Piše: David Hearst, thebosniatimes.ba
Sasvim je jasno da će naredna generacija političkih vođa u onome što radi rado nazivati zapadnom demokratijom.
Ima energiju, karizmu i govori jezikom koji svi razumiju. Povezuje se s biračkim tijelom koje današnja elita zanemaruje, ima strateško strpljenje i planira izbore nakon sljedećih.
Također je jasno što misli. Smatra da je “zapadna civilizacija” ugrožena islamom, a “domaće stanovništvo” ugroženo je migrantima. Pristaje na sukob civilizacija i teoriju velike zamjene.
I glasno je, ako ne i fizički, proizraelska.
Koristim zanake navoda jer je čak I u novijoj povijesti koncept “judeo-kršćanske” civilizacije besmislica.
Nitko se u Engleskoj 16. stoljeća ili Njemačkoj 1930-ih ne bi usudio govoriti o “judeo-kršćanskoj” civilizaciji iz jednostavnog razloga što su kršćani bili glavni progonitelji Židova.
Ali istina ne zaustavlja dobru propagandu.
Kada je izraelski premijer Benjamin Netanyahu nedavno intervjuiran na francuskoj televiziji, upitan je može li iko usporediti, kao što je on upravo učinio, savezničko iskrcavanje u Normandiji s izraelskim napadom na Gazu.
Netanyahu je odgovorio na francuskom: “Naša pobjeda je i vaša pobjeda! To je pobjeda judeo-kršćanske civilizacije nad barbarstvom. To je pobjeda Francuske! Ako mi pobijedimo ovdje, vi ćete pobijediti tamo”, rekao je za TF1.
Činjenica da je veliki francuski komercijalni kanal dao platformu čovjeku koji čeka nalog za hapšenje zbog ratnih zločina izazvala je velike demonstracije u Parizu.
Ali izgled ne smije varati.
Više od političke podobnosti
Većina francuskog političkog spektra dijele Netanyahuovo uobličavanje svog napada na Gazu u terminima koje bi križari razumjeli, a svi, a ne samo predsjednik Emanuel Macron, plivali su u tim vodama.
Kratak je korak od kriminalizacije onoga što je Macron posebno nazvao “islamističkim separatizmom” do cilja na slobodu vjerskog štovanja šest miliona muslimanskih francuskih građana.
Ali niko ne profitira više od kolapsa liberalizma pod Macronom od Jordana Bardelle, poster boya krajnje desnice, i čovjeka kome predviđaju da će jednog dana postati premijer. “Prošetajte po svim četvrtima u kojima sam živio u Seine-Saint-Denis”, rekao je 2021., govoreći o “demografskoj promjeni” koja bi mogla “promijeniti lice Francuske za nekoliko godina”.
Velika je pogreška prigrliti Izraela Bardellu, Geerta Wildersa iz nizozemske Stranke za slobodu (PVV), Santiaga Abascala, vođe španjolske krajnje desne stranke Vox i krajnje desne stranke Alternativa za Njemačku (AFD), kao puki politički oportunizam.
Istina, u Izraelu je bilo mnogo schadenfreudea zbog uspjeha krajnje desnice na nedavnim europskim parlamentarnim izborima. Oni su to vidjeli kao osvetu za Španjolsku, Irsku, Norvešku i Sloveniju što su priznale palestinsku državu.
Izraelski ministar vanjskih poslova Israel Katz tvitao je meme – na engleskom i španjolskom – španjolskih vođa s jajetom na licu, tvrdeći da su ih “glasači kaznili” jer su priznali palestinsku državnost.
“Španski narod kaznio je @sanchezcastejon i @Yolanda_Diaz_coalition upečatljivim porazom na izborima. Ispostavilo se da se prihvaćanje Hamasovih ubica i silovatelja ne isplati”, napisao je Katz.
Amichai Chikli, bivši član krajnje desničarske formacije Yamina, a sada izraelski ministar za pitanja dijaspore, pozdravio je ostavku belgijskog premijera Alexandera De Crooa.
