Piše: Finten O’Toole, thebosniatimes.ba
Oni koji sebe definiraju u odnosu na nešto što nisu, s vremenom postaju sve sličniji svojoj zamišljenoj suprotnosti. Biti nečija antiteza znači biti i alter ego takve osobe. Gledajući raspad Joea Bidena u debati s Donaldom Trumpom na CNN-u, setio sam se strašne priče Hansa Christiana Andersena „Sjenka“, u kojoj čovekova senka oživljava, upliće mu se u život, preuzima čitavu njegovu ličnost i na kraju ga ubija. Bidenova sjenka je Trump. Imali smo priliku da u realnom vremenu gledamo kako sjenka ulazi u Bidena i zauzima njegovo mjesto.
To se dogodilo nakon što je Biden već uplašio gledaoce slabašnim hrapavim glasom, zbunjenim pogledima, fragmentarnim ili nerazumljivim odgovorima, tvrdnjom da smo „otvorili 15.000 novih radnih mjesta“ (htio je da kaže 15 miliona), i izjavom da smo „konačno pobjedili Medicare“, što je Trump, naravno, jedva dočekao. Užas posmatranja predsjednika u slobodnom padu produbljen je logičnim komentarom komoderatorke Dane Bash koje je zabrinuto primjetila da bi i jedan i drugi kandidat na kraju novog mandata već bili duboko u osamdesetim godinama. Biden, čovjek koji je nekada pokazivao dostojanstvo i dobru volju, pred našim očima se pretvorio u Trumpa u ulozi prodavca polovnih automobila. Bitka za budućnost američke republike svela se na prepucavanje dva mrzovoljna starca koji su se nadvikivali ko je bolji u golfu.
Trump se pohvalio da je dva puta pobjeđivao u šampionatu svog kluba. Da može da „pošalje loptu daleko“, dok Biden „ne može da prebaci ni pedeset jardi“. Svakom pribranom oponentu takvo hvalisanje bi bilo poklon s neba. Trump je praktično tražio jedinu stvar koju ne može podnijeti: podsmjeh. Ostavio je vrata širom otvorena za komentar koja bi gledaocima pokazao da Biden brzo razmišlja i približio ga publici: „Pobjede u sopstvenom klubu? Kako da znamo da nisu namještene?“
Umjesto toga, Biden je izgubio nit, napustio okvire inteligentne političke rasprave i zašao u močvaru idiotizama: „Rado ću se takmičiti s njim. Dok sam bio potpredsjednik, uspio sam spustiti golferski hendikep na 6. Usput, već sam rekao da ću rado igrati s tobom ako ćeš sam da nosiš svoju torbu. Misliš li da ćeš moći?“ To je jedna od onih lopti koje ostaju zauvijek izgubljene. Ležat će uvijek tamo negdje, u nekom mračnom zapećku američke historije – kao konačni dokaz da je Biden zaista izgubljen.
Ne samo da se debata srozala na nivo glupiranja i jednog i drugog učesnika, nego je i Trump, a ne Biden, bio taj koji je prvi shvatio da je čitava predstava previše neprijatna da bi bila podnošljiva. Čovjek čija besramnost ne poznaje granice prvi je osjetio koliko je ponižavajuće to što bivši i budući lider slobodnog sveta razmjenjuju rečenice poput „Vidio sam kako zamahuješ, znam tvoj udarac“. Trump je čak pokušao da na to stavi tačku: „Hajde da se više ne ponašamo kao djeca.“ Ali čak i onda je Bidenu trebalo previše vremena da shvati šta se događa, da se Trump upravo pozicionirao kao odrasla osoba u prostoriji. Nastavio se ponašati kao da su u školskom dvorištu: „Ti si dijete.“ Rekao bih da je vjerovao da je da je to pobjednički potez, da njegov starački odgovor na neki način predstavlja poen za demokratiju.
Kao u nekom horor filmu, dvojica ljudi na podijumu su zamjenili identitete. Trump je bio dovoljno priseban da odigra malu predstavu kojom će demonstrirati suzdržanost, da pokaže gledaocima da je i on svjestan koliko je ova epizoda debatnog reality programa jadna. Ili je mislio da je već zadao odlučujući udarac namamivši Bidena u sopstvenu močvaru zlonamernih trivijalnosti i dječjeg inaćenja. U tom ključnom minutu, Trump je izgledao čak pomalo predsjednički – dok je Biden, nastavljajući da niže uvrede, izgledao više nego pomalo trampovski. Trebalo je da se sjeti stare izreke: „Ne ulazi u obor da se rveš sa svinjom. Zamazat ćeš se blatom, a svinja će uživati.“ Biden je sigurno znao da je rasprava s Trumpom isto što i rvanje sa svinjom. U takvoj situaciji zadatak je da se svinji ne dopusti da previše uživa i da se čovjek što manje uprlja. Trump je očigledno uživao, a Biden se od glave do pete uvaljao u blato devalvirane i infantilne politike.
