Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Nakon što je u Beogradu se održan prvi Svesrpski sabor, nazvan “Jedan narod, jedan sabor – Srbija i Srpska” uz sudjelovanje najviših zvaničnika Srbije i Republike Srpske, sačekao sam reakcije „političkog Sarajeva“ na ovaj događaj.
VUČIĆEV GAZIMESTAN
Na žalost, to naše „političko Sarajevo“ lišeno primordijalnog motiva da se bavi političkim događajima i idejama uopće nije reagiralo na ovaj događaj. Čak šta više, objavljivanjem Dekleracije sa Sabora u čijih se 50-tak tačaka ne dovodi u pitanje Dajtonski mirovni sporazum, kao ni opredjeljenje Srbije i RS-a ka evropskim integracijama, te se u podtekstu naglašava posvećenost Srba miru, tom „političkom Sarajevu“ je „pao kamen sa srca“ jer su to poruke mnogo tolerantnije od onih kojima ih svakodnevno, evo više od jednog deseteljća, bombardira Milorad Dodik.
Tako su procjenili da nisu ni pozvani reagirati na ovaj događaj, koji je, uzgred rečeno, isporovociran zbog Rezolucije o Srebrenici koju je izglasala Generalna skupština UN-a prošlog mjeseca.
Pošto se gnušam generalno na bošnjačku politiku koju srpsko-hrvatski analitičari pežorativno svode na frazu „političko Sarajevo“, referirat ću se na neke svoje stavove od prijet deset-petnaest godina, koji koincidiraju sa pojavom Milorada Dodika. Tako sam 2007. godine u Dnevnom Avazu objavio tekst pod naslovom „Dodikovo carstvo od Vladivostoka do Trebevića“ u kojem sam ukazao na opasnot njegove rusofilije. Ta opasnost je bila veća jer je u to vrijeme visoki predstavnik za BiH bio Miroslav Lajčak, kojeg sam u tekstu predstavio kao proruskog igrača jer se radi o moskovskom studentu.
Moj tekst je osudio tadašnji prvak kulture Bošnjaka i nezvanični ideolog predsjednika SDA Sulejmana Tihića, Šaćir Filandra, ocjenivši takve stavove o Dodikovoj politici kao „poglede radikalnih islamista“, ne navodeći moje ime.
S druge strane dobio sam usmenu primjedbu od Harisa Silajdžića, tadašnjeg bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, koji se nije slagao sa mnom oko ocjene da je Lajčak ruski igrač.
Ali, kad sam već slijedeće godine donio vijest Harisu Silajdžiću da Dodik sprema referendum, te da je Raffi Gregorian, tadašnji zamjenik visokog predstavnika, došao u posjed odštampanog listića za referendumsko pitanje o otcjepljenje RS-a, on će promjeniti mišljenje o Lajčaku. Ubrzo nakon toga Lajčak je napustio Sarajevo pod izgovorom odlaska na funkciju u svojoj zemlji, ali ja vjerujem da su ga Amerikanci otjerali.
Moj posljednji pokušaj da Silajdžiću otvorim oči jest intervju Nenada Kecmanovića u beogradskom NIN-u kojem tvrdi da „Republika Srpska polako klizi ka otcjepljenju“. Pitao sam Silajdžića zašto još nikad od nekog bošnjačkog političara, kao ni od njega nisam pročitao ovako ozbiljan intervju, i zašto on osobno nema Savjet sastavljen od intelektualaca kao Dodik.
Namjerno ističem svoje iskustvo sa Silajdžićem koji je tretiran kao najozbiljniji pandan ne samo Dodikovoj, već generalno srpskoj politici. Ako je on bio takav, šta reči za ostale?! U ovom kontestu, naravno,nisu vrijedni ni spomena.
I dok danas vremešni Silajdžić šuti, ništa manje vremešni Kecmanović u svoj ulozi velkosrpskog ideologa vrlo ushićeno je komentirao Svesrpski sabor.
„BiH se de facto već raspala, samo što niko nadležan nema to da kaže, a predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik preuzeo je inicijativu – neće više da se brani, pravda, objašnjava, traži oteto, nego kreće u ofanzivu razdruživanja”, kazao je Kecmanović.