De Croo je otišao u Rafah prošlog novembra prije prvog oslobađanja talaca i bio je gotovo usamljeni glas u Evropi koji je osuđivao pokolj civila u Gazi. “Podržavanje terora nema odjeka kod belgijskog naroda”, rekao je Chikli.
Uz to, veze koje savremeni Izrael njeguje s krajnjom desnicom u Evropi sežu dublje od puke političke podobnosti. To je više od pukog “kratkovidnog veselja”, kako je to rekao jedan kolumnist Haaretza.
Bezbožni savez
Savezništvo s evropskim političkim strankama koje demoniziraju muslimane na isti način na koji su krajnje desničarske skupine gajile mržnju prema Židovima postalo je više od čina flerta. Brzo je zacementiran u mnogo opsežniji savez, kako djelima tako i riječima.
Svako ko misli da su ovi izrazi podrške krajnje desnice Izraelu samo retorički, trebao bi pogledati što se događa.
Wildersov saveznik Gideon (Gidi) Markuszower povukao je svoju kandidaturu da postane novi nizozemski ministar migracija i azila, nakon što je nizozemska obavještajna služba (AIVD) označila zabrinutost oko povezanosti čovjeka rođenog u Izraelu s Mossadom.
Izraelske sigurnosne službe na izglede krajnje desne vlade gledaju kao na zlatnu priliku da postave epigone na najviše razine vlasti. No, najčešće ih niti ne treba.
Izvoz oružja iz Srbije u Izrael dramatično je porastao od početka ofenzive u Gazi. Balkanska istraživačka mreža (BIRN) i Haaretz identificirali su šest izraelskih vojnih letova iz Beograda za Beershebu od listopada prošle godine, koji su prevozili oružje u vrijednosti od 15,7 miliona eura (gotovo 17 miliona dolara).
Srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić rekao je u februaru da su on i Netanyahu razgovarali o “daljnjem unapređenju bilateralnih odnosa” za što je izraelski premijer “izrazio moju zahvalnost na njegovoj nepokolebljivoj podršci i riječima i djelima”.
Vučićev srpski nacionalizam ruši klimavi mir na Balkanu. Nedavno se pojavio uz čelnika entiteta pod vodstvom Srba u Bosni i Hercegovini, Milorada Dodika, kako bi pozvao na jedinstvo etničkih Srba u cijeloj regiji tokom skupa u Beogradu.
Dodik je ustvrdio da je Republika Srpska, entitet pod vodstvom Srba, predana Daytonskom sporazumu, ali je zlokobno dodao da će ovaj entitet uskoro morati tražiti potporu Srbije da “riješi svoj status”.
Ovo je implicitna prijetnja Daytonskom sporazumu koji je formirao bosansku državu koja se sastoji od dva entiteta – bošnjačko-hrvatske federacije i Republike Srpske – spojenih konopcem i slabom centralnom vladom.
Dodik misli na masakr koji se dogodio u Srebrenici 1995. godine, nakon što su Ujedinjeni narodi usvojili rezoluciju o Međunarodnom danu sjećanja na genocid u Srebrenici 1995. godine, čime je ustanovljen godišnji dan sjećanja na taj masakr.
Dodik i dalje negira bilo kakav takav genocid nad 8000 Bošnjaka Muslimana, muškaraca i dječaka.
Nije slučajno da je Jerusalem Post ovom poricatelju holokausta dao veliki prostor u nekritičkom, ako ne reći ulizivačkom intervjuu.
Dodik je o Srebrenici rekao: “To se ne može nazvati genocidom. Autoritativni stručnjaci koji su cijeli svoj profesionalni život posvetili proučavanju genocida utvrdili su da to nije bio genocid. Svi koji imaju autoritet govore da to nije bio genocid. Vjerujem ovi ljudi više nego političari, koji su odlučili da je to genocid.”
Ovo je, naravno, muzika za uši njegovog intervjuera iz Jerusalem Posta koji je povukao paralele između negenocida u Srebrenici i negenocida nad Palestincima u Gazi, ili kako ih je intervjuer nazvao “takozvanim Palestincima”.
