Piše: David Hearst, thebosniatimes.ba
Ubivši Ismaila Haniyeha, šefa Hamasovog političkog biroa u Teheranu, izraelski premijer Benjamin Netanyahu je do sada poslao najjasniju poruku Iranu i pokretima otpora da želi regionalni rat.
Negirajući bilo kakvu umiješanost ili predznanje o napadu dronom koji je ubio Haniyeh, američki državni sekretar Antony Blinken dodatno je narušio narušeni kredibilitet Washingtona.
Američki sigurnosni zvaničnici obavještavali su novinare u roku od sat vremena nakon napada da je ubijen visoki član Osovine otpora. Nisu precizirali gdje i koga, a isprva se mislilo da je to drugi napad u Libanu nakon gađanja Fuada Shukra, najvišeg vojnog komandanta Hezbollaha i desne ruke vođe Hassana Nasralaha.
Ali sigurno je da su američki sigurnosni zvaničnici znali za napad dronom na Haniyeh nekoliko minuta nakon što se to dogodilo. Staviti Netanyahua koji je naredio ovaj napad kao vođu pritusnutog od strane jevrejskih mesijanskih fašista, samo je pola priče.
Kada sam ga sreo prije dvije decenije kao političkog izopćenika kojeg su moji liberalni cionistički domaćini prozvali ekstremistom, Netanyahu je imao samo jednu ideju da prenese: Iran je bio matični brod. Hamas i Hezbolah bili su samo njegovi nosači aviona.
Netanyahuovo doživotno uvjerenje da će odvesti svoju naciju do pobjede tako što će uništiti palestinsku nacionalnu stvar i spriječiti da država ikada ugleda svjetlo dana ne može se zanemariti.
Danas bi mogao misliti da je na pragu svog konačnog političkog postignuća jer je kao izraelski premijer s najdužim stažem, uvukao SAD i Britaniju u rat s Iranom.
Pregovori su prekinuti
Netanyahu je poslao i druge poruke o ubistvu Haniyeha, koji nije bio umiješan u napad Hamasa 7. oktobra, a čiji je biro bio zadužen za pregovore sa posrednicima Katarom i Egiptom.
Netanyahu je prekinuo pregovore i svaku pomisao da se taoci vrate živi. Ovo je već trebalo da bude očigledno iz poslednje runde pregovora u Rimu, gde je izraelska strana umnožila svoje uvjete oko prve faze sporazuma.
Bilo je to očito i iz posljednje Netanyahuove posjete Rafahi, gdje se zakleo da će Izrael zadržati neograničenu kontrolu nad koridorom u Filadelfiju.
Katarski premijer Mohammed bin Abdulrahman Al Thani upitao je kako se pregovori mogu nastaviti kada je Izrael ubio svog pregovaračkog partnere.
U stvari, Haniyeh je bio jedan od članova pregovaračkog odbora, koji će nastaviti bez njega.
Al Thanijeva zajedljiva reakcija bila je usmjerena na Netanyahua, koji je učinio sve što je u njegovoj moći da eskalira regionalne tenzije i da potkopa poziciju američke administracije o trajnom prekidu vatre, te njeno dosljedno protivljenje otvaranju drugog fronta u Libanu.
Ubivši blagog čovjeka poput Haniyeha, koji se nije skrivao u podzemlju, već je živio na otvorenom, i koji je svoju karijeru posvetio pregovorima i angažmanu s islamskim svijetom u Kataru, Turskoj i Iranu, Izrael je ubio vođu koji bi mu jednog dana mogao zatrebati kao pregovarač u kratkoročnom ili dugoročnom prekidu vatre.
Izvan jednadžbe
Lično, Haniyeh je bio ljubazan, blag, pažljiv slušalac, skroman – potpuni diplomata. Nikada nije govorio loše o Fatahu ili palestinskom predsjedniku Mahmoudu Abbasu.
