Iranski vrhovni vođa, ajatolah Ali Khamenei, ključna je ličnost u iranskom političkom životu više od 40 godina, a politički i vjerski lider u zemlji od 1989. godine.
Za to vrijeme predvodio je naciju koja je doživjela značajne društvene i političke promjene i repozicionirala se u širem svijetu.
Rođen u svešteničkoj porodici 19. aprila 1939. godine, pohađao je versku znanosti u bogoslovijama u svetom gradu Mešhadu, kao i u Nadžafu u Iraku.
Vratio se u Iran i na kraju se nastanio u Komu, gdje je nastavio svoje islamske studije kod autoriteta poput ajatolaha Hoseina Borujerdija i ajatolaha Ruholaha Khomeinija, koji je kasnije postao vrhovni vođa.
Tokom 1960-ih i 1970-ih učestvovao je u tajnim aktivnostima protiv šaha Mohammad Reza Shah Pahlavija, zbog čega je više puta hapšen i mučen od strane tajne policije SAVAK-a.
- Šah je svrgnut nakon narodnih protesta.
Khomeini, koji je bio u egzilu od sredine 1960-ih, vratio se u Teheran iz Francuske usred oduševljena masa i široke narodne podrške.
Kako je Khamenei došao na vlast?
Khamenei se brzo probio kroz redove rane revolucionarne države, preuzimajući ključne uloge u Islamskom revolucionarnom vijeću, kao i poslanik i zamjenik ministra odbrane. On je također predvodio molitve petkom u Teheranu.
Khamenei je također bio jedna od vodećih revolucionarnih ličnosti na meti pokušaja atentata 1981. godine, kada je bomba skrivena u obližnjem kasetofonu eksplodirala dok se obraćao masama u džamiji. Napad je pripisan antiklerikalnoj opozicionoj grupi Forqan. Khamenei je zadobio teške povrede usljed čega mu je ostala paralizirana desna ruka.
Nakon što su predsjednika Mohammada Ali Raja'ija i premijera Mohammada Javada Bahonara u augustu 1981. ubili disident Mudžahedin-e Khalq (Narodna mudžahedinska organizacija Irana), Khamenei se kandidirao za predsjednika, osvojivši 95 posto glasova na neposrrednim izborima.
Javno su ga podržala tri druga kandidata, od kojih je jedan, Mir-Hossein Mousavi, koji je trebao postati premijer. Khamenei je nastojao da učvrsti kontrolu klerikalnog establišmenta nad ključnim organima moći, često se sukobljavajući s više lijevo orijentiranim liderima, uključujući I Musavija.
Khameneijeva vanjska politika se u početku fokusirala na upravljanje osmogodišnjim sukobom Irana s režimom Sadama Huseina u Iraku, tokom kojeg je, kako se procjenjuje, poginulo oko milion civila i vojnika na obje strane.
U septembru 1987. Khamenei je napao američko prisustvo u regionu na Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija u New Yorku. “Naša poruka vladama Trećeg svijeta je da sve dok postoji poredak dominacije i trenutna situacija, trebaju pokušati stvoriti jedinstvo među sobom: ovo je najbolji način da postanu moćni.”
Kako je Khamnei postao vrhovni vođa?
Godine 1989. svijet se promijenio sa završetkom hladnog rata između SAD-a i Sovjetskog Saveza.
Iran je također počeo svjedočiti značajnim promjenama. Khomeinijeva smrt 3. juna 1989. bila je ključna prekretnica za zemlju. Khomeinijevog dugogodišnjeg nasljednika, ajatolaha Hoseina Alija Montazerija, Khomeini je samo tri mjeseca ranije maknuo sa strane i efektivno ga je razriješio, zbog njegovih poziva na veći pluralizam u politici.
Iranska skupština eksperata imenovala je Khamneija za novog iranskog lidera, za koju je sam Khamnei u početku tvrdio da nije kvalificiran da je preuzme.