„Svaka provokacija, incident, konflikt, a biva ih svakodnevno napretek, ide u prilog tezi da je BiH nemoguća država, te da Srbi otvoreno i Hrvati sve manje u tajnosti, potvrdno klimaju glavom. Razdruživanje napreduje, jer sve tri strane na tome svjesno ili nesvjesno rade, sporovi se umnožavaju, odnosi zaoštravaju i ostaje samo pitanje kada će kvantitet preći u kvalitet”, piše Kecmanović u autorskom tekstu za beogradsku Politiku.
„Bošnjaci nesvjesno rade na razdruživanju, jer vjeruju da će kuknjavom kako Srpska i Dodik ruše BiH, isprovocirati SAD da silom okončaju nezavršene poslove u BiH, a praktično svojom unitarističkom politikom doprinose otuđenju Srba i Hrvata od BiH“, poručio je Kecmanović te dodao da bi Bošnjaci “intimno slavili” kada bi Dodik pokrenuo “jednostrano mirno razdruživanje”.
„Ako Bošnjaci odbiju, što će i učiniti. Dodikov sljedeći korak će neizbježno biti “jednostrano mirno razdruživanje”. Oni će dići dreku: “Ne damo Bosne!”, trojka na vlasti kod Marfija, “fina urbana raja” na sarajevskim ulicama. A na sijelima i sećijama druga generacija Alijine vjersko-političke elite će da seiri. E vala da se napokon, šućur Alahu, riješimo kaura”, naveo je Kecmanović.
„Bošnjaci će javno će optuživati svijet što je odustao od jedinstvene Bosne, a intimno slaviti što će zaslugom “genocidnih agresora, vlaha i latina, dobiti svoju fildžan državicu”, piše Dodikov savjetnik Kecmanović.
ZEMLJOM SE ŠIRI DIM TAMJANA
Na ovakve morbidne izljeve četničkog mazohizma uočio sam, vjerovali ili ne, samo dvije reakcije u sarajevskim medjima. Jednu je izrekao Enver Kazaz, nezvanični ideolog bošnjačke vladajuće koalicije Trojke, koji se oglašava u Avazu pod rubrikom „dobre vijesti iz Laktaša“. Za njega je Svesrpski sabor kičeraj i „halabuka u organizaciji Dodika i Vučića, nakon diplomatskog poraza u Generalnoj skupštini UN-a“.
Dok je premijer Federacije BiH Nermin Nikšić, osvrčući se na održavanje tzv. svesrpskog sabora u Beogradu naglasio da je „ono što se manifestira kroz današnju Deklaraciju, pa i izjave ljudi koji su nosioci te aktivnosti pokazuje da je ovo bila još jedna velika predstava kojom se pokušavala oprati savjest“.
Da je Nikšić ikad i „u putu sreo“ prvog predsjednika SDP-a, Nijaza Durokaovića, a očito nije, kao što ni njegov kolega Kazaz s njim nikad ni rakiju nije popio, a obojica su bili ljubitelji „vatrene vodice“, sjetili bi se njegove kultne rečenice kojom je najavio srpsku agresiju na BiH i genocid nad Bosanskim Muslimanima, a ona glasi: „Miris tamjana se širi Bosnom i Hercegovinom i prijeti da upali mnoge opasne vatre za koje i ne slutite da su nam tako blizu”.
To što sam danas vidio, čuo i pročitao kao poruke sa Svesrpskog sabora u Beogradu je supstrat svega onoga što smo čitali od Ilije Garašanina i Ive Andrića, do Dobrice Ćosića. Čak Sabor konicidira sa stogodišnjicom odbrane doktorske disertacije Ive Andrića koja i danas služi kao nadahnuće islamofobnim srpskim ideolozima poput Kecmanovića.
Ne želim biti cinik kad kažem da su Dodik i Vučić lukaviji od Slobodana Miloševića i Radovana Karadžića kad izbjegavaju ratnohuškački narativ kroz „mirno razdruživanje“. Njihov naum i strategija nije da kolju muslimane, već da ih uguše u „dimu tamjana“. Sudeći po ovakvo mlakim reakcijama bošnjačkih prvaka na Svesrpski sabor, to bi im i moglo „poći za rukom“, jer će ih „dim tamjana“ pogušiti na spavanju. Već su omamljeni!
(TBT)