Ta kontaminacija je jednako stvar sadržaja i stila. Bidenov zadatak je bio da pokaže koliko se suštinski razlikuje od Trumpa. Nažalost, nije uspio istaknuti jasne linije podjele oko ključnih pitanja. Što se tiče imigracije, kapitulirao je pred Trumpovom karakterizacijom migranata kao prijetnje koju treba zadržati što dalje od Amerike. Na temu ženskih reproduktivnih prava – vjerovatno jedinog pitanja koje može pomoći demokratima da pobjede na izborima u novembru – bio je pometen do tačke nekoherentnosti. Njegov ključni iskaz (da se ženama silovanim od strane članova porodice uskraćuje pravo na abortus u nekim državama) zapravo je ponavljanje ključnog mjesta iz Trumpove priče o navodnim silovanjima od strane migranata: „Vidite, toliko mladih žena koje su bile – uključujući mladu ženu koja je upravo ubijena, a on (Trump) joj je bio na sahrani. Ideja da ju je-je-je ubio migrant koji je ušao u zemlju i (nerazumljivo) govori o tome“.
To je Trumpu omogućilo da se s terena na kom se osjeća najneugodnije (reproduktivna prava) vrati zlonamernim pričama kojima se služi otkako je započeo predsedničku kampanju 2015: migranti tamne boje kože kao silovatelji. Čak i kada je reč o tako važnom pitanju kao što su posljedice silovanja, Biden jednostavno nije uspjevao izložiti svoju poziciju, a da usput ne podrži Trumpove stavove. Fokusirajući se isključivo na to da prikaže sebe kao Trumpovu suprotnost, satjerao je sebe u ćošak iz kog nije mogao učiniti ništa osim da pokušava odgovoriti (uglavnom neadekvatno) na mračne priče svog protivnika. Trump je bio glumac; Biden je sjedio u publici negdje na galeriji i negodovao, bez mnogo uspjeha. U takvim situacijama glumac uvijek pobjeđuje.
***
Otkako je Biden objavio da se ponovo kandidira, bilo je jasno da je to odluka koja Trumpu dopušta da odredi uvjete ovih izbora. Na skupu u Bostonu prošlog decembra, Biden je priznao da „u slučaju da se Trump nije kandidirao, nisam siguran da li bih ja to učinio“. Nije da Biden nema sopstvenu priču. Uspjesi njegove administracije su stvarni i opipljivi: pokretanje posustale ekonomije, prvi ozbiljniji pokušaji Sjedinjenih Država da se nešto preduzme povodom klimatske krize, poboljšanje pristupa lijekovima i njezi za djecu, preokret u dugotrajnom zanemarivanju američke infrastrukture. Problem je u tome što Biden nema ni vitalnost, ni artikuliranost, ni harizmu potrebnu da postane otjelovljenje sopstvene priče.
Političke kampanje su uvijek otjelovljene priče – medijum poruke je fizičko i verbalno prisustvo kandidata. Sviđalo se to nama ili ne, Trumpov nadobudni, razmjetljivi, dominantni nastup je personifikacija njegovih tvrdnji da je Americi potreban džin koji će stati između nje i sila koje je žele uništiti. On je vjerovatno prvi predsjednički kandidat koji u formalnoj debati skreće pažnju na sopstveno tijelo: „Mislim da sam u veoma dobroj formi. Osjećam da sam u dobroj formi, kao prije dvadeset pet, trideset godina.“ Tjelesni Trump je, prema sopstvenim riječima, praktično neuništiv. Zaštitio je sopstveno tijelo od zuba vremena – isto kao što planira zaustaviti propadanje i raspad američkog političkog tijela.
Biden to ne može. Njegova politička priča nije ona o zaustavljanju, već o obnavljanju vremena. On želi (i mora) oživjeti predstavu o mogućnostima koje nosi budućnost, o ponovnom rađanju socijalne i rasne pravde i odlučnom prilagođavanju ekonomije zahtjevima klimatske krize. Ali njegovo tijelo se ne može usaglasiti s takvom porukom. Pošto ne može personificirati ideju o progresu, prinuđen je prihvatiti Trumpovu igru i pretvara se da je zaustavio sopstveno fizičko propadanje. Poneki korak koji sliči na trčanje, pilotske naočare za sunce, izlivi mladalačke energije kada izražava nezadovoljstvo, to su neuspjeli pokušaji da i sam pokuša ono u čemu je Trump veoma dobar: da izgleda kao da vrijeme ne postoji. Ali vrijeme odbija sarađivati. Svako može pogledati Bidenovu fotografiju iz 2020. i uporediti je sa sadašnjim, ostarjelim Bidenom.