Khomeinijeva teorija islamske vlasti, na kojoj je politički sistem Islamske Republike djelomično zasnovan, bila je usredsređena na pojam starateljstva pravnika, poznatog kao velayat-e faqih. On potvrđuje moć svećenstva nad državom i znači da se samo šiitska sveštenička ličnost najvišeg ranga smatra dovoljno kvalificiranom da bude vrhovna vlast Irana.
Ali Khameneijeva pozicija u junu 1989. bila je samo pozicija hudžetulislama srednjeg ranga. Za neke klerike, Khamenei nije bio dovoljno kvalificiran u vjerskim pitanjima da bi obnašao tu funkciju. To je i sam Khamenei ustvrdio u svom inauguracijskom obraćanju, ističući da je on bio samo “obični mula”.
Naknadnim izmjenama ustava navedeno je da je važnije da nosilac funkcije bude „svjestan vremena“, a samim tim i politički orijentiran, nego da svoj autoritet crpi samo iz određenih vjerskih kvalifikacija. Istovremeno, proširena su i izvršna ovlaštenja Predsjedništva.
Khameneijevo nekonvencionalno preuzimanje vlasti na kraju je dovelo do oblika dvojnog vodstva između njega i Alija Akbara Hašemi-Rafsanjanija, predsjednika od 1989-1997.
Tokom prvih godina njegove vladavine, dvojica dugogodišnja protagonista u iranskoj postrevolucionarnoj politici u početku su djelovala u korak jedan s drugim.
Suočavanje sa opozicijom
Khamenei je naišao na protivljenje, kako unutar establišmenta, tako i, možda ozbiljnije, među širom populacijom. Ali njegova pozicija u vrijeme pisanja izgleda sigurna.
Odnos između predsjedništva i vrhovnog vođe bio je pod sve većim pritiskom tokom 1990-ih, jer su se liberalne tendencije Rafsanjanija sudarale s Khameneijevim konzervativizmom.
Khameneijev relativni pragmatizam bio je posebno testiran s usponom liberalnog reformističkog pokreta u iranskoj politici od sredine 1990-ih nadalje.
Ovo je dostiglo svoj zenit izborom Mohammada Khatamija za petog predsjednika Irana 1997. Khatami je zajahao val popularnog optimizma i osigurao podršku brzo rastuće mlade biračke populacije u Iranu.
Khamenei je tada usvojio prepoznatljivije konzervativnije gledište, često djelujući kao balans protiv liberalnijeg Khatamija. Ovaj pristup se također proširio na suzbijanje reformističkih napora da se Iran dalje otvori prema Zapadu.
Kada je Mahmoud Ahmadinejad postao predsjednik 2005. godine, pretpostavka je bila da će on i Khamenei biti rivali, zbog Ahmadinedžadove popularnosti među iranskim konzervativcima.
Nigdje to nije bilo očiglednije nego nakon spornih predsjedničkih izbora 2009., kada je Ahmadinedžad kontroverzno osigurao drugi mandat uz Khameneijevu podršku. Autoritet ajatolaha doveden je u pitanje narodnim protestima podrške poraženim kandidatima, Mir-Hosseinu Mousaviju i Mehdiju Karroubiju, i usponu Zelenog pokreta.
Demonstracije su označile neke od najotvorenijih prikaza neslaganja protiv vladara Islamske Republike od prvih godina revolucije. Manje demonstracije, protiv ekonomskih uvjeta, održane su 2017. i 2019. godine.
Najnoviji rasprostranjeni znaci nezadovoljstva u Iranu tokom Khameneijeve vladavine počeli su u jesen 2022. godine, nakon što je Mahsa Amini, 22, umrla od zadobijenih povreda nakon što ju je pritvorila “policija morala” jer je navodno “nepropisno” nosila mahramu.
Uslijedili su rasprostranjeni protesti, kako na Amininoj sahrani, tako i kasnije, koji su trajali nekoliko mjeseci i rezultirali smrću stotina ljudi. Ponekad su neki demonstranti pozivali Khamneija da odstupi.