Ako, kao što sada mora biti očigledno čak i izraelskoj vojsci, neće moći poraziti ili onesposobiti Hamas u Gazi, Izraelu će biti potrebni ljudi u Hamasu za pregovore. Upravo su ubili jednog od njih.
Sa strateškog stanovišta, akcija Izraela je ludost. Ovo nije moja riječ, već ju je izrekao bivši izraelski general Amiram Levin, koji je dodao, uz malo potcjenjivanja, da su se “sigurnosne snage trebale snažno suprotstaviti” tom potezu.
Čak i bez prekida vatre, Haniyeh je Izraelu vrijedio više živ nego mrtav.
Izrael je mogao vjerodostojno tvrditi zapadnoj publici da neće predati Netanyahua i ministra odbrane Yoava Gallanta Međunarodnom krivičnom sudu u Hagu, dok drugi koji za kojima je izdat nalog MKS-a za izdavanje naloga za hapšenje, Haniyeh, mogao slobodno živjeti u Kataru i lutaju po regionu.
Na Katar bi se neizbježno izvršio pritisak da ga preda i protjera politički biro Hamasa.
Sada kada je on van jednadžbe, Izrael je izgubio tu odbranu. Sve ovo, Izrael je postigao ubivši Haniyeha.
Hamas ojačao
Ono što Netanyahu može biti siguran da nije učinio je da je oslabio Hamas.
Naprotiv. Haniyeh, skroman čovjek koji je u ovom ratu izgubio 60 članova svoje porodice, uključujući sinove i unuke, od Izraela, ostat će jedan od najvećih Hamasovih mučenika.
U trenutku kada je Haniyeh saznao da su mu sinovi i unuci ubijeni u automobilima koje su raketirale izraelske snage tokom Bajrama, posjetio je bolnicu u Dohi gdje su se liječili povrijeđeni Palestinci iz Gaze.
Rekao je samo: „Neka im se Bog smiluje“, ali je odbio prekinuti posjetu. Snimak je postao viralan, jer je govorio više nego što su riječi mogle učiniti o njegovoj sposobnosti da palestinsku stvar stavi iznad svoje lične tuge kao oca.
Izrael je ubio bezbrojne vođe i komandante Hamasa, a pokret je samo rastao – u regrutima, oružju i političkom utjecaju. Današnje ankete pokazuju da bi Hamas pobijedio na Zapadnoj obali kada bi se tamo dozvolili slobodni izbori.
Hamas koji se 10 mjeseci opirao izraelskom napadu na Gazu mnogo je puta veći i po mogućnostima od Hamasa u danima šeika Ahmeda Yasina. Nepokretni osnivač Hamasa ubijen je kada je izraelski helikopter ispalio projektil na njega dok je vozio sa sabah-namaza u Gazi. Haniyeh je bio njegov šef kabineta. Taj atentat je međunarodno osuđen.
Hamasove dionice su porasle, a ne pale, u Palestini i arapskom i muslimanskom svijetu od napada 7. oktobra. To je jedini razlog zašto je 88-godišnji Abas, koji je neprekidno rušio sporazume o pomirenju, u srijedu odao počast svom ubijenom rivalu.
Abbas je osudio ubistvo kao “kukavički čin i opasan razvoj događaja” i pozvao Palestince da se ujedine. Abbas je govorio iz straha i političke nužde, a ne iz ljubavi prema Hamasu.
Nekoliko dana nakon sporazuma o pomirenju među palestinskim frakcijama dogovorenog u Pekingu, Abbasove snage sigurnosti pokušale su, ali nisu uspjele uhapsiti povrijeđenog komandanta Tulkarm bataljona iz bolnice na okupiranoj Zapadnoj obali.
Dakle, možete biti potpuno sigurni da Abas nema namjeru ujediniti Fatah sa drugim palestinskim frakcijama. Fatahov pregovarač u Pekingu možda je bio iskren, ali za Abasa je Peking bio samo za parada. Nije bilo nikakve razlike na terenu na okupiranoj Zapadnoj obali.
