Piše: Timofey Bordachev, thebosniatimes.ba
Razrađeno ubojstvo vođe Hamasa u Teheranu neizbježno će dovesti do još jednog kruga akutnih međunarodnih napetosti na Bliskom istoku. Još ne znamo točnu prirodu uzvratnog udara koji je iransko vodstvo obećalo Izraelu. Ali vjerojatno će uslijediti u bliskoj budućnosti. Ovo je mnoge promatrače istinski zabrinulo oko širih implikacija za regiju i svijet.
Već gotovo godinu dana svjedoci smo ozbiljnog pogoršanja odnosa između Izraela i njegovih susjeda. Iran, u čijem se glavnom gradu dogodio teroristički napad, tradicionalno je na čelu borbe protiv Izraelaca i njihovih zapadnih saveznika. Pritom moramo uzeti u obzir dvije osobitosti onoga što se događa. Prvo, nema objektivnih razloga za istinski međudržavni rat velikih razmjera u regiji. Drugo, sukob bi imao ograničen učinak na svjetske poslove u cjelini.
Nema sumnje da će se snovi o relativno mirnoj ravnoteži na Bliskom istoku morati napustiti, ako ne zauvijek, onda za jako dugo vrijeme. Smanjenje američke sposobnosti da intervenira u bliskoistočnu politiku dovelo je do ideje da će zemlje u regiji moći same pronaći načine zajedničkog života, a da ih Washington ne drži za ruku. Ali sada se ta očekivanja čine vrlo preuranjenima.
Domaći problemi Izraela stvorili su uvjete da njegova vlada izabere tradicionalni put sukoba umjesto suradnje sa susjedima. Ostale države su reagirale u skladu sa svojim mogućnostima.
Međutim, prerano je misliti da bismo kao rezultat mogli vidjeti veliki regionalni rat. U svakom slučaju, nema očitih preduvjeta za to. To se, naravno, može usporediti sa svim prethodnim sukobima velikih razmjera oko Izraela u drugoj polovici dvadesetog stoljeća. Ono što se u ovom trenutku čini vjerojatnijim jest da će njegovi susjedi i protivnici pokazati suzdržanost.
Prvo, zato što niko od njih trenutno ne vodi revolucionarnu vanjsku politiku. Sve do sredine 1970-ih većina arapskih zemalja u regiji bila je zahvaćena radikalnim nacionalizmom, uzrokom većine ratova. Izrael je, sa svoje strane, također bio u usponu, a velike konfrontacije sa susjedima bile su nastavak njegove unutarnje dinamike.
Situacija je danas nešto drugačija. Svi susjedi Izraela su ili uspostavljene države ili se suočavaju s ozbiljnim unutarnjim poteškoćama. Čak ni Iran, koji izgleda najodlučnije, više nije revolucionarni entitet kakav je bio prvih 10-15 godina nakon pada šahovog režima i uspostave Islamske Republike 1979. Drugim riječima, susjedi Izraela nemaju razloga preuzeti rizike koje bi veliki rat sa sobom nosio. A za tango je ipak potrebno dvoje. Konkretno, niti jedan od susjeda Izraela koji je u stanju voditi veliki rat nema vlastite teritorijalne sporove s njim. I čini se da trenutačno nema domaćih političkih razloga za nabijanje.
Dakle, relativno ozbiljan oružani sukob moguć je samo u slučaju masovnog napada Izraela na nekog od susjeda. Takva se perspektiva još ne nazire.
No čak i ako prihvatimo teoretsku mogućnost velikog rata, potencijal njegovog utjecaja na svjetsku politiku i gospodarstva daleko je od očitog. Vrlo je vjerojatno da bi ti učinci bili ograničeni na domaća pitanja. Drugim riječima, rat bi utjecao na ravnotežu između velikih sila, predstavljajući im dodatne prednosti ili probleme. Ali to ne bi promijenilo njihov položaj u tolikoj mjeri da ih natjera u egzistencijalne probleme.
Jedinstvena pozicija nuklearnih velesila je da im samo vršnjaci mogu predstavljati stvarnu opasnost. Samo izravna akcija usmjerena na međusobnu sigurnost mogla bi navesti SAD ili Rusiju da zaključe da je prijetnja vrijedna tako monstruoznog rizika kao što je pozivanje na njihove jedinstvene vojne sposobnosti.
Posjedovanje nuklearnog oružja stavlja ogromnu odgovornost na čelnike tih dviju velikih sila. A ta odgovornost je samo prema vlastitim građanima i vlastitoj državi. Stoga se čini vrlo malo vjerojatnim da bi ih regionalni sukob doveo do izravnog sukoba – čak i ako su neizravno uključeni.
Iz povijesti se sjećamo da su tokom Hladnog rata SSSR i SAD otvoreno podržavali svoje glavne protivnike na Bliskom istoku. Moskva je, kao što znamo, čak poslala značajan broj savjetnika, zajedno s oružjem, u arapske zemlje. Washington je sa svoje strane svom snagom podržavao Izrael. Ali to nije stvorilo situaciju u odnosima SSSR-a i SAD-a sličnu Kubanskoj krizi iz 1962., kada smo stvarno bili na rubu svjetskog rata. Jednostavno zato što je u tom trenutku prijetnja bila obostrana i usmjerena prema teritoriju SSSR-a i SAD-a. Ostali regionalni sukobi, čak i Koreja 1950.-1953., u kojoj su se borili sovjetski piloti, nisu stvorili krize ovakvih razmjera.
Naravno, mogli bismo biti u krivu, pogotovo ako političke elite Zapada ne pokazuju dobro strateško razmišljanje. Ali aksiomski je da se odnosi između nuklearnih supersila odvijaju na drugom planu od ostatka međunarodne politike. A svi regionalni sukobi, čak i oni najnasilniji, u domeni su konvencionalne politike i stoga ne predstavljaju izravnu i neposrednu prijetnju opstanku tih sila.
Stoga zadržavaju sposobnost da ostanu odvojeni od bilo kakvih promjena u ravnoteži snaga uzrokovanih sukobima između njihovih saveznika.
I čisto teoretski, vjerovatnoća da bi čak i veliki – ne daj Bože – rat na Bliskom istoku ugrozio opstanak cijelog čovječanstva je minimalna.
I ne samo tu: vjerovatni sukob između SAD-a i Kine oko Tajvana također bi imao dobre izglede da ostane na razini običnog velikog sukoba. To može biti jedan od razloga zašto je kinesko vodstvo suzdržano i smireno reagiralo na sve neprijateljske nestašluke Amerikanaca.
Situacija na Bliskom istoku će nažalost uvijek biti izvor uznemirujućih i vrlo tužnih vijesti. Morat ćemo se naviknuti na činjenicu da će sve dok Izrael postoji, njegove interakcije sa susjedima ostati složene i, u nekim slučajevima, krvave. Ali čak i ako bi židovska država na kraju nestala, nije sigurno da će drugi izvori regionalnih napetosti slijediti njezin primjer. Ne zaboravite da Iran također ima teritorijalne sporove sa svojim zaljevskim susjedima.
Težina civilnih žrtava i flagrantno kršenje međunarodnog prava trebali bi izazvati osudu i diplomatsku akciju Rusije i svih zemalja koje su predane mirnom rješavanju sukoba. Ali eventualno smanjenje napetosti u regiji ostat će, naravno, stvar samih država kojih se to tiče.
(TBT)