U oktobru 2022., Khamenei je tvrdio da protesti nisu bili zbog Aminijeve smrti ili nošenja hidžaba, već zbog umiješanosti stranih vlada. “Radi se o nezavisnosti, otporu, snazi i moći islamskog Irana,” rekao je. “O tome se radi.”
Kako je Iran postigao dogovor o nuklearnom pitanju?
Iranska izborna politika se vratila ka umjerenijim izgledima kada je Hassan Rouhani postao predsjednik 2013. godine.
Khamenei je ponovo potvrdio svoj autoritet protiv svog predsjednika, ali je također dao saglasnost da Rohani vodi pragmatičniju vanjsku politiku.
Veći dio toga bio je fokusiran na pokušaje stranih sila da zaustave iranske nuklearne ambicije, što je poseban uzrok napetosti između Teherana i Washingtona, što je rezultiralo drakonskim ekonomskim sankcijama Iranu tokom većeg dijela protekle decenije.
Khamenei je u početku dao Rouhaniju i njegovom pregovaračkom timu značajnu moć: kao sekretar Vrhovnog vijeća nacionalne sigurnosti, vodio je nuklearne pregovore s ključnim silama EU između 2003. i 2005. godine.
Diskusije su na kraju urodile plodom Zajedničkim sveobuhvatnim planom akcije 2015. Godinu dana kasnije, sankcije su ukinute.
Khamenei je naveo potrebu da se demonstrira “herojska fleksibilnost” u pregovorima. Istovremeno je sporazumom nametnuo stroga ograničenja na iranske ustupke svjetskim silama. Kasnije je optužio SAD da odriču svoje obaveze, rekavši: “Nuklearni sporazum, kao iskustvo, još jednom je dokazao besmislenost pregovora s Amerikancima, njihova lažna obećanja i potrebu da se ne vjeruje američkim obećanjima.”
Naknadno kršenje sporazuma od strane američkog predsjednika Donalda Trumpa 2018. Khamenei je vidio kao dokaz da se SAD-u ne može vjerovati i postavilo je teren za nagli pad odnosa Irana sa SAD-om i nekim od njegovih ključnih saveznika u regiji.
Uprkos ponudi uvjetne podrške za povratak u JCPOA, pregovori usmjereni na oživljavanje sporazuma pod predsjedavanjem Joea Bidena su zamrznuti od 2022. godine.
Iran i ostatak Bliskog istoka
Višestruki sukobi destabilizirali su Bliski istok tokom protekle decenije, posebno u Siriji, ključnom iranskom savezniku, gdje su grupe koje su povezane s Iranom imale ključnu ulogu u omogućavanju predsjedniku Basharu al-Assadu da obnovi kontrolu nad većim dijelom zemlje.
Za Khameneija, arapske pobune 2011. bile su prilika da se prizove “islamsko buđenje” u cijelom regionu, za koje bi Iran mogao djelovati kao potencijalni model islamske vlasti.
Ali sukobi koji su uslijedili, koji su rezultirali, pogoršali su dugogodišnje geopolitičko rivalstvo, posebno između Irana i Saudijske Arabije. Sve do njihovog zbližavanja 2023., Khamenei je redovno prozivao kraljevstvo zbog njegove krivice u regionalnim sukobima, bliskih odnosa sa SAD-om, a odnedavno i zbog sve otvorenijeg približavanja izraelskim interesima.
Khamenei je smatrao da su mnoga savremena dešavanja posljedica percipiranih antiiranskih snaga, što je ilustrirano pojavom grupe Islamska država (ISIL) kao značajne egzistencijalne sigurnosne prijetnje Iranu.
U posljednjih nekoliko decenija, Khamenei je pozicionirao Iran kao središte Osovine otpora, koristeći vojnu pamet i operativnu ekspertizu svojih elitnih snaga Quds pod vodstvom ubijenog Qassema Soleimanija kako bi poboljšao svoju stratešku dubinu i suprotstavio se prijetnjama Islamskoj Republici. .
Osovina je privukla saveznike na državnim i poddržavnim nivoima iz cijelog regiona, od kojih svi dijele Khameneijev svjetonazor nezavisne regije očišćene od američkih snaga.
