Piše: Mairav Zonszein, thebosniatimes.ba
Gotovo godinu dana nakon rata u Gazi, osjećaj straha u Izraelu je sveobuhvatan. Od dvostrukih atentata na lidere Hezbolaha i Hamasa u razmaku od nekoliko sati u Bejrutu, odnosno Teheranu, prije skoro dvije sedmice, Izraelci su sa strepnjom čekali uzvratni napad Irana i njegovih regionalnih saveznika. Uprkos nekim naznakama Irana da ne traži sveobuhvatni rat, strahovi od veće regionalne eskalacije i dalje odjekuju širom svijeta. Ni premijer Benjamin Netanyahu niti bilo koji drugi izraelski lider nisu javno govorili o zabrinutostima građana ili skicirali kako će Izrael reagirati, osim što je rekao da je zemlja spremna i da će tražiti visoku cijenu od svojih neprijatelja.
Verzija svakodnevnog života se nastavlja čak i dok je izraelsko društvo na ivici. Nakon 10 mjeseci većina ljudi se navikla na to. Odlaze na posao ili na plažu; djeca odlaze u ljetnji kamp. Ipak, neki su počeli gomilati hranu i generatore. Većina letova za i iz Izraela je otkazana, što sprječava ljude da odu i ostavljaju mnoge Izraelce zatočene u inostranstvu. Izraelski mediji puni su nagađanja i scenarija za sveopšti rat iz gotovo svih pravaca: Hezbolah na sjeveru, Iran na istoku, Huti na jugoistoku i Hamas na jugu.
Čak i prije ove eskalacije, mnogi Izraelci, posebno oni na sjeveru, tražili su od vlade da izvrši invaziju na Liban, kao da postoji čarobno dugme koje mogu pritisnuti da se riješe prijetnje od Hezbolaha. Nedavna anketa pokazuje da većina Izraelaca želi da zemlja preduzme agresivniju vojnu akciju protiv Hezbolaha, iako su razočarani vodstvom. Mnogi gradonačelnici i općinski čelnici koji su tražili da se vojska fokusira na Liban, također su osudili Netanyahuovu vladu zbog njenih obavještajnih i sigurnosnih neuspjeha, te zbog neuspjeha da osmisli plan za vraćanje sigurnosti na sjever Izraela.
Živeći i radeći u Izraelu, istražujući i analizirajući njegovu politiku i sigurnost, promatrala sam društvo zahvaćeno očajem, ali u nedoumici kako pronaći izlaz. Izraelska javnost je u stalnom stanju kontradikcije. Početkom ovog ljeta, ankete su pokazale da 72 posto Izraelaca želi da Netanyahu podnese ostavku. Smatraju ga odgovornim ne samo za neuspjeh u zaštiti Izraelaca 7. oktobra, već i za odgađanje, podrivanje, pa čak i odbijanje sporazuma o taocima, koji većina – 56 posto – želi, čak i ako to znači završetak rata u Gazi. Većina njih, 62 posto, tvrdilo je da je oslobađanje talaca važniji cilj od poraza Hamasa.
Dok se mala manjina protivi ratu u Gazi iz moralnih razloga, između ostaloga, većina Izraelaca i dalje je apatična prema patnji Palestinaca, a izvještaji o gladovanju, bolestima i infekcijama zbog strašnih uvjeta u Gazi jedva da su vijest. Nakon Netanyahuovog govora u Kongresu prošlog mjeseca, anketirani Izraelci rekli su da se Netanyahu smatra pogodnijim za premijera od bilo kojeg od njegovih političkih rivala. I nakon dvostrukih atentata slijedeće sedmice, Netanyahuova stranka Likud predvodila je ankete po prvi put od 7. oktobra. To može donekle odražavati Netanyahuov popravak rejtinga ali odražava nefunkcionalnu paralizu koja je zahvatila izraelsku politiku u posljednjih nekoliko izbornih ciklusa.