Vatra u regionu, vatra kod kuće
Nije slučajno ni to što je Haniyehov atentat naručen u roku od jednog dana nakon što su izraelski fašisti i krajnje desničarski članovi Kneseta provalili u pritvorski objekat u pokušaju da spriječe hapšenje vojnika zbog silovanja palestinske zatvorenice.
Podmetanje vatre u regionu je Netanyahuov jedini odgovor na požar koji izbija kod kuće i na njegovom pragu.
Stotine zatočenika pojavile su se uz potresne priče o ozloglašenom pritvorskom centru Sde Teiman. Middle East Eye prvi je izvijestio o tome kako su željezne šipke, električni šokovi, psi i opekotine od cigareta korišteni u mučenju palestinskih zatočenika u izraelskim pritvorskim centrima.
Omar Mahmoud Abdel Qader Samoud, koji je bio u pritvoru više od 42 dana, rekao je da je jedna od prostorija u objektu poznata kao “diskoteka”.
„Vojnik me je vukao po podu, golog i s lisicama na rukama, i stavio me na komad tepiha“, rekao je Samoud za MEE. “Vojnici su me poprskali hladnom vodom i postavili lepezu ispred mene. Ostavljali bi me nekoliko dana, bez hrane i vode, bez mogućnosti da ustanem i odem u toalet. Urinirao sam na sebe i molio za milost, ali njih nije bilo briga”.
“Vojnici bi me udarali nogama po svim dijelovima tijela”, dodao je. “Zamislite sebe golog, vezanog lisicama na podu sa pet-šest vojnika koji vas šutiraju čizmama, udaraju oružjem i palicama. Onda su me zamolili da sjednem. Kako bih uopće mogao sjediti? Kada nisam mogao da poštujem njihova naređenja, tukli bi me još jače. Potpuno su me razbili. Mislio sam da se ova noćna mora nikada neće završiti.”
Mjesec dana kasnije, anonimni doktor koji je radio u istom centru rekao je da su udovi amputirani zbog povreda lisicama, napominjući: “Svi smo mi saučesnici u kršenju zakona.”
Niko nije priveden; ništa nije istraženo. Ali kako je rastao pritisak MKS-a u vezi sa ratnim zločinima u Gazi, uz tekući slučaj genocida na Međunarodnom sudu pravde u Hagu, izraelski vojni tužioci su se osjećali obaveznim da djeluju.
Izrael nije mogao tvrditi da postoji domaći sudski proces za ispitivanje takvih navoda o mučenju tokom pritvora, ako ga država ne koristi. Tako je uhapšeno devet vojnika optuženih za seksualno zlostavljanje jednog zatočenika, zbog čega je sa teškim povredama rektuma hospitaliziran.
Slom države
Sljedeće se dogodilo potpuni slom države, sličan napadu na Kongres od strane Trumpovih pristalica 2021.
Hapšenja su dočekane gnjevnim demonstracijama na kapiji Sde Teimana, s nekoliko demonstranata koji su privremeno provalili kapiju. Među demonstrantima bili su i vojnici rezervisti, kao i dvojica parlamentaraca krajnje desnice: Zvi Sukot, član Religioznog cionističkog pokreta, i ministar baštine Amichai Eliyahu iz partije Jevrejska moć.
Policiji je trebalo tri sata da stigne. Herzi Halevi, načelnik generalštaba vojske, morao je prekinuti sastanak odbrane o odgovoru Izraela na nedavni napad na Golansku visoravan kako bi se izborio s krizom. Vojska i policija međusobno su krivile za narušavanje reda i zakona.
Optuženi vojnici su se jedno vrijeme zabarikadirali u Sde Teiman i koristili biber sprej da se brane od hapšenja, prije nego što su na kraju privedeni.
Često je greška onih koji sebe nazivaju prijateljima Izraela da prikažu takve scene kao borbu između umjerenih i ekstremne mesijanske desnice. Ovo je potpuno iluzorno, jer su “umjereni” u potpunosti uključeni u nastavak ubilačke kampanje u Gazi. “Umjereni” su glasali za nedavni prijedlog zakona o Knesetu koji odbija uspostavljanje palestinske države.