„Politika Amerike u regionu je za 180 stepeni različita od politike Islamske Republike“, rekao je 2015.
Iranska koncepcija osovine uključuje Siriju, Hezbolah u Libanu, savezničke frakcije Iračkih narodnih mobilizacijskih snaga i jemenski pokret Huti. Palestinske grupe, uključujući Hamas, Islamski džihad i Narodni front za oslobođenje Palestine, također se smatraju ključnim članovima.
Upravo će se na ovaj projekat možda gledati kao na jedno od najznačajnijih Khameneijevih nasljeđa i koje je već ostavilo neizbrisiv trag u regionalnoj politici.
Šta Khamenei misli o Izraelu?
Iransko-izraelski odnosi su sporni od osnivanja Islamske Republike, a Khomeini je posljednji petak u Ramazanu proglasio “Danom Qudsa”, propalestinski dan, odražavajući njegovo protivljenje priznavanju legitimiteta Izraela kao države.
Podrška Irana palestinskoj stvari bila je dugogodišnja karakteristika njegove vanjske politike, čineći redovnu temu u Hameneijevim izjavama o iranskim međunarodnim odnosima.
Za širu Osovinu otpora Palestina-Izrael ostaje središnji fokus, djelujući kao ključni element u konceptu “ujedinjavanja arena”, pri čemu su Iran i njegovi saveznici počeli poticati sve bližu koordinaciju u svom sukobu s Tel Avivom.
Izrael i Iran su dugi niz godina bili uključeni u eskalirajući rat u sjeni. Izrael je redovno gađao Iran i savezničke ličnosti u Siriji i Libanu, kao i da je odgovoran za brojne napade na iranski nuklearni program.
Sve do aprila 2024. Iran je uglavnom slijedio politiku onoga što je nazvao “strateškim strpljenjem” kao odgovor na gađanje njegovih interesa, i nastavio je izbjegavati direktnu konfrontaciju s Izraelom, s obzirom na njegov tekući napad na Gazu.
Međutim, lansiranje nekoliko stotina dronova i projektila protiv Izraela 13. aprila, kao odgovor na njegovo bombardiranje iranskih diplomatskih prostorija u Damasku 1. aprila, označilo je „novu jednačinu“ u iranskom pristupu njegovom rivalu kaonuklearnoj sili.
Ko će naslijediti Khameneija?
S obzirom na Khameneijevu dob, spekulacije su prirodno o tome ko bi mogao postati njegov nasljednik.
Neki ukazuju na moguću dinastičku sukcesiju koja uključuje njegovog sina Mojtabu, dok drugi navode predsjednika Ebrahima Raisija kao potencijalnog kandidata.
S obzirom na to da su reformistički, pa čak i pragmatični konzervativni glasovi sve više po strani u iranskoj politici, trenutno se čini najvjerojatnijim da će Khameneijev nasljednik doći s tvrđeg kraja konzervativnog tabora, iako se ne može zanemariti privlačnost kandidata koji više ujedinjuju uključene u proces.
Šta god da se dogodi, uloga Korpusa garde islamske revolucije (IRGC) bit će ključna, s obzirom na ogromnu političku i ekonomsku moć koju posjeduje. Nije iznenađenje da je jedno od ključnih Khameneijevih postignuća bila uloga koju je dozvolio IRGC-u da preuzme za sebe u iranskoj unutrašnjoj i vanjskoj politici.
Regionalno gledano, IRGC je bio primarni akter u jačanju i širenju strateške dubine Irana, igrajući glavnu ulogu u jačanju njegove nacionalne sigurnosti, dok je učvršćivao svoju poziciju na domaćem planu.
Kao takav, Khamenei je nadgledao razvoj sve dubljeg sigurnosnog aparata kod kuće. Iako je on možda bio ključna figura u osiguravanju opstanka Islamske Republike, tenzije između onih koji nastoje osporiti cjelokupnu njenu vlast kroz veće slobode i onih koji je žele čuvati, nastavit će oblikovati iranski politički i društveni život pod bilo koji naslednik.
(TBT,MEE)
