Mjesecima imamo mogućnost da budemo prilično dobro informirani o ratovima u Gazi i Ukrajini. Ali jedan drugi užasan rat ima tako malu pokrivenost da nije neobično što o njemu ništa ne znate. Imamo na umu beskrajni, krajnje razoran rat u Sudanu. Mislite o njemu kao o nevidljivom ratu. Ako vrlo uskoro – a to znači odmah – ne počnemo obraćati mnogo više pažnje na ono što se tamo događa, bit će prekasno. Poslije petnaest mjeseci borbi između Sudanskih oružanih snaga (SAF) i paravojnih Snaga za brzu podršku (RSF), eksperti za neizvjesnost hrane procjenjuju da bi do septembra bezmalo 26 miliona ljudi (ne, nije slovna greška) ili više od polovine sudanskog stanovništva moglo patiti od neuhranjenosti. Osam i po miliona tih ljudskih bića moglo bi se suočiti sa akutnom neuhranjenošću. Još gore, ako se rat ovako nastavi, milioni će umrijeti od gladi i bolesti u narednim mjesecima (a u našem svijetu malo ko će to primjetiti). Dosad su zaraćene vojske dovele Sudan na ivicu totalne gladi, dijelom i tako što su raselile više od petine stanovništva, odvojile te ljude od kuća, sredstava za život i farmi, i što istovremeno sprječavaju isporuku hrane na ona mjesta na kojima je najpotrebnija. Pošto su spoljne politike usmjerene na Gazu i Ukrajinu, sigurno se nećete iznenaditi kad saznate da su vlada naše zemlje i druge širom svijeta posvetile vrlo malo pažnje sve većoj krizi u Sudanu, da su, u najboljem slučaju, učinile neke polupokušaje (četvrtpokušaje?) da pomognu u pregovorima o primirju između SAF-a i RSF-a, kao i da su poslale samo djelić pomoći koja je Sudanu potrebna da bi se izbjegla glad historijskih razmjera.
Od vanredne situacije do katastrofe
Krajem juna sistem Fazne klasifikacije izvjesnosti hrane (IPC), iza kog stoje Ujedinjene nacije i koji nadzire regione ugrožene umiranjem od gladi, izvjestio je o „očiglednom naglom opadanju sigurnosti hrane“ u Sudanu. Primjećeno je i da se broj ugroženih koji se mogu svrstati u Fazu 3 („Kriza“) ili Fazu 4 („Vanredna situacija“) povećao za 45 posto od kraja prošle godine. U decembru 2023. nijedan Sudanac nije bio u Fazi 5 („Katastrofa“), to jest u stanju koje znači sigurno umiranje od gladi. Sad je više od tri četvrtine miliona ljudi u posljednjoj fazi. Ako sukob nastavi da se razbuktava, veliki dijelovi Sudana mogu se naći u toj situaciji, koja postoji, po kriterijumima IPC-a, kad je najmanje 20 posto stanovništva neke oblasti u Fazi 5.
Donedavno su najžešći sukob i najteža glad bili koncentrirani u zapadnom Sudanu i oko glavnog grada Kartuma. U međuvremenu su se proširili i na istok i jug. Što je još gore, rat u Sudanu je dosad raselio nevjerovatnih 10 miliona ljudi, među njima milion djece (nije slovna greška). Mnogi su morali se seliti više puta, a dva miliona je izbjeglo u susjedne zemlje. Pošto je tako mnogo ljudi otjerano sa svoje zemlje i daleko od svojih radnih mjesta, kapacitet seljaka da obrađuju zemlju i drugih vrsta radnika da donose kući platu i kupuju hranu za porodicu znatno je poremećen.
