Piše: Andreas Krieg, thebosniatimes.ba
Njemačka se nalazi na povijesnoj prekretnici koja bi mogla redefinirati ono za što se zalaže i što želi projicirati svijetu. Dok krajnja desnica čini značajan izborni prodor, zemlja je u dubokoj krizi identiteta, suočavajući se s ozbiljnim strukturnim ekonomskim i društvenim izazovima.
Njemački bijes se širi, i kao toliko puta u povijesti nacije, bauk je brzo pronađen.
Dok su u Weimarskoj republici prije jednog stoljeća demagozi i populisti napredovali u “drugačijim” njemačkim Židovima, danas su ti “drugi” migranti – tačnije, oni s muslimanskim porijeklom.
Desetljeće toksičnog diskursa o migraciji i islamu koji guraju krajnje desničarski agitatori stranke Alternative fur Deutschland (AfD) normaliziralo je i uvelike narative i ikonografiju koji bi se u drugim demokratijama smatrali govorom mržnje.
Posebno šokantan primjer bio je službeni video koji je objavilo bavarsko ministarstvo unutarnjih poslova pod naslovom “Zamka salafizma”. Animacija u stilu mema, koja je u međuvremenu izbrisana, prikazuje muškarca u muslimanskoj odjeći kako razgovara s mladom ženom na društvenim mrežama o šminkanju.
Videozapis je zatim dobio zlokoban zaokret, zumiravši čovjekov zli smijeh dok su njegova đavolska usta zgnječila mladu ženu, koja je prikazana kako prelazi s plesanja u noćnom klubu na nošenje mahrame na glavi u javnosti, na nikab i obavljanje poslova oko kuće, koju u pozadini kontrolira njen suprug. Vidi se kako joj se lice pretvara iz sretnog u tužno.
Takva ikonografija nalikuje antisemitskim karikaturama koje je objavio nacistički pamflet Der Sturmer 1920-ih i 1930-ih. Opaki osmijeh, sotonsko gutanje i zlokobni smijeh stigmatiziraju “drugog” kao zlog.
Mlada muslimanka, u međuvremenu, prikazana je kao nevina, lahkovjerna i ovisna – nesposobna donositi odluke za sebe, jer je pod čarima muškarca, koji je tjera da se pokrije, čime se jačaju islamofobični stereotipi.
Islamofobične teorije zavjere
Temeljni narativ oslanja se na staru islamofobičnu teoriju zavjere. U orijentalističkom eseju iz 1913. pod naslovom “Prijetnja panislamizma”, Albert Edwards je oslikao mračnu sliku globalne panislamističke zavjere protiv zapadnih sila, predstavljajući politički aktivizam u ime islama kao temeljnu prijetnju Zapadu.
Kao iu drugim evropskim zemljama, ovaj široki pristup političkom islamu postao je široko prihvaćen u njemačkom mainstreamu, gdje se svaki oblik islamskog aktivizma smatra potencijalnom “drogom” u svijet ekstremizma.
Oslikavajući priču ispričanu u videu koji je objavilo bavarsko ministarstvo unutarnjih poslova, svaki kontakt s islamskim diskursom prikazuje se kao automatsko stavljanje sudionika na pokretnu vrpcu od umjerenog islamizma do terorizma u stilu al-Qaide.
Često razotkrivanu “teoriju pokretne trake” guraju izraelske i emiratske mreže u antiekstremističkom prostoru u nastojanju da sekuritizira politički islam u svim njegovim raznolikim oblicima i formama.
Islamistički bauk je prekrasno pojednostavljena pripovijest u populističkom izazivanju straha. Od oko 5,5 miliona njemačkih muslimana, procjenjuje se da su samo oko 12.000 radikalni salafisti, što čini 0,2 posto. Ipak, kad god obespravljeni i otuđeni pojedinci počine nasilan zločin u ime islama – kao što se dogodilo prije dvije sedmice u gradu Solingenu – njemački politički i medijski mainstream raspiruje vatru islamofobije.
Mijenjanje diskursa
U eri u kojoj se mnogi Nijemci boje da će izgubiti stvari koje su se dosad uzimale zdravo za gotovo – samu definiciju njemačkog tjeskoba – “drugačije” muslimana pada na plodno tlo. Budući da je njihova zemlja ponovno označena kao “bolesnik Europe”, Nijemci vide kako stare sigurnosti nestaju.
Industrijsko energetsko središte je u propadanju, kritična infrastruktura u zapuštenom stanju, ukupni prosperitet i kupovna moć u neprestanoj spirali, a političko vodstvo u rasulu. Istodobno, relativno niske stope nataliteta i starenje stanovništva teško opterećuju demografsku budućnost Njemačke.
Mnoge stare poslijeratne izvjesnosti ekonomske i industrijske snage nadopunile su tradicionalne etnocentrične elemente njemačkog identiteta nakon 1945. „Proizvedeno u Njemačkoj” bilo je izvor nacionalnog ponosa za zemlju koja se morala suočiti s povijesnim teretom holokausta .
Desetljećima nakon Drugog svjetskog rata, njemački identitet – uvijek ga je bilo teže definirati nego u nacijama kao što su Engleska ili Francuska, gdje su državne i teritorijalne granice uglavnom bile spojene s kulturnim i jezičnim granicama – više nije bio definiran negativno onim što Nijemci nisu bili, nego onim po čemu su bili dobri.
Danas je pak negativna interpretacija ponovno u porastu, i to ne samo u krugovima AfD-a. Kršćansko-socijalna unija u Bavarskoj godinama je zadržala dvosmislenost oko toga pripada li islam Njemačkoj. Tolerancija prema islamu u Njemačkoj je stoga uvelike povezana s muslimanskom kulturnom asimilacijom, a ne samo integracijom u njemačko društvo.
Oni koji se vidljivo percipiraju kao muslimani suočavaju se s predrasudama, mržnjom i nasiljem, ne samo s ekstremističkih političkih rubova, već i iz umjerenih dijelova društva.
Video Ministarstva unutarnjih poslova samo je simptom šireg pomaka u njemačkom diskursu o tome što znači biti Nijemac i kakvu ulogu islam igra u ovoj raspravi. Umjesto da spriječe radikalizaciju, takvi će trendovi samo potaknuti otuđenje i obespravljenost među milijunima muslimana koji Njemačku nazivaju svojim domom.
Možda nesvjesni toga, islamofobni populisti u zemlji igraju na ruku vjerskim fundamentalistima koji mogu zlouportrijebiti pritužbe muslimana koji se osjećaju izopćenima iz društva.
(TBT, MEE)
