Piše: Mustafa Barghouti,thebosniatimes.ba
Odluka Međunarodnog suda pravde (ICJ) donesena prošlog petka predstavlja, iz pravne perspektive, veliku pobjedu palestinskog naroda i neviđen i žestok udarac Izraelu i njegovoj profašističkoj vladi.
Sve kontroverze u vezi sa prirodom situacije na okupiranim palestinskim teritorijama (OPT) – za koje je potvrđeno da obuhvataju čitavu Zapadnu obalu, istočni Jerusalem i pojas Gaze – stavljene su na počinak, a ove teritorije su nedvosmisleno proglašene nezakonito okupiran teritorij od strane Izraela.
Oni nisu priznati kao jevrejska teritorija, kako Netanyahu tvrdi, niti kao “sporna” teritorija, kako tvrde Izraelska laburistička partija i druge cionističke stranke.
Odluka ICJ-a je također potvrdila primjenjivost Četvrte ženevske konvencije na OPT, za koju je Izrael uvijek poricao da je relevantna u ovom slučaju.
Štaviše, pojašnjeno je da su naselja nezakonita i da se sva moraju ukloniti. Ne samo ovo, nego Palestinci moraju dobiti kompenzaciju za štetu koja im je nanesena tokom trajanja okupacije – za svu oduzetu zemlju, svaki srušeni dom i svako počinjeno zlodjelo.
Odluka je također potvrdila da Izrael prakticira sistem aparthejda protiv Palestinaca. Ovo pruža snažnu pravnu osnovu za globalnu kampanju otpora izraelskom režimu aparthejda.
Odlukom ICJ-a sve države — i Generalna skupština UN-a i Vijeće sigurnosti — su odgovorne za primjenu međunarodnog prava i donošenje sudske presude. Zahtijeva da ova tijela i države ne prihvate ilegalno prisustvo Izraela u OPT-u, njegovom kolonizatorskom naselju, da pruže bilo kakvu podršku njegovom nezakonitom prisustvu ili djelo kako bi se očuvala postojeća okupacija i prateći sistem rasne diskriminacije.
Zapravo, odluka je otišla dalje – zahtijevajući da UN i njene države članice razmotre dodatne mjere koje mogu poduzeti da okončaju nezakonito prisustvo Izraela u OPT-u. Ovaj zahtjev, zajedno sa pravnim osnovom odluke, zajedno čine čvrstu osnovu za sankcije koje će se uvesti Izraelu, kao i mjere bojkota i oduzimanja imovine — jer je nedvosmisleno identificiran kao odmetnički subjekt koji djeluje izvan granica međunarodnih zakon.
Mnogi se i dalje fokusiraju na činjenicu da je odluka bila “savjetodavna”, kao da to umanjuje njenu vrijednost, pa ovdje moram objasniti šta to znači.
Mišljenje je savjetodavno jer je izdato na osnovu zahtjeva Generalne skupštine UN-a za pravno mišljenje ICJ-a o okupaciji i ugnjetavanju palestinskog naroda u OPT-u.
Nakon izdavanja mišljenja, dužnost država koje su zatražile odluku MSP-a postaje da ga provedu. To je zato što ICJ, kao i svaki sud, ima ovlasti za donošenje zakonskih sudskih odluka, a može i obavezati izvršnu vlast ili moć, što je u ovom slučaju UN, da ispuni svoju dužnost za izvršenje presude.
Izvršna vlast, u ovom slučaju, je Vijeće sigurnosti, ili u slučaju da to ne učini, odluku može donijeti Generalna skupština UN-a prema odredbi poglavlja VII. Objema akcijama će se usprotiviti Sjedinjene Države i neke zapadne kolonijalne zemlje koje Izrael smatraju svojim štićenikom.
Da pojednostavimo stvar, to je slično situaciji u kojoj je zločinac počinio krađu, ubistvo i napad (Izrael), a žrtve (palestinski narod) idu na sud da traže svoja prava. Sud presuđuje u njihovu korist, a agresora treba kazniti, otklanjati posljedice njihovog zločina i nadoknaditi štetu žrtvama. Presuda je tada u rukama policije (Vijeće sigurnosti), ali policija je korumpirana zbog američke pristrasnosti prema Izraelu i bezobzirne upotrebe svog veta u Vijeću sigurnosti.
Pa šta je rješenje? Oduprijeti se agresoru, što je legitiman otpor, i da se svi elementi arapske, islamske i međunarodne solidarnosti mobiliziraju da uvedu sankcije protiv agresora i prisile na poštovanje zakona.
Ovo je u srži napora civilnog društva da se podstakne kampanja bojkota, oduzimanja i sankcija (BDS), koja ima potencijal da dobije ogroman zamah — paralelno s utjecajem i snagom palestinskog otpora — da stvori promjenu u ravnoteži vlast, u korist palestinskog naroda.
I, kao što se dogodilo u slučaju Južne Afrike, pritisak naroda postao je ogromna snaga, koja je na kraju nametnula svoje gledište političkim strankama, parlamentima i vladama.
To je ono što se danas traži u palestinskom slučaju, koji poziva na koordinaciju između palestinskog otpora i međunarodnog pokreta BDS.
Vremenski, presuda ICJ-a stigla je tačno dan nakon usvajanja odluke izraelskog Kneseta kojom se odbija buduće uspostavljanje palestinske države i predstavljala je šamar onima koji su glasali za tu odluku.
Međutim, ono što je bilo upečatljivo je da su izraelske reakcije na odluku ICJ-a, koje su otišle čak do optuživanja za antisemitizam, u potpunosti utjelovile ono što je oličeno i odlukom izraelskog Kneseta, u četiri aspekta:
Prvo, jedinstvo cionističkog pokreta, u svim njegovim komponentama i strankama, bilo onima u vladi ili opoziciji, kada je u pitanju njegovo potpuno odbacivanje prava palestinskog naroda.
Drugo, opći trend prema fašizmu u izraelskom društvu i drugim komponentama cionističkog sistema, u njihovom tretmanu palestinskog naroda.
Treće, uklanjanje iluzije da je moguće postići kompromis sa cionističkim pokretom putem pregovora.
Četvrto, odluka Knesseta predstavljala je sahranu mrtvih sporazuma i procesa iz Osla, koji je izgrađen na dvostrukim iluzijama da može postojati srednje rješenje i da će SAD ikada biti neutralni posrednik.
Istina, cionistički pokret i izraelski Knesset ne bi se usudili usvojiti ovu odluku da nije bilo sporazuma o kontinuiranoj normalizaciji s Izraelom, slabosti službenih arapskih i islamskih odgovora na genocidni pokolj u Gazi i zvaničnog saučesništva SAD i nekoliko zapadnih država sa svojim ratnim zločinima.
Komentari glasnogovornika američkog Stejt departmenta (Vedant Patel) na odluku Knesseta bili su i apsurdni i uvreda za inteligenciju javnosti.
„Mislim da se sa sigurnošću može implicirati da zakon koji je u suprotnosti sa rješenjima o dvije države nije nešto čime bismo bili oduševljeni. Ali opet, nemam stručnost niti analizu ovog zakona, “, primijetio je, komentar koji je zaslužio da bude označen kao “smiješan”.
Postupci, odluke i stavovi Izraela prema presudama ICJ-a i očekivanoj odluci Međunarodnog krivičnog suda (ICC), sve kulminira jednim zaključkom – da se uspostavio kao odmetnički entitet koji prkosi svim međunarodnim i humanitarnim zakonima i normama.
Jedini lijek su sankcije.
(TBT, THE NEW ARAB)