Uprkos ovim kontradiktornim osjećajima, većini Izraelaca sada se čini jasnim da Netanyahu nije i nikada nije bio posvećen dogovoru o taocima. Najviši sigurnosni zvaničnici su to rekli naglas. Predsjednik Joe Biden ga je navodno prekorio zbog toga u telefonskom razgovoru. Kako je bivši zamjenik šefa izraelske nacionalne sigurnosti Eran Etzion istakao, Netanyahu ima “jasnu strategiju sa jedinstvenim sveobuhvatnim ciljem – opstati na vlasti, po svaku cijenu”. To znači produžiti, pa čak i eskalirati rat u Gazi za vlastiti politički opstanak — jer bi postizanje primirja moglo dovesti do kolapsa njegovog vladajućeg bloka.
Ministri krajnje desnice u Netanyahuovoj koaliciji dosljedno su odbijali sporazum o prekidu vatre i taocima, umjesto toga otvoreno nastojeći implementirati svoju mesijansku viziju za jevrejsku prevlast nad cijelom teritorijom između rijeke i mora, čak i pocijenu da izazovu regionalni rat. Vidjevši impresivnu inteligenciju i operativnu preciznost koju je izraelski sigurnosni aparat pokazao u Bejrutu i najvjerovatnije u Teheranu, čujete kako se ljudi pitaju kako to da Izrael, sa svim tim mogućnostima, ne može pobijediti Hamas ili barem vratiti taoce kući.
Po pitanju talaca, protestujući Izraelci, posebno porodice zarobljenih, artikulirali su jasnu poruku da ako ne učine sve da ih vrate žive – na šta se neki pozivaju kao na jevrejsku obavezu – nema pobjede. Sa svoje strane, sigurnosni establišment vidi oslobađanje talaca putem prekida vatre kao strateški nacionalni interes. To bi, kako mi je prije nekoliko mjeseci rekao jedan izraelski obavještajni zvaničnik, zadržalo i povratilo povjerenje javnosti u vojsku. To bi također deeskaliralo situaciju na sjeveru (Hezbolah je rekao da će prestati pucati onog trenutka kada dođe do prekida vatre u Gazi), omogućilo bi vojsci da se odmori i pregrupiše, te izbjegne regionalni rat. Ali koliko god se mnogi Izraelci sada složili sa ovim, oni nisu u stanju izvršiti pritisak na vladu da nađe alternativni put.
Postoji nekoliko razloga za to. Izrael je decenijama prkosio međunarodnom mišljenju — a sada, prema Međunarodnom sudu pravde, i pravnom poretku — na okupiranim teritorijama, stvarajući kulturu bezakonja i nekažnjivosti. Projekat naseljavanja, a s njim i nasilje naseljenika, priča priču o normaliziranom nasilju, dehumanizaciji Palestinaca i određenoj aroganciji moći, koja je odigrala važnu ulogu u sljepoći rukovodstva za znakove koji su vodili do 7. oktobra. Unutar Izraela , desničarska rulja je nedavno upala u zatvor i vojnu bazu u znak protesta zbog hapšenja vojnika optuženih za mučenje palestinskog zatvorenika. Dvadesetogodišnja kampanja izraelske desnice, koju vodi Netanyahu, dominira medijima, podriva državne institucije poput Vrhovnog suda i demonizira Palestince i Izraelce koji se ne pridržavaju granica stvorila je vakuum i u politici i u civilnom društvu. Potonji nije u stanju dati prioritet spašavanju života kao politički cilj, a čini se da se ravnodušnost proteže od palestinskih života do izraelskih.
