Piše: Slavoj Žižek, thebosniatimes.ba
U svom nedavnom tekstu, filozof Michael Marder pruža pogled izvan neposrednog užasa u Gazi kako bi razmotrio ontološke implikacije onoga što vidimo na snimcima ruševina iz drona. Dozvolite mi da ga opširno citiram:
„… Gaza se ubrzano pretvara u deponiju, gdje su i zgrade i ljudska tijela, ekosistemi […] i voćnjaci unakaženi do neprepoznatljivosti i svedeni na organsko-neorganski šut. Solidarnost sa životom, prostorom i svijetom pretvorenim u otpad zahtjeva još nešto pored saosjećanja. Pa šta bi to moglo biti?“
Marderovo rješenje predlaže „drugu vrstu solidarnosti, zasnovanu na zajedničkom stanju biomase“. Reći „ja sam biomasa“ znači „identificirati se sa životom koji nestaje“, vidjeti Gazu kao „zgusnutu i ogoljenu verziju jedne planetarne tendencije“. Pretvaranje čitavog života u puku biomasu – haotične hrpe organske i neorganske tvari – može se naći svuda, ali je ono „ubrzano u Gazi na vrhuncu najnovijih tehnologija devastacije. Umjesto saosjećanja, onda, potrebna je solidarnost odbačenih, koji se usuđuju da kažu: ’Mi smo biomasa.’“
Ovaj koncept biomase odražava uvid filozofa Levia Bryanta: „U doba kada smo suočeni sa pretnjom monumentalnih klimatskih promjena, neodgovorno je razdvajati ljude od ostalih, ne-ljudskih aktera.“ Pa ipak, u savremenim kapitalističkim društvima, pokušaji mobilizacije u ime našeg zajedničkog ekološkog stanja stalno propadaju. Svi znamo da smo dio prirode i da naš opstanak u potpunosti zavisi od nje, pa ipak se ta svijest ne pretvara u djelo. Problem je u tome što na naše odluke i stavove utiču mnoge druge sile, kao što su pristrasno medijsko izvještavanje, ekonomski pritisci na radnike, materijalna ograničenja i tako dalje.
U svojoj knjizi Živa tvar (2010) filozofkinja Jane Bennett navodi nas da zamislimo zagađeno smetljište, gdje neku aktivnu ulogu igraju ne samo ljudi, već i truhlo smeće, crvi, insekti, odbačeni uređaji, hemijski otrovi i tako dalje. Taj prizor biomase postoji na istom spektru kao i situacija u Gazi, mada je ona ekstremni slučaj. Širom svijeta postoje brojni i veliki fizički prostori, posebno izvan razvijenog Zapada, gdje se odlaže „digitalni otpad“, dok hiljade ljudi iz tih haotičnih gomila sortiraju staklo, metal, plastiku, mobilne telefone i druge materijale koje je napravio čovjek. Jedno takvo smetljište, Agbogbloši, u blizini centra Akre (glavnog grada Gane), poznato je pod nazivom „Sodoma i Gomora“.
Život u tim sredinama je horor, a zajednice koje u njima žive strogo su hijerarhijski organizirane, gdje su djeca prinuđena obavljati najopasnije poslove, u krajnje rizičnim uvjetima. Međutim, budući da ova eksploatacija biomase zvuči ekološki privlačno (pod parolom „reciklaže“), ona savršeno odgovara zahtjevima moderne tehnologije: „U tehnološkom dobu“, piše filozof Mark Vragthall, „najvažnije nam je da iz svega izvučemo ’najveću moguću korist’.“
Konačno, čitava poenta štedljivog korištenja resursa, recikliranja i tako dalje leži u maksimizaciji iskorištenosti. Krajnji proizvodi kapitalizma su gomile smeća – beskorisni kompjuteri, automobili, televizori, video-rekorderi ili stotine aviona koji su svoje „večno konačište“ našli u pustinji Mohave. Ideja totalne reciklaže (u kojoj se i posljednji ostatak ponovo koristi) predstavlja ultimativni kapitalistički san, čak i – ili posebno – kada se prikazuje kao sredstvo za očuvanje prirodne ravnoteže Zemlje. Još jedno svjedočanstvo sposobnosti kapitalizma da preuzme ideologije koje mu se naizgled protive.
Međutim, ono što eksploataciju biomase čini drugačijom od kapitalističke logike jeste to što prihvata haotičnu pustoš kao naš osnovni problem. Mada se to stanje može delimično eksploatirati, nikada se ne može ukinuti. Kako kaže Marder, biomasa je naš novi dom; mi jesmo biomasa. Misliti da takve sredine mogu biti napuštene i zamjenjene životom u nekom idiličnom „prirodnom“, ekološki održivom okruženju, obična je fantazija. Taj manevar je za nas nepovratno izgubljen. Trebamo prihvatiti naš jedini dom i da radimo unutar njegovih granica; možda ćemo otkriti novu harmoniju ispod onoga što djeluje kao haotična nagomilanost.
To će od nas zahtjevati da budemo otvoreni za objektivnu ljepotu različitih nivoa stvarnosti (ljudi, životinje, ruševine, oronule zgrade) i da odbacimo hijerarhijsko uređenje estetskih iskustava. Jesmo li spremni za to? Ako nismo, stvarno smo izgubljeni.
(TBT,Project Syndicate)