Dakle, čak i u tom najočiglednije fizičkom smislu, Trump je taj koji je postavlja uvjete, dok je Biden onaj koji dopušta da bude prinuđen da ih prihvati. Godine 2020, pandemija je spasila Bidena od mogućih posljedica te greške. Eliminirana je Trumpova prednost fizičkog prisustva. Trump je organizirao javne skupove na kojima je nastupao, ali to je možda bilo kontraproduktivno, jer su neopredjeljeni glasači to mogli doživeti kao potvrdu njegove nepromišljenosti. (Jedno istraživanje je pokazalo da su Trumpovi skupovi donijeli do sedam stotina nepotrebnih smrti od Covida.) Biden je u početku vodio virtuelnu kampanju, i tako se odrekao uzbuđenja fizičke kampanje, ali je istovremeno poslao ohrabrujuće signale pokazujući da je odgovoran i da drži do sigurnosti. Kada je počeo da održava skupove, bili su to događaji manjih razmjera ili s publikom u automobilima, što je proizvodilo neobično iskustvo bestjelesnosti, pa je fizički kontrast između njega i Trumpa bio manje relevantan. Bidenovo držanje nije bilo ni približno tako važno kao sada.
Sve to pomoglo mu je da nastupi kao anti-Trump. To je i morao biti 2020. Trump je već bio na vlasti. Sjedinjene Države su prošle kroz gotovo četiri godine haosa, nekompetentnosti, nemilosrdnog egoizma. Bidenova lična tuga bila je u saglasju sa žalosnim raspoloženjem zbog pandemije, a njegova fizička krhkost odražavala je iscrpljenost većeg dijela stanovništva, umornog od smrti, od remećenja normalnog života, od Trumpa. Ono što je Bidena činilo privlačnim nije bila aura spasitelja. Bila je to privlačnost čovjeka koji je prošao kroz teška vremena – nekoga ko je svašta preživio, i ostao na nogama. Bilo je moguće nadati se da će nešto slično učiniti za čitavu zemlju.
***
Veliki problem koji sada prijeti da proguta američku demokratiju jeste to što je Biden u međuvremenu počeo razmišljati o sebi kao o spasitelju. Ima u tome, naravno, izvjesne direktne i doslovne istine: ne samo da je spasio Sjedinjene Države od drugog Trumpovog mandata, nego je podnio i pokušaj državnog udara. Ali Bidenov način razmišljanja je duboko religiozan, kršćanski. U inauguracionom govoru, održanom samo dvije sedmice poslije upada na Kapitol 6. januara, ponudio je da svoje zemaljsko tijelo i besmrtnu dušu stavi u službu odbrane demokratije. Ponovio je riječi koje je Abraham Lincoln izgovorio prilikom potpisivanja Proklamacije o emancipaciji 1863: „Čitava moja duša je u ovome.“ Biden je to ponovio: „Danas, ovog januarskog dana, čitava moja duša je u ovome“. Za Bidena to nije bilo retoričko sredstvo, već molitva.
Ali šta je to čemu on posvećuje svoju besmrtnu srž, dio sebe koji je van domašaja zuba vremena i starenja? Rekao je da je to „okupljanje Amerike. Ujedinjenje našeg naroda. I ujedinjenje naše države“. To je hvale vredna ambicija. Ali neostvariva. Biden je bio sasvim iskren u vjerovanju da je ponovno ujedinjenje podjeljene nacije više od političkog programa – da je to njegova sveta dužnost. Ali to je dužnost koju on nije mogao ispuniti. Amerika nije zainteresirana za okupljanje. To što se ono što je već podjeljeno ne može ujediniti nije Bidenova krivica, ali jeste stvarnost koja narušava predstavu o njemu kao političaru posvećenom idejama jedinstva i konsenzusa.
Od očekivanih katastrofalnih posledica takvih težnji, Bidenova božanska misija je spasena Trumpovim povratkom, ne samo kao republikanskog kandidata, nego i kao ključne figure američke politike. Kada je Biden održao inauguracioni govor, činilo se razumnim pretpostaviti da je s Trumpom zauvijek završeno, da će groteskni pokušaji poništavanja izbornih rezultata onemogućiti njegov povratak na scenu. Ali Trump se podigao iz mrtvih i njegova zloćudna moć ga je ponovno dovela na mjesto glavnog predatora u američkoj političkoj džungli.
