Piše: Yanis Varoufakis, thebosniatimes.ba
Nedavni neredi u Ujedinjenom Kraljevstvu još jednom su pokazali nesposobnost i liberala i ljevičara da smisle kako da se obrate radničkoj klasi koju privlači krajnja desnica. Jednom kad se fašizam počne širiti, besmisleno je povlađivati ksenofobiji kao što to rade liberali s prihvatanjem anti-imigrantske agende, ili galamiti protiv javne štednje kako to čine ljevičari. Da bi se suočili sa britanskim buntovnicima i sličnim grupama širom Evrope i Sjedinjenih Država, progresivci prije svega treba da se obavežu da ih neće napustiti.
Moje šokantno upoznavanje sa fašističkim načinom razmišljanja odigralo se prije tri decenije kada je Kapnijas, jedan stari grčki seljak, rešio da mi održi lekciju. Njegovi iskrivljeni uvidi, mada odvratni, još uvijek nose ključ za mesta poput sjeverne Engleske, istočne Njemačke i američkog Srednjeg Zapada.
Odrastao u ekstremnom siromaštvu, Kapnijas je bio poluzavisni nadničar u peloponeskom selu kojim je dominirao zemljoposednik – liberalni patrijarh, koji je tokom nacističke okupacije služio kao britanska veza, a njegova kuća kao centar otpora. Posmatrajući britanske oficire kako se spuštaju padobranima i ulaze u seosku kuću, ponekad u pratnji bradatih komunističkih partizana, Kapnijas je znao da se nešto događa – nešto iz čega je on bio grubo isključen.
„Bio sam prezren“, ispričao mi je Kapnijas. „Sve dok me moj bijeli anđeo nije dodirnuo“, dodao je, ponosno mi stavljajući u ruku raskupusanu knjigu u kožnom povezu: bio je to Mein Kampf iz 1934. godine, koju mu je njegov gestapovski instruktor, njegov „bijeli anđeo“, dao na rastanku tokom posljednjih faza okupacije. Uživajući u mojoj zgroženosti, nastavio je da objašnjava svoju mržnju prema Saveznicima.
„Njihova arogancija, njihova samobitnost, njihov hibris odveli su na hiljade ljudi u smrt“, rekao mi je. Mržnja ga je vodila čak i prije nego što se pridružio jedinici kolaboracionista gdje je sreo svog bijelog anđela.
Da je Kapnijas bio u boljoj situaciji, možda ne bi podlegao zovu nacizma. Ali siromaštvo nije dovoljno da objasni njegovu saradnju s okupatorom, jer se većina jednako uskraćenih dječaka iz sela pridružila otporu. Kad se marginalizacija spoji sa oskudicom, određeni tip ličnosti strmoglavljuje se u moralnu prazninu. Poput Kapnijasa, postaju podložni perverznoj logici o nadmoćnoj rasi čiji je čas konačno kucnuo.
Spomenuo sam nacističke masakre njegovog naroda, ali Kapnijas nije htio ni da čuje. Za njega su Britanci, njegov grčki gazda i ljevičari bili ti koji su donijeli pokolj – riječ koju više nisam čuo izgovorenu s takvim uživanjem sve dok je Donald Trump nije izrekao na svojoj inauguraciji 2017. godine. Kad sam zatražio da se izjasni o nacističkim ubistvima stotina ljudi u obližnjem gradu, razdragano mi je saopšćio:
„Pravi muškarci eliminiraju one koji im stoje na putu i tako preživljavaju. A ako umru, svojom smrću potvrđuju nesposobnost za život. Moji bijeli anđeli su bili iznad Boga. Za razliku od Italijana, Britanaca ili ove naše bande, oni nisu oklijevali da koriste bilo koja sredstva. Nema uzmaka! Nema straha! Nema strasti! Nema ljubavi! Nema mržnje! Trebalo je to da vidiš. Bili su veličanstveni!“
Lice mu se ozarilo dok je govorio, a moja vidljiva reakcija na svaku njegovu riječ ispunjavala mu je srce zadovoljstvom. Britanski nasilnici koji se danas bude protiv imigranata, pristalice Alternative za Njemačku i ponovo podgrejani američki bijeli supremacisti možda nisu tako izričiti ili artikulirani u svom fašizmu, ali dolaze iz istog duševnog stanja. Na njihovom primjeru možemo izvući četiri lekcije.
Prvo, fašističko nasilje je alat za regrutaciju. Osnovna svrha njihovog nasilja je da nas toliko užasne da ih denunciramo i protiv njih zahtjevamo silovitu policijsku akciju i duge zatvorske kazne. Tako privlače regrute koji, poput Kapnijasa, uživaju gledajući kako nas njihov bijes inficira.
Drugo, fašisti nisu ni branitelji ni graditelji zajednice. Umiju uvjerljivo raspredati o upropašćenom društvu, ali najviše što su u stanju da se približe zajedništvu jesu ulični neredi i piskaranje po društvenim mrežama kojim pobuđuju, ali nikada ne zadovoljavaju ljudsku glad za zajednicom.
Treće, iako fašizam buja na javnoj štednji, fašisti se protiv nje nikad ne bune. Štednja nema lice, za razliku od Jevreja ili muslimanskih azilanata. A fašizmu su potrebna lica kao fokalne tačke nasilne mržnje koja ga pokreće.
Četvrto, imigranti su nebitni. Kako me je Kapnijas naučio, fašisti rado prihvataju strance kao svoje bijele anđele, uključujući one poput Elona Muska ili Donalda Trumpa koji se hvališu svojim ogromnim bogatstvom kakvo ovi navodno preziru. Čak i ako pri ruci nema braon lica ili pridošlica, fašisti će smisliti nekog Drugog da usmjere svoju mržnju.
Ove četiri lekcije nagoveštavaju šta moramo izbjegavati. Za početak, kada vlade i stranke mejnstrima usvoje „ublaženu“ anti-imigracionu agendu, fašisti nanjuše krv a njihov apetit za okrutnošću eksplodira. Slično, oni koji fašiste tretiraju kao žrtve javne štednje, slabog obrazovanja ili loše sreće, samo ih čine još ljućima. Objašnjavati im da su antisemitizam ili islamofobija antikapitalizam za budale (mada tačno) takođe nije od pomoći.
Šta nam je onda činiti? Odgovor, čini mi se, takođe dolazi iz Britanije, u obliku najnovijeg filma Kena Loucha „Stari hrast“, za koji je scenario napisao Paul Laverty. Kada grupu sirijskih izbeglica istresu usred propalog grada na severu Engleske, lokalni krčmar i jedan od migranata uspeće da umire sukob između pridošlica i ojađenih mještana, koje su deindustrijalizacija i javna štednja učinile podložnim fašističkom načinu razmišljanja. Pod sloganom „jedemo zajedno, držimo se zajedno“, uspostavljaju zajedničku trpezariju u kojoj se ne tolerira nijedna fašistička tropa, ali niko nije izložen zakeranju, ponižavanju ili napadu.
Moralna jasnoća „Starog hrasta“ i njegovo svjedočanstvo o snazi solidarnosti čine savremen vodič za pitanje kako spriječiti da se žrtve okrenu jedne protiv drugih. Poruka je univerzalna: nema ničeg neizbježnog u ponovnom usponu fašizma.
(TBT, Project Syndicate)