Nije neobično ni to što je 15 mjeseci brutalnog rata teško oštetilo usjeve. Žetva je 2023. bila daleko manja nego prethodnih godina i zalihe žitarica u hambarima (koje obično obezbjeđuju 80 posto sudanskog kalorijskog unosa) već su potrošene, a do slijedeće žetve će proći mjeseci – period koji se čak i u dobrim godinama naziva „mršava sezona“. S obzirom na rat koji bjesni, ove godine se ne očekuje bogata žetva. Baš kad je naišlo vreme sjetve, žestoki sukobi prelili su se u Geziru, jednu od 18 „država“, koja je poznata kao nacionalna žitnica.
Sudanu je očajnički potrebna hrana, a ne dobija je dovoljno. Visoki komesarijat za izbjeglice UN-a dobio je manje od 20 posto sredstava koja su neophodna da bi se Sudancima pomoglo ove godine i morao je „drastično smanjiti“ sljedovanja hrane. Kao što je Tjada DʼOyen McKenna, direktorka neprofitne organizacije Mercy Crops, rekla New York Timesu: „Svjetski lideri nastavljaju podnositi prijedloge i izražavaju zabrinutost zbog sudanske krize. Ali ne uspjevaju odgovoriti na taj izazov.“ Što je još gore, u uskovitlanom haosu, čak ni hrana koja stigne u Sudan uglavnom ne uspjeva doprijeti do izgladnjelog stanovništva u bar približno adekvatnoj količini – a i kad je dostupna, ljudi obično ne mogu je priuštiti. U izvještajima se kaže da izgladneli kuvaju lišće i jedu travu, ljuske kikirikija, pa čak i zemlju.
Izgladnjivanje: „Jeftino i vrlo efikasno oružje“
Za mnoge porodice slamku spasa predstavljaju kuhinje koje djele besplatnu čorbu. U jednom izvještaju objavljenom u maju, Timmo Gaasbeek iz holandskog Instituta za međunarodne odnose primjećuje: „Sudan ima dugu tradiciju djeljenja hrane. Kad je izbio rat i zavladala glad, širom zemlje nikle su inicijative za djeljenje hrane na nivou zajednice. Te ʼkuhinjeʼ su često neformalne, ali mogu biti veoma dobro organizirane.“
Gaasbeek je, međutim, upozorio da kuhinje mogu zapušiti tek nekolicinu rupa u sistemu koji je poremećen ratnim razaranjem, raseljavanjem i propašću usjeva. Njegov institut procjenjuje da bi, pri sadašnjim stopama djeljenja hrane, 2,5 miliona ljudi moglo umrijeti od gladi i bolesti do žetve u septembru. Drugim riječima, moglo bi umrijeti od 10 do 20 posto Sudanaca u najteže pogođenim oblastima – što su stope smrtnosti slične onima za vrijeme strašne gladi u djelovima Nigerije 1959, Etiopije 1984. i Somalije 1992.
Po Gaasbeekovom proračunu, agresivnije djeljenje hrane preko kuhinja i na druge načine moglo bi smanjiti broj mrtvih na jedan milion, što je i dalje užasno. Ali čak ni to ne izgleda vjerovatno pošto su obje zaraćene strane napadale čak i postojeća nastojanja grupa za uzajamnu pomoć i međunarodnih organizacija da osigura hranu. Šest međunarodnih eksperata koji pišu za Kancelariju visokog komesara za ljudska prava UN-a optuživali su SAF i RSF da „koriste hranu kao oružje i izgladnjuju civilno stanovništvo“. Oni su takođe utvrdili da je „namjerno pretvaranje humanitarnih radnika i lokalnih dobrovoljaca u metu oslabilo operacije pomoći i za milione ljudi povećalo opasnost umiranja od gladi“.
