO) i jordanskih oružanih snaga oko pograničnog grada Karameha 1968. godine.
Al-Jazijev grad i klan najavljuju loše onima u namjerno nedovoljno informiranim zapadnim ambasadama u regiji, koji se nadaju da će žar ovog požara uskoro biti ugašen.
Jer, ako zapadnu stranu granice duge 335 km ubrzano militarizira izraelska vojska i do milion naoružanih doseljenika, sve što osigurava istočnu stranu ove granice su jordanska plemena i iz kojih se regrutira jordanska vojska.
Ono što su plemenske vođe mislile o pucnjavi je stoga značajno za buduću stabilnost ove granice.
Nikada neću zaboraviti kako je kralj Abdulah lahko otpustio plemena dok je pilotirao helikopterom Black Hawk. Scena je bila prilično holivudska, ali je uspjela. Njegov saputnik, američki novinar Jeffrey Goldberg, bio je jako impresioniran i to je napisao za The Atlantic.
Kralj je išao na ručak sa plemenskim vođama u Karaku. “Danas sjedim sa starim dinosaurima”, rekao je Abdulah Goldbergu.
Bilo je to nekoliko mjeseci prije kraja Arapskog proljeća 2013. godine. Danas se kralj ne bi usudio nazvati plemenske vođe “starim dinosaurusima” osim ako i sam ne osjeća da odumire.
U ovim teškim vremenima, Hašemitska monarhija zavisi, više nego ikada ranije, o plemenima kao kamenu temeljcu svog legitimiteta, onog koji je izlizan dugotrajnim ekonomskim padom.
Ono što plemenske vođe kažu shvaća se kao glavni nosilac nacionalnog raspoloženja.
Domaći bijes
U ponedjeljak u njihovim izjavama nije bilo ni nagoveštaja saučešća ili izvinjenja.
Klan Al-Huwaitat prenio je izjavu porodice, koja je rekla da je puna odgovornost za ono što se dogodilo na graničnom prijelazu isključivo na izraelskom premijeru i dodala: “Krv našeg mučeničkog sina nije dragocjenija od krvi našeg palestinskog naroda i on neće biti posljednji mučenik.”
Poglavar plemena Bani Sakhr, Sheikh Trad al-Fayez, pozdravio je ovaj “herojski čin” koji “izražava naš narod i našu naciju”. Dalje je pisalo: “Nacija mora zauzeti odlučan, častan i čvrst stav u suočavanju s ovom agresijom.”
Ni u čemu od ovoga nema otisaka prstiju Irana, niti ili bilo koje strane sile. Ljutnja je domaća.
Ahmad Obeidat, bivši premijer i šef obavještajne službe, rekao je nešto slično prije pucnjave. Obeidat nikada nije vidio svoju zemlju kao ujedinjenu iza stvari palestinskog otpora. “Ova bitka je svačija bitka. Jer sudbina je jedna. I neprijatelj koji cilja Palestinu jasno će ciljati Jordan”, rekao je.
Odeidat je to vidio kao prirodnu posljedicu odluke Izraela da je vrijeme za upravljanje sukobom prošlo: “Vi Izraelci ubijate palestinski narod, ili ga raseljavate. Ubijate ih ili raseljavate. Ovo se dešava pred našim očima, “ rekao je.
Izjavio je: “Svaki Arap ili musliman koji je predao zrno tla historijske Palestine – ne samo 22 posto preostalih za pregovore 4. juna 1967. – izdajnik je svoje zemlje, svoje nacije i svoje vjere.”
Još jedan pokazatelj nacionalnog raspoloženja u Jordanu su preliminarni rezultati parlamentarnih izbora po sistemu koji je osmišljen da ograniči mogućnost jedne političke snage da osvoji mjesta čak i ako ima većinu glasova.
Ipak, Stranka islamske akcije Muslimanskog bratstva osvojila je 18 od 40 mjesta prema preliminarnim rezultatima. Očekuje se da će dobiti još 14 mjesta iz lokalnih zajednica, što će im dati oko 32 mjesta od 130, što bi ih činilo najvećom pojedinačnom strankom.
Osnovni sigurnosni izazov
Ovaj stepen angažmana, 11 godina nakon slamanja Arapskog proljeća, ne može se posmatrati samo kao proizvod Izraela koji otvara drugi front svojoj kampanji u Gazi na Zapadnoj obali.
Ni to nije proizvod upozorenja izraelskog ministra vanjskih poslova Izraela Katza o potrebi “privremene evakuacije” u “nekim slučajevima intenzivnih borbi”. Niti ministar finansija Bezalel Smotrich koji je u junu otkrio da je njegova vlada tajno mijenjala način upravljanja Zapadnom obalom, postižući aneksiju u svemu osim po imenu.
Kao ni digitalna mapa koju je napravio Netanyahu na kojoj je Jordan obojen istom bojom kao Gaza, dok je Zapadna obala potpuno izbrisana.