Možda najkritičniji razlog nesposobnosti izraelskog društva da forsira političke promjene je taj što smatra da je vojska sveta i da se u velikoj mjeri oslanja na upotrebu sile kako bi održala privid kontrole i stabilnosti. To je društvo koje je decenijama neprekidnog sukoba s Palestincima postalo uvjereno da svaki kompromis Izrael čini slabim i da može dovesti samo do poraza, osjećaj koji je višestruko porastao od 7. oktobra. Danas, nijedan jevrejski opozicioni lider u Izrael govori o rješenju s dvije države i nijedna jevrejska izraelska stranka nije glasala protiv nedavne rezolucije Kneseta koja se protivi palestinskoj državnosti – pokazujući da čak i oni koji se žestoko protive Netanyahuu također odbacuju palestinsko samoopredjeljenje.
Uspon Izraela do statusa regionalne supersile bio je rezultat brzog i odlučnog rata 1967. godine, kada je porazio okolne arapske vojske i započeo dugoročnu okupaciju teritorija na kojima žive milioni Palestinaca. Ali još od sljedećeg rata 1973., Izrael se prvenstveno borio protiv nedržavnih oružanih grupa i tek treba da prilagodi svoj vojni i strateški pristup u skladu s tim. Kao što mi je nedavno rekao bivši visoki vojni zvaničnik: „Vojska koja nije ratovala 30 godina više ne zna kako da planira rat. …Nova je stvar da se sada bavimo operacijama koje bi trebalo da postignu odvraćanje, a da nikada ne ostvarimo odlučujuću pobjedu.”
Napor da se stvari održe na niskom nivou “košenjem trave” u Gazi i održavanjem nivoa međusobnog odvraćanja s Hezbolahom više ne funkcioniraju, kao što je pokazalo posljednjih 10 mjeseci. Kao što su mi rekli neki izraelski vojni stručnjaci, to znači da je potrebna veća sila u trenutku po izboru Izraela, da je veći rat neizbježan, da su neprijatelji “samo zainteresirani da nas unište” i da Izrael treba da udari odlučno, umjesto da šutne limenku niz cestu iznova i iznova.
Ipak, ako je jedna stvar jasna, to je da Izrael nije u dobroj poziciji da prevlada nad prijetnjama s kojima se suočava samo kroz čvrstu moć, uprkos bezuvjetnoj vojnoj podršci SAD-a. Ne može stvoriti sigurno mjesto za sebe, a da ne prihvati i civilne kanale diplomatije, pregovora i kompromisa, kao što je to učinio kada je prije nekoliko decenija potpisao mirovne ugovore s Egiptom i Jordanom. Čak i dok je Izrael sravnjavao Gazu sa zemljom i ubio najviše vođe Hamasa i komandante Hezbolaha, nije ništa premoćniji ni u jednoj konfrontaciji. Naprotiv, sada se suočava sa prijetnjom regionalnog rata.
Izrael je vjerovatno u najnesigurnijem trenutku u nacionalnoj sigurnosti od svog osnivanja, a povjerenje javnosti u političke i vojne lidere na historijskom niskom nivou. Pitanje je da li će Izraelci početi otvoreno osporavaju tvrdnje na kojima se njihova sigurnost decenijama zasniva. Ako ne uspiju ili ne budu u mogućnosti to učiniti, mogu se samo moliti da drugi ključni akteri – SAD i Iran – nađu dovoljno svog interesa da nas sve izvuku iz ponora.
Posljednjih dana Iran je nagovijestio da bi mogao učiniti tako što će razmotriti svoj odgovor pod teškim međunarodnim pritiskom i navodeći da bi prekid vatre u Gazi odgodio i možda odvratio odmazdu. Čak je i Moshe Ya'alon, bivši načelnik štaba Izraelskih odbrambenih snaga, koji je radio s Netanyahuom, izrazio uvjerenje da Iran i Hezbolah nisu zainteresirani za eskalaciju, ali je rekao da ne može reći isto za izraelsko vodstvo. Za obične Izraelce, koji nastavljaju da polažu svoje nade u sposobnost vojske da samo “završi posao”, kao što Netanyahu stalno obećava, nažalost nudi malo toga osim mogućnosti većeg haosa i neizvjesnosti na koje su se nevoljko navikli.
(TBT, Intercept)
