Piše: Gideon Levy, thebosniatimes.ba
Nema puno država koje toliko žude za poštovanjem i ugledom kao Izrael. Od Olimpijade do Evrovizije, preko prvenstva u šeš-bešu (bekgemon). Svaka izraelska pobjeda u osmini finala na prvenstvu u badmintonu je „nacionalni ponos“, svaka medalja sa takmičenja tekvondista u Albaniji „predstavlja čast“. Zlatna medalja sa vježbi na parteru postavlja Izrael na mapu svijeta, evropsko takmičenje u surfovanju mjenja status zemlje. Bivša izraelska pjevačica ove godine predstavlja Luksemburg na Evroviziji? Još jedan povod za „plavo-bijeli ponos“.1
Detinjasta čežnja za priznanjem mogla bi biti dirljiva, pa čak i srceparajuća – mlada država utire sebi put – da nije drugih važnijih pitanja. Ako se oduzmu uspjesi u sportu i na Evroviziji, Izrael je država bez časti. Može da zamišlja da će nastup Eden Golan u Malmeu sakriti ono što se događa u Han Junisu, ali to je pusta želja.
Nevjerovatno je da se zemlja koja toliko brine o svojoj časti ponaša kao da je njen međunarodni položaj uopće ne zabrinjava. Rat u Gazi je doveo status zemlje na nezapamćeno nizak nivo, ali Izrael detinjasto žmuri i misli da ga niko neće vidjeti u njegovoj sramoti. Ništa ne čini kako bi popravio svoj status, svoj ugled, da povrati barem malo časti.
Teško je reći da li postoji još neka država na svijetu koju su vlastiti postupci doveli u Hag dva puta u razmaku od nekoliko nedjelja. Tužba za genocid i rasprava o okupaciji pod nepodnošljivo teškom sumnjom da je očigledno nezakonita.
A Izrael? Ponaša se kao da misli da je pljuvačka prezira na njegovom licu samo obična kiša. Izrael okrivljuje sudiju, tog kučkinog sina, antisemitizam, licemjerje i zlobu svijeta, samo svoju krivicu ne vidi. To ga i ne zanima. Svi važni svjetski mediji su ove nedelje prenosili zasjedanje suda u Hagu, a samo ga Izrael ignorira. Nije mu zanimljivo niti bitno. Ako zatvorimo oči, neće nas vidjeti. Ako ga ignoriramo, Hag će prestati postojati.
Ali Hag postoji i viče na sav glas, što bi ovde trebalo da izazove veliki stid i sramotu. Nakon što je svijet vidio Gazu i užasnuo se – nema čovjeka koji nije tako reagirao – uslijedila su sudska saslušanja u Hagu. Pronicljivo, utemeljeno i ozbiljno po pitanju genocida, a još više o okupaciji. Međutim, Izrael ih ignorira.
Izrael se sprema da okupira Rafahu, iako će to još više srozati njegov status, i neće učestvovati u raspravama u Hagu, iako će iz toga biti jasno da nema šta da kaže u svoju odbranu. Izrael se odrekao ostataka svog dostojanstva. Nije ga briga ako postane ostrakizirana i marginalizirana zemlja – bar je cijeli svijet protiv nas, nije važno kako se ponašamo – sve dok to ne bude rezultiralo praktičnim koracima protiv Izraela.
Ali pored snabdjevanja oružjem, veta u Savjetu sigurnosti i dosadašnjeg izostanka sankcija, za državu kao i za čovjeka postoji nešto važnije, a to je njegovo dobro ime. Izrael ga se odrekao. Možda je izgubio nadu u svijet, možda je otkrio da je moguće i bez njega. Svijet se ne nalazi u njegovim trenutnim razmatranjima, prije i poslije svakog rata. Prošla su vremena kada je svijet bio zaljubljen u Izrael, dok se zemlja ponašala kao članica porodice naroda. Svijet je možda ciničan i voli samo silu, kao što Izrael sebi govori, ali u tom svijetu postoje i pravda, međunarodni sud i moralni obziri, civilno društvo i javno mnjenje. I oni su isto važni, bar koliko i treće „ugledno“ mjesto na Evroviziji 2023.
(TBT, Haaretz)