Nedavno smo stupili u kontakt s Hadeel Mohamed, nastavnicom s kojom smo razgovarali prošlog oktobra nakon što je pobjegla iz Sudana u Egipat. U mejlu od 16. jula napisala nam je da se pokazalo da je „rat u Sudanu, kao mnogi ratovi, više napad na civile nego na bilo koje oružane snage“. Pošto još održava kontakt sa susjedima koji su ostali u Kartumu, kaže da ni jedna ni druga vojska ne štite civile. Ponekad se ima utisak da su se obje urotile da ih pobiju. Na primjer, kad RFS izvrši napad, vojnici SAF-a su često „udaljeni s tog mjesta satima prije napada“. Za one koji sad pokušavaju pobeći onako kako je to ona uradila prošle godine situacija je mnogo teža: „Neki kažu da su ih pri pokušaju bjekstva iz Kartuma presretale snage RSF-a da bi ih opljačkale. Opet im je sve ukradeno.“
Alex de Waal iz Svjetske fondacije za mir rekao je za BBC da je paravojska RSF-a „zapravo pljačkaška mašina. Oni divljaju po selu i gradu i kradu sve pred sobom“. Čak su bombardirali i opljačkali poslednju bolnicu koja je još funkcionirala u Sjevernom Darfuru. Ne manje užasne su aktivnosti SAF-a: državna vojska pokušava da izgladni ljude u oblastima pod kontrolom RSF-a. De Waal kaže da nijedna strana ne želi da se „odrekne tog jeftinog i vrlo efikasnog oružja“.
Odjeci s mjesta udaljenog hiljadama kilometara
Počinje li sudanski košmar da zvuči neprijatno poznato?
* Porodice raseljene više puta, s ratom za petama.
* Očajno nedovoljna pomoć u hrani.
* Humanitarnu pomoć presreću vojnici i drugi naoružani ljudi prije nego što stigne do onih kojima je namjenjena.
* Napadi na kuhinje su dio taktike.
* Radnici humanitarne pomoći postaju mete napada.
* Bolnice se bombardiraju, osvajaju i zatvaraju.
* Kapaciteti za proizvodnju usjeva sabotiraju se za vrijeme krize gladi.
* Washington čini malo ili ništa da zaustavi užas.
Imamo li na umu pojas od četrdeset kilometara teritorije, hiljadama kilometara sjeverno od Kartuma, odmah iza egipatske granice?
Nažalost, ima mnogo upadljivih sličnosti između ratova koji se vode protiv civilnog stanovništva Sudana i Gaze. Ali bilo bi pogrešno kriviti interesovanje svijeta za košmar u Gazi i za odvlačenje pažnje s civilnog rata u Sudanu. Niko ne bi smio koristiti nijedan od tih zločina protiv čovječnosti za umanjivanje težine onog drugog. Štaviše, obraćanje više pažnje na košmar u Sudanu i slanje više hrane gladnima u toj zemlji ne znači uspostavljanje ravnoteže. Činjenica je da ni Sudanci ni Palestinci u Gazi nisu dobili ono što im je sad najpotrebnije: primirje, završetak ratnih dejstava.
Napori Sjedinjenih Država i drugih zemalja na okončanju tih ratova pokazali su se bezmalo kataklizmično neadekvatni i neefikasni. Za Sudan je to bilo posebno obeshrabrujuće. Prošlogodišnji razgovori između SAF-a i RSF-a, u kojima su posredovale Saudijska Arabija i Sjedinjene Države, nisu čak uspjeli ni ublažiti sukobe, a najnoviji pokušaji da se ti razgovori obnove očekivano su propali. Početkom juna Egipat je bio domaćin predstavnicima sudanskih zaraćenih strana na pregovorima u Kairu. Jedini ishod: osnivanje krajnje birokratskog odbora radi sastavljanja besmislenog saopćenja.
Kolektivna hrabrost
Prošlog oktobra Hadeel Mohamed napisala je da postoji samo jedna skromna nada za Sudan, za milione Sudanaca koji doživljavaju novi nacionalni košmar: „Na kraju se okrenete ka pomoći koja je zasnovana na zajednici. Uprkos svojim ograničenim sredstvima i mogućnostima, još nalazimo ljude koji se mobiliziraju da bi brinuli jedni o drugima.“ Oni to i danas rade. Samo što to nije dovoljno da spriječi katastrofalnu glad dok traju sukobi.