Razlikuju se u sredstvima, a ne i u ciljevima.
Izraelci koji se drže svog zapadnog identiteta postali su majstori osvajanja palestinske zemlje sa kriškama salame – suptilno, tiho, bez velike gužve; ali strpljivo, jedno po jedno imanje, jedna po jedna ulica, jedan po jedan slučaj visokog suda. Njima je stalo do njihovog imidža, do toga da ih nazivaju globalnim parijama i do toga da im se lično ne prikači etiketa aparthejda ili ratnih zločina.
Religiozna cionistička desnica, s druge strane, ne obazire se na svjetsko mišljenje ili međunarodne sudove. Oni sada žele aneksiju Zapadne obale. Što se prije desi, to bolje.
Nazovite to cionizmom sa dvije brzine, ali cilj je isti: rješenje jedne države u kojem moderna država Izrael dominira, ako ne i prekriva, biblijskom zemljom Izrael, zemljom od rijeke do mora.
Produbljivanje fraktura
Ali greška je, takođe, potcenjivati sve dublje lomove unutar Izraela, koji se dešavaju usred velikog rata.
Izrael se vanjskom svijetu prikazuje kao jedina funkcionalna država u susjedstvu propalih. Ne morate graditi državu u Izraelu, Netanyahu se jednom pohvalio američkim političarima u jednom od svojih brojnih nastupa pred Kongresom: “Mi smo već izgrađeni.”
Ali i ta država pokazuje jasne znakove neuspjeha.
Napoleon i Hitler bili su na vrhuncu svojih moći, a njihove vojske su ukrotile Evropu pod svojim čizmama, kada je svaki diktator smatrao da bi bilo dobro da napadne Rusiju.
Tako i Netanyahu ugrožava sve što je Izrael postigao u uspostavljanju jake države otvorenim stvaranjem uvjeta za regionalni rat.
Izraelska vojska zna istinu: da je ubistvo Haniyeha bila posljednja stvar koju bi trebali učiniti ako žele da se bilo koji od svojih talaca vrati živ. Oni znaju da nisu spremni za napad na južni Liban, jer nemaju dovoljno tenkova i municije.
Oni znaju koliko su Hezbolah, Huti i druge grupe otpora dobro naoružani i koliko su efikasne njihove rakete. Oni znaju za geografiju i udaljenosti, te ranjivost izraelskog stanovništva i ekonomije za rat na pet frontova istovremeno. Kada Hezbolah prijeti da će zatvoriti aerodrom Ben Gurion, ili uništiti izraelsku električnu mrežu, to nisu prazne prijetnje.
Izraelske sigurnosne ustanove također znaju da su u opasnosti da izgube komandu i kontrolu nad svojim trupama, a ako izdaju naredbu za povlačenje, mnoge jedinice možda neće poslušati.
Izrael pod Netanyahuovim vodstvom čini klasičnu grešku svih kolonijalnih sila. U mesijanskom vjerovanju da su Židovi zaista Božji izabrani narod, to je pretjerano; da je Biblija odredila sve ono što se sada dešava i da Izrael može postići svoj cilj potpune vojne pobjede.
Upravo u ovom trenutku je najranjivija i da bi projekat mogao propasti.
U posljednjim godinama aparthejda, južnoafrički režim je ušao u hiperpogon. Odlučio je svrgnuti vladu Angole, uspostaviti marionetski režim u Namibiji i napasti Zimbabve, Bocvanu i Zambiju – sve su to besplodni projekti koji nisu mogli spriječiti kolaps režima. Netanyahuov Izrael korača istim putem.
Zbog samoodržanja, oni koji to razumiju trebali bi djelovati prije nego što ih Netanyahu uvuče u rat koji nikako ne bi mogli zaustaviti, a još manje pobijediti.
(TBT, MEE)