Kada bih mogao da ukažem na jedan dokument, jedno svedočanstvo o tome kako akcije i reči Izraela predstavljaju fundamentalni sigurnosni izazov za Jordan i, zaista, za sve njegove arapske susjede, to bi bilo nedavno istraživanje BBC-a o tome kako doseljenici zauzimaju velike delove zemlje kroz poljoprivredne ispostave, što je nezakonito i po izraelskom i po međunarodnom pravu.
U februaru je Moshe Sharvit, naseljenik kojeg su Velika Britanija i SAD sankcionirale zbog nasilja i zastrašivanja Palestinaca, ugostio dan otvorenih vrata na svojoj ispostavi koji je snimljen.
Sharvit je objasnio koliko je bio efikasan u otimanju zemlje: „Najveće žaljenje kada smo mi doseljenici gradili naselja bilo je to što smo se zaglavili unutar ograde i nismo mogli da se proširimo“, rekao je okupljenima. “Farma je veoma važna, ali nam je najvažnija okolina.”
Sharvit je tvrdio da kontrolira 7.000 dunama (7 kvadratnih kilometara) zemlje. Doseljenici se smiju dok maltretiraju i pucaju na palestinske farmere sa njihove zemlje. Oni su jurišnici koji se iživljavaju nadbespomoćnim žrtvama. Šepure se i smiju.
Sada postoji 196 ispostava, koje su ilegalne po izraelskim zakonima. Broj ovih pozicija se udvostručio u posljednjih pet godina, mnogo prije napada Hamasa 7. oktobra.
Izazivam svakog gledaoca da pogleda ovaj dokumentarac, a da pokuša da ne osjeti kako bijes buja u njemu.
Sharvit ne glumi sam. Izraelska grupa za ljudska prava Peace Now dobila je ugovore koji pokazuju kako dvije organizacije koje imaju službene veze s izraelskom državom obezbjeđuju novac za takva otimanja zemlje.
Jedna od njih je Amana koja je pozajmila 270.000 dolara jednom naseljeniku za izgradnju staklenika na predstraži. Prema istrazi BBC-a, Amanin izvršni direktor Ze'ev Hever može se čuti na snimku koji je procurio sa sastanka direktora 2021. kako kaže: “U posljednje tri godine… jedna operacija koju smo proširili je farma stoke. Danas, područje koje oni kontroliraju je skoro dvostruko veće od izgrađenih naselja.”
Kanada sankcionira Amanu zbog “nasilnih i destabilizirajućih akcija protiv palestinskih civila i njihove imovine na Zapadnoj obali”.
Druga organizacija koja pomaže ispostavama za uzgoj stada je Svjetska cionistička organizacija (WZO) čiji je odjel za naselja odgovoran za upravljanje nekim zemljištem koje je Izrael okupirao 1967. godine.
Ova podjela sebe opisuje kao “ruku izraelske države”. Takođe ima međunarodne podružnice i partnere. Najmanje jedna od njih je registrirana dobrotvorna organizacija u Britaniji.
BBC je ponudio Amani i WZO pravo na odgovor, ali nijedan nije odgovorio.
Middle East Eye ponudio je WZO-u još jednu priliku da iznese svoj slučaj, ali do trenutka objavljivanja nije stigla nijedna od njih.
SAD, Kanada i Velika Britanija sankcioniraju nasilne naseljenike, dok svojim finansijerima i svojim partnerima ostavljaju slobodu da djeluju u Britaniji i Americi.
Kako se ovo može dešavati? Odgovor svakako zaslužuje dužnu pažnju.
Gajenje mržnje
Teško je izbjeći zaključak da se naše vlade bave samo posljednjom i najvidljivijom karikom u međunarodnom lancu koji počinje ovdje kod kuće.
Teško je napraviti razliku između doseljenika i vojnika, koji jednog dana maltretiraju palestinske farmere, a koji su sutradan snimljeni kako pucaju na njih.
Još je teže povući granicu između naselja i ispostave i onoga što se nekada rado, ali pogrešno nazivalo “upravo Izrael”.
Ovo je važno ili bi trebalo biti važno za SAD, UK, EU ili bilo koju evropsku zemlju koja tvrdi da podržava uspostavljanje palestinske države. Zato što je ovdje, na dvije trećine zemlje Zapadne obale, zakopan palestinski razlog za samoopredjeljenje, što Smotrich dobro zna.
Svako zauzimanje svakog dunuma zemlje je čin rata u ovoj bici, jedinoj bitci koja se računa. I to je rat koji vodi cijela država Izrael i cijela cionistička zajednica širom svijeta.
Ne postoji nikakva odbrana prava takve države da se “brani” kada je ona sama stalno i nečujno u napadu.
Nije ni čudo što Izrael izaziva mržnju kod svojih susjeda. Ova mržnja je itekako zaslužena. Ako ništa drugo, to je potcijenjeno.
Jer nije samo Izrael taj koji se možepostvalja: “Mi, ili oni!”. Njegovi susjedi mogu postupiti isto.
(TBT, MEE)