S obzirom na slabu podršku spoljnog svijeta, civili u Sudanu nemaju mnogo izbora; preostaje im da se oslone na duge tradicije društvene kohezije i uzajamne pomoći dok se trude da prežive i nekako okončaju rat u svojoj zemlji. U tom smislu postoji još jedna paralela s ratom protiv civila u Gazi: koordinirana pomoć, junaštvo i požrtvovanost, koju oličavaju palestinski novinari, taksisti, službe za hitno reagovanje, zdravstveni radnici i mnogi drugi ljudi postala je legendarna.
Civile u takvim situacijama svjetski mediji odveć često prikazuju bezmalo kao bespomoćne žrtve. Sudanci i Palestinci pokazuju da je ta slika pogrešna svojim djelovanjem zasnovanim na kolektivnoj hrabrosti, izdržljivosti i solidarnosti, osobinama vrlo retkim u privilegovanim društvima koja ih ostavljaju da umru. Oni su surovo viktimizirani, a ipak odbijaju ulogu žrtava.
Pokret djeljenja hrane za vreme rata u Sudanu koji organizuje kuhinje dobar je primjer. Vode ga lokalne grupe građana nazvane „odbori otpora“ koje su počele da se osnivaju prije više od deset godina, na tragu arapskog proljeća, sa zadatkom da obezbjeđuju društvenu zaštitu i snabdjevanje u svojim matičnim zajednicama. Otad je njihov broj širom Sudana rastao. Odbori djeluju lokalno i samostalno, ali zajedno čine čvrsto povezanu nacionalnu mrežu.
Odbori otpora su preuzeli vodeću ulogu u građanskim protestima protiv vojnog udara u oktobru 2021, koji je zaustavio tadašnji prelazak na demokratsku vladavinu u Sudanu. Osamnaest mjeseci kasnije dvojica generala koja su vodila vojni udar okrenula su se jedan protiv drugog. Jedan je bio na čelu oružanih snaga zemlje, a drugi na čelu Snaga za brzu podršku. Tokom rata koji je uslijedio, članovi odbora igrali su ključnu ulogu u spasavanju životâ izlažući se velikoj opasnosti. Dok su se borili protiv gladi u svojim sredinama, prioriteti su im bili održavanje ljudskih prava i socijalnih službi, kao i odbrana direktne demokratije. Uz sve to, podsticali su ljude na žestoko suprotstavljanje SAF-u i RSF-u i, uopće, neprestanoj militarizaciji sopstvene zemlje. Neki od njih mobiliziraju svoje zajednice za samoodbranu.
Santiago Stocker, ekspert za Sudan, nedavno je sugerirao da su upravo odbori otpora „zbog podrške koju uživaju među mladima i lokalne legitimnosti u Sudanu, onaj glas koji bi međunarodna zajednica trebalo da podrži i uzdigne“. Odbori su dio šireg građanskog pokreta koji je učestvovao u zlosrećnim razgovorima u Kairu. Taj pokret bi, tvrdi Stocker, u nekom trenutku mogao ddoprinjeti razbijanju sudanskog čvora pritiskajući druge države da odlučno doprinesu okončanju rata. Odbori bi, na primjer, mogli insistirati na tome da „međunarodna zajednica […] pojača kaznene mjere, između ostalog sankcije protiv vođa RSF-a i SAF-a i najvažnijih članova vladajuće koalicije SAF-a, među njima i ʼtvrdihʼ religijskih grupa“.
Koliko god je važno da Gaza ostane u žiži pažnje sve dok se nastavlja košmarna izraelska kampanja, jednako je važno da se mi na globalnom sjeveru posvetimo manje vidljivom ratu u Sudanu i poguramo svoje države da nametnu kaznene mjere generalima i drugim elitama te zemlje i istovremeno ulože sve napore (i velika finansijska sredstva) u dostavljanje hrane milionima ljudi kojima je ona očajnički potrebna.
Sudan više ne bi smeo biti okrutno zanemaren.
(TBT, Priti Gulati Cox and Stan Cox, TomDispatch)
