Piše: Menachem Rahat, thebosniatimes.ba
Prijetnja nacionalnog raspada, koja je uništila dvije suverene jevrejske države koje su prethodile našoj, ostaje uvijek prisutna opasnost u trećoj iteraciji jevrejskog suvereniteta.
“Crni Šabat” – tako su mediji nazvali krvave napade u Jerusalemu 27. i 28. januara u kojima je ubijeno sedam nevinih Izraelaca, a drugi teško povrijeđeni – podsjetio je još jednom da sa stanovišta ubica koji ispunjavaju kletvu od עַל חַרְבְּךָ תִּחְיֶה, „od mača ćeš živjeti“, i da nema razlike među različitim grupacijama Izraelaca. Svi smo predodređeni za klanje, ne daj Bože, iz njihove perspektive.
Ali nas ne smiju zbuniti palestinske kriminalne bande. Na kraju krajeva, oni nisu prava prijetnja suverenoj jevrejskoj državi u Eretz Izraelu. Daleko opasnija po našu budućnost je podjela i polarizacija unutar izraelskog društva.
Ista bratska mržnja koja je pala na svijet u vrijeme Kayina i Hevela, koja se ponovila u životima Jichaka i Yishmaela, Ya'akova i Esava, i ponovo eksplodirala mržnjom braće prema Josefu – je mržnja koji gori među nama i prijeti da preplavi cionistički poduhvat.
Iznad ulazne kapije u jedan od paviljona u logoru smrti Auschwitz s drhtanjem sam pročitao citat američkog filozofa Santayane (1863–1952): “Oni koji ne uče iz historije osuđeni su da je ponavljaju.” I tada sam se sjetio mračnog predviđanja bivšeg tuniskog predsjednika Habiba Bourguibe: „Arapi ne bi trebali da se bore protiv Izraela; Jevreji će u svojim unutrašnjim svađama uništiti sami sebe.”
Država Izrael, sada u svojoj osmoj deceniji života i koja se sprema da proslavi svoj 75. rođendan, danas je bliža nego ikada prije opasnosti bratoubilačkog rata. Ovo je trenutak da učimo iz historije, prije nego što uništimo sebe kroz vatru mržnje.
Imamo mnogo toga da naučimo iz historije. Dva puta prije ovdje u zemlji Izraela postojala su suverena jevrejska kraljevstva, a početak kolapsa oba kraljevstva počeo je u osmoj deceniji njihovog postojanja. Oba kraljevstva su postojala oko 220 godina, ali je izbio početak njihovog kraja – u nevjerovatnom vremenu! – u osmoj deceniji njihovog suvereniteta. Dužnost je Izraelaca ovdje i sada da osiguraju da situacija ovdje ne postane repriza užasnog filma koji smo već dva puta ranije gledali.
Prva jevrejska država, koju je osnovao kralj David, postigla je fenomenalna dostignuća i opstala ujedinjena 80 godina. U 81. godini, zbog unutrašnjih sukoba, kraljevstvo Davidove kuće se raspalo na odvojena kraljevstva Jehuda i Izrael, i tako je počeo njegov pad. U tom procesu izgubili smo milione naše braće, pripadnika Deset plemena, koji se, prema rabinu Akivi, “neće vratiti u budućnosti”.
Druga jevrejska država bilo je Hasmonejsko kraljevstvo tokom ere Drugog hrama. Postojala je 77 godina kao ujedinjena i suverena kraljevina. U osmoj deceniji svog života, kraljevstvo je bilo razdvojeno sukobima, zbog čega su predstavnici dvaju tabora koji su polagali pravo na krunu približili Pompeju u Siriji, moleći ga da pristane da ih učini vazalima Rima. I tako je suverena Hasmonejska država postala degradirana protektoratska država Rima, lišena ponosnog jevrejskog suvereniteta.
Osnivanje Države Izrael prije 75 godina treći je pokušaj da se prevaziđe “prokletstvo osme decenije”, koje je porazilo dvije prethodne jevrejske države. Trenutno smo usred naše treće prilike, ali je neizvjesno hoćemo li je preživjeti. Pred očima smo svjedoci bratoubilačke mržnje – i trenutno je zaista svejedno ko ju je započeo, jer obje strane snose jednaku odgovornost za užasan društveni haos koji nas razjeda, baš kao što je Bourguiba i predvidio. Svi znakovi upozorenja nacionalne katastrofe trepere crveno. I ni u kom slučaju ne računajte na mogućnost četvrte šanse.
Mala utjeha može se naći u činjenici da su i drugi narodi na veoma bolan način doživjeli „prokletstvo osme decenije“. Krvavi američki građanski rat izbio je 85 godina nakon donošenja ustava (ma, kakva sreća – to im se dogodilo u devetoj deceniji!). Italija je postala fašistička, a Njemačka nacistička teroristička država u osmoj deceniji nakon ujedinjenja svake nacije. Treća Republika Francuska, osnovana 1871., predala se nacističkoj čizmu 1940. godine, u svojoj osmoj deceniji, dok je komunističko čudovište rođeno u Oktobarskoj revoluciji 1917. počelo da se raspada 1980-ih i konačno razbijeno u komade 1991. Godine, 74 godine nakon osnivanja.
Koja je to čarolija koja donosi krizu i razbija kraljevstva u osmoj deceniji jedne nacije?
Historičari ukazuju na nekoliko faktora, čiji kumulativni uticaj može dovesti do krize. Jedno objašnjenje je da osma decenija jedne nacije uvodi eru njene treće generacije. Dok su prva i druga generacija akutno svjesne velike odgovornosti stavljene na njihova ramena i spremne su na žrtvu i velike ustupke za dobrobit nacije (“Sve osim građanskog rata!”, kako je rekao Menachem Begin nakon napada na Altalenu ), pripadnici treće generacije uzimaju postojanje nacije zdravo za gotovo i fokusiraju se na usku agendu svoje frakcije.
Upravo to se dešava danas. Postojanje države je samo po sebi razumljivo, čak i ako postoje ozbiljne prijetnje izvana: ubilački palestinski terorizam, projektili Hezbolaha, iranske nuklearne bombe i slično. Uz Hashemovu dobrotu, prevazići ćemo sve ove prijetnje. S druge strane, cunami mržnje i frakcionizma može uzrokovati da se vizija Trećeg hrama uruši iznutra, u duhu Bourguibine uvrnute vizije.
Na pozadini ove razorne prijetnje, desno i lijevo, Charedim i Arapi, veterani i novi imigranti, anticionisti i postcionisti, religiozni i nevjernici, Mizrachim i Ashkenazim, građani ‘države Tel Aviv’ i građani ostatak zemlje moraju naučiti da se odreknu, naprave kompromis i da se okupe u miru pod istim kišobranom. Samo idući ovim putem možemo mirno napredovati – ne samo u osmoj deceniji, već iu svim decenijama koje dolaze, za vječnost.
- Ovaj esej je prvobitno objavljen na hebrejskom u Matzav HaRuach.
(TBT)
