Piše: Emad Moussa, thebosniatimes.ba
Osam mjeseci izraelske agresije na Gazu gurnulo je odnose Egipta i Izraela do ruba. Prošlog mjeseca Egipat je posredovao u prekidu vatre između Hamasa i Izraela. Hamas je prihvatio, Izrael je odbio, i nastavio je invaziju na Rafah, uprkos eksplicitnom protivljenju Egipta.
Izraelska 401. brigada ušla je u granično područje, mašući velikom izraelskom zastavom na oklopnom vozilu M113, a njihove namjere bile su jasne vojnicima s obje strane granice.
Egipćani su vidjeli kršenje sporazuma iz Camp Davida i izraelsku izdaju. Egipat je brzo zatvorio prelaz Rafah. Ono što je uslijedilo nakon toga bila je rijetka razmjena vatre između izraelskih i egipatskih trupa koja je rezultirala smrću egipatskog vojnika.
Rastuća napetost između Egipta i Izraela pokrenula je spekulacije o tome hoće li se sporazum iz Camp Davida održati. Neki su čak sugerirali da bi situacija mogla izmaći kontroli i dovesti do direktne konfrontacije između Kaira i Tel Aviva, analizira Mother Moussa za TAN.
Hoće li se Egipat i Izrael na kraju sukobiti?
Iz realističke perspektive, obje strane bi imale mnogo za izgubiti ako bi četiri decenije dug sporazum bio kompromitovan.
Potpisivanjem sporazuma iz Camp Davida iz 1979. Egipat je povratio Sinajsko poluostrvo, koje je Izrael okupirao 1967. godine, u zamjenu za priznanje jevrejske države. Zauzvrat, Izrael je neutralisao svog najstrašnijeg protivnika i dao Izraelu egzistencijalnog strateškog partnera.
U narednim godinama došlo je do produbljivanja izraelsko-egipatskih veza, iako sporo: većina saradnje je bila logistička. Saradnja se intenzivirala pod al-Sisijevim režimom, a s njim i saučesništvo Egipta u pooštravanju izraelske ilegalne blokade u Gazi.
Dvije strane su se složile da izmijene klauzule u sporazumu iz Camp Davida kako bi se omogućilo egipatskoj vojsci da stacionira trupe i tešku opremu u prethodno razoružanoj zoni C na Sinajskom poluostrvu, na granici Gaze i Izraela.
Egipat je 2020. godine počeo uvoziti izraelski gas i bio je domaćin istočnomediteranskog gasnog foruma, čiji je Izrael član. Od 2022. Egipat i Izrael su trebali povećati godišnju trgovinu na 700 miliona dolara, u odnosu na 300 miliona dolara u 2021.
Egipatska vlada tek treba da opozove svog ambasadora u Tel Avivu i nastavlja da preuzima ulogu posrednika između Palestinaca i Izraelaca, ulogu koja služi održavanju regionalnog uticaja Egipta.
Možda su iz istog razloga egipatski zvaničnici umanjili značaj smrti svog vojnika na granici kao „incident“ i kasnije će se upustiti u „pregovore u sjenci“ sa izraelskim zvaničnicima kako bi spriječili da se ovakva „trvenja“ ponove.
Mrtvi vojnik, opisan prigušenim tonovima kao mučenik, paradirao je do svog posljednjeg počivališta uz malo pompe, još manje medijskog izvještavanja, a svakako bez vojne sahrane.
Egipatski vojni analitičar Samir Ragheb uvjeren je da je malo vjerovatno da će granični incident ugroziti Camp David i da neće utjecati na posredničku ulogu Egipta. Hvatajući se za slamku, analitičar je čak nastavio da kaže da je “Koridor Filadelfija, gdje je vojnik ubijen, ničija zemlja” i da stoga znači da nije bio čin agresije na egipatski suverenitet sam po sebi.
Neprirodni u „bračnoj postelji“
Međutim, postoje znakovi da je egipatska vlada možda došla do kraja svojih strateških veza. Preduhitrivši najgori scenario, Egipat je ispalio diplomatske hitce upozorenja na Izrael, javno i preko povratnih kanala.
Sa svoje strane, egipatski vojni izvori su izjavili da “Egipat neće prihvatiti da bude uvučen u rat s Izraelom, a ako bi se to dogodilo, Izrael će platiti najvišu cijenu. To će poslati udarni val širom regiona”, dodao je izvor.
Egipat je također pronašao različite načine da osigura da se puls egipatske ulice čuje u Tel Avivu. Krajem maja, 100.000 egipatskih navijača zaklelo se na vjernost Palestini u utakmici protiv Tunisa. Egipatske snage sigurnosti su mirno stajale postrani.
Slično, od 7. oktobra, egipatski mediji su sve direktniji u osudi Izraela i zagovaranju palestinske stvari. Ovo je značajan pomak u odnosu na godine nakon vojnog udara 2013. kada je javno iskazivanje podrške Palestini bilo cenzurirano, a fizičke demonstracije na ulicama zatvorene prije nego što je podignut transparent.
Predsjednik Anwar Sadat ubijen je 1981. jer je potpisao sporazum iz Camp Davida sa Menachemom Beginom. I dok je sporazum okončao neprijateljstva između Egipta i Izraela, koja su evoluirala u sigurnosnu i ekonomsku saradnju, prosječan Egipćanin tek treba da prihvati matricu Egipta i Izraela.
To je hladni mir na koji većina Egipćana gleda sa ogorčenjem ili nevoljnom apatijom. Današnja generacija Egipćana nije manje negativna prema Izraelu nego njihovi roditelji i bake i djedovi.
Egipćani i dalje vide Izrael kao naseljeničko-kolonijalni entitet i nastavljaju da nazivaju Izraelce “onima koji neće biti imenovani”. Još uvijek pjevaju za Palestinu i prikupljaju sredstva za Palestince. Još uvijek se priča o tome kada su izraelske trupe zarobile egipatske vojnike na Sinaju 1967. i žive ih pregazile tenkovima.
Ostaje pitanje: može li Egipat uravnotežiti svoje unutrašnje i vanjske pritiske dok se sukob nazire na njegovoj granici s Gazom? Šta se dešava ako dođe do drugog sukoba, trećeg ili četvrtog? Mogu li se egipatski realizam i tvrdoglava diplomatija održati uz izraelsku vladu za koju se čini da je izgubila dodir sa stvarnošću?
Nekada nezamisliv, mir između Egipta i Izraela se ostvario, ali u dinamičnom i nepredvidivom okruženju poput Bliskog istoka, ovaj mir bi također mogao nazadovati. Politički realizam nema sve odgovore, posebno kada ideološki i psihološki ostaju nerazjašnjeni.
(TBT, THE NEW ARAB)