Tako je Biden dobio još jednu priliku da uradi nešto dostojno svoje vječne duše. Jednom je već spasavao Ameriku od Trumpa – sada može to ponoviti. Može srušiti Trumpa i trampizam, ne samo u ovom izbornom krugu, nego za sva vremena. Za ostarelog katolika koga okupiraju misli o vječnosti, to je politički poduhvat koji zavrjeđuje besmrtnost. U inauguracionom govoru je evocirao borbu svjetlosti i tame. Zadavanje konačnog, smrtonosnog udarca Trumpu donijelo bi konačnu pobjedu nad tamom u Americi.
To je plemenito. Problem je što takav stav podrazumjeva prihvatanje neke vrste lične izuzetnosti. Pošto je mnogo propatio, Biden je duboko naklonjen kršćanskoj poruci da se patnja iskupljuje samožrtvovanjem spasitelja. Tu njegova vjera u sopstvenu ulogu ratnika svjetlosti koji stoji nasuprot Trumpu iz svijeta tame poprima jezive note transfera. Jer i Trump se predstavlja kao spasitelj. On evocira vizije američke apokalipse. U debati je govorio da imigranti „dolaze i ubijaju naše građane u brojevima koji se ne pamte“. Riječ „ubijanje“ je upotrebio jedanaest puta. Fašistička vizija vječnog etničkog rata potpuno je integrirana u Trumpovu retoriku. A poenta je uvijek ista: samo izuzetan čovjek može sačuvati Amerikance od pokolja koji im se sprema.
To je Trumpov slogan s najvisceralnijim dejstvom. Kao što je rekao u govoru kada je prihvatao republikansku nominaciju 2016: „Samo ja to mogu popraviti.“ U srži autoritarizma je pojam nezamjenljivosti. Vođa je jedinstven, bez premca, nezamjenljiv. Bog ga je izabrao da sačuva i revitalizira narod. Zato on ne može biti ograničen zakonima, pa čak ni uobičajenim obaziranjem na racionalnost. Samo u njegovim nepogrešivim instinktima i nesalomivoj volji leži spas.
Bidenova tragedija je u tome što je prihvatio ista uvjerenja. On osjeća da samo on može spasiti Ameriku. Ugledajući se na svog najvećeg neprijatelja, razvio je istovjetno shvatanje sopstvene nezamjenljivosti. Na racionalnom nivou on zna da to nema smisla. U decembru je na pitanje novinara da li misli da bi još neko od demokrata mogao poraziti Trumpa kratko odgovorio: „Vjerovatno njih pedesetak.“ Ipak, u video snimku na društvenim mrežama hvalio se da je on „i dalje jedina osoba koja je ikada pobjedila Donalda Trumpa“. Čak i nakon debakla debate, senator Chris Coons, kopredsedavajući Bidenove kampanje, tvrdio je da je Biden „jedini demokrata koji može pobjediti Donalda Trumpa“. To je kružni argument: niko osim Bidena ne može pobjediti Trumpa jer se nikome osim Bidenu ne sme dozvoliti da mu se suprotstavi jer niko osim Bidena ne može pobjediti Trumpa…
Bidenove motivacije su beskrajno benignije od Trumpovih, ali na kraju je završio na istom mjestu, u velikoj zabludi stava: „ja i samo ja“. To je sukob u kom Trump uvijek pobeđuje. Trumpovi sljedbenici zaista vjeruju u njegovu izuzetnost – kao što pokazuju loši rezultati Rona DeSantisa na republikanskim preliminarnim izborima – niko nije zainteresiran za Trumpove ideje bez Trumpa. Malo je Bidenovih sljedbenika koji tako razmišljaju o svom kandidatu. Prihvatanje stava da spasitelj može biti samo jedan odgovara reakcionarnoj politici i nije dobro za demokratiju. To je posljedica igranja anti-Trumpovih snaga po Trumpovim pravilima.
Demokrati ne mogu poraziti Trumpa igrajući na terenu kojim on već vlada. Oni koji su spremni da i dalje stoje uz Bidena, bez obzira na sve, zapravo se ne bave racionalnom politikom, već magijskim mišljenjem, uvjereni da je pobjedom 2020. Biden stekao neke čudotvorne moći koje samo on može prizvati. Ali njihova fantazija se sada pretvara u film strave, u kom mračna sjenka prijeti da uzurpira mjesto američke demokratije.
(TBT, The New York Review of Books)