Dodik je rekao: “Ne vole me na Zapadu, jer izravno govorim što mislim. Ali ako pogledamo unatrag u povijest, nikada nije postojao miran suživot između Palestinaca i Židova, kao što ni suživot nije moguć ovdje, u Bosni i Hercegovini, između Muslimana i Srba.”
Brak između izraelske vlade koja ima izričitu namjeru istjerati što više Palestinaca s teritorija koje okupira i europskih krajnje desnih ekstremista koji žele protjerati što više muslimana iz Evrope nije slučajnost.
Već smo vidjeli više od jednog smokvinog lista kako pada sa slike Izraela kao demokratske države pod opsadom barbarskih sila. Dok izraelski rat protiv Gaze ulazi u svoj deveti mjesec, uopće se ne pretvara da se govori jezikom demokracije.
Zarazni fašizam
Pokazala se i nedavna obljetnica neslavnog događaja na samom početku Drugog svjetskog rata.
Bilo je to jednog dana u srpnju 1939. kada su St Louis, brod koji je isplovio za Kubu s više od 900 židovskih izbjeglica, odbili SAD i Kanada. Kad se brod morao vratiti u Evropu, Adolf Hitler je na radiju rekao da nisu samo nacisti ti koji mrze Židove. Vidite da cijeli svijet mrzi Židove, rekao je nacistički diktator.
Ovo je uobičajeno mišljenje o Palestincima u Izraelu danas u izraelskim talk show emisijama i na društvenim mrežama.
Problem s njihovim istjerivanjem iz njihovih domova u Gazi i okupiranoj Zapadnoj obali, govornikova muza, jest u tome što ih “niko drugi ne želi”.
Hitler ovih dana postaje pravi uzor Izraelu. Moshe Feiglin, bivši zastupnik Likuda, pozvao se na njega kada je rekao prošli tjedan na televizijskom panelu: “Kao što je Hitler rekao, ‘Ne mogu živjeti ako je ostao jedan Židov’. Ne možemo živjeti ovdje ako ostane jedan ‘islamonacist’ u Gazi.”
Ovo je fašizam čist i jednostavan i sve više postaje uobičajena valuta u izraelskim glavnim medijima. Svi stari tabui su nestali. Ne vrišti samo ekstremni desničar Itamar Ben Gvir: “Za pobjedu moramo potaknuti iseljavanje iz Gaze”.
Zato su evropski fašisti tako rado prihvaćeni kao srodne duše izraelskih fašista.
Ovdje se ne radi o povijesti. Riječ je o Izraelu danas. Nije važno koliko je milijuna Židova bilo žrtvama fašizma u Evropi. Nije važno što su pravi antisemiti danas njihovi drugovi u krevetu.
Bitno je da su zajednički cilj našli u zajedničkom neprijatelju. Za evropsku fašističku krajnju desnicu, Izrael je postao uzor kako se nositi s pobunjenom muslimanskom manjinom.
Za Izrael, međutim, postoje različite opasnosti slijedeći ovaj put. Jer oni nisu u zemlji u kojoj su muslimani manjina.
Nisu ni većina u vlastitoj državi i nalaze se u regiji gdje su manjina. Nadalje, “židovska država” nije na periferiji muslimanskog svijeta. Tačno je u središtu toga.
Nije ovo opet 1948., barem ne za Palestince.
Ako Izrael pokuša izvesti veliki čin etničkog čišćenja na Zapadnoj obali, Jordan će eruptirati i postati baza aktivnog pokreta otpora duž najduže kopnene granice Izraela. Izrael nikada više neće imati tihe granice.
Ako apartheidska, supremacistička židovska država prihvati fašizam kao svoju ideologiju u pokušaju da pronađe konačno rješenje svog sukoba s Palestincima, suočit će se s egzistencijalnim trenutkom prije nego što misli.
Ne postoji veća prijetnja postojanju židovske države na Bliskom istoku od riječi i djela današnjih izraelskih vođa.
I sada ne postoji veća prijetnja Židovima diljem svijeta, kao u 1930-ima, od fašista koji su pronašli zajednički cilj s Izraelom, ponovno se vraćajući na vlast u Evropi.
(TBT,MEE)
