Piše: David Hearst, thebosniatimes.ba
Odlučnost izraelskog ratnog kabineta da zauzme Rafah, gdje se sklonilo 1,4 miliona Palestinaca prisilno protjeranih sa sjevera i centra Gaze, prikriva sve veću sumnju šta će postići kada tamo stignu.
Premijer Benjamin Netanyahu nije jedini koji insistira: “Učinit ćemo to. Razbit ćemo preostale terorističke bataljone Hamasa u Rafahi.” Opozicioni lider Benny Gantz također se zalaže za to: “Onima koji kažu da je cijena previsoka, jasno kažem: Hamas ima izbor. Mogu se predati, osloboditi taoce, a stanovnici Gaze mogu slaviti Ramazan.”
Ova mantra je za domaću upotrebu.
Izraelskoj vojsci je trebalo četiri mjeseca da se probije kroz komad zemlje dužine 41 km i širine do 12 km. Nasuprot tome, koaliciji predvođenoj SAD-om trebalo je nešto više od pet sedmica da zauzme Bagdad 2003. Izrael je za četiri mjeseca upotrijebio isto toliko municije koliko su SAD za sedam godina u Iraku.
Očigledno je nešto krenulo po zlu.
Ili izraelski vojnici nisu jurišnici kakvi su mislili da su, ili je otpor Hamasa i drugih boraca neočekivano jak. Jedno je sigurno: izraelske snage se nisu borile sa jednom rukom vezanom iza leđa.
Sumirajući raspoloženje u zemlji, poslanik Likuda Nissim Vaturi rekao je u Knesetu prošle sedmice, “ko god je dobio metak vjerovatno ga zaslužuje.” A vojska je pokušavala da isporuči upravo to.
Uvjeti masovnog egzodusa
Bombardiranje, artiljerijski napadi i udari dronovima su skrojeni da teroriziraju civile i da stvore uvjete za masovni egzodus. Masovne žrtve i napadi na kritičnu infrastrukturu su ratni ciljevi, a ne kolateralna šteta. Međunarodni sud pravde je to jasno prepoznao kada je naložio Izraelu da se pridržava Konvencije o genocidu.
Ispod buke nazire se mračnija stvarnost prizemne kampanje.
Izraelska vojna obavještajna služba, na primjer, vjeruje da će Hamas preživjeti kao militantna grupa sposobna da pokrene operacije protiv njih. U njemu se navodi da je “autentična podrška” Hamasu i dalje visoka među Palestincima u Gazi.
Izraelska novinarka Ilana Dayan sa Kanala 12 izvijestila je da su ove zaključke političkim liderima prije nedelju dana predstavili visoki vojni oficiri, zvaničnici Shin Beta i članovi Vijeća za nacionalnu sigurnost. „Barem u tom pogledu“, sugerirala je, „neće biti apsolutne pobjede“.
Mnogi izvan Izraela došli su do tog zaključka prije četiri mjeseca.
Ostala pitanja su jednako hitna za izraelsku vrhovnu komandu: da li imaju trupe da pokrenu veliku operaciju u Rafahi i ponovo zauzmu Filadelfijski koridor, a da ne moraju pozvati još rezervista? Mora doći do određenog ratnog zamora.
Drugi niz pitanja je situacija sa susjednim Egiptom. Do sada se predsjednik Abdel Fattah el-Sisi igrao ping pong lopticom sa Izraelom preko granice sa Rafahom. Sisi dozvoljava Izraelu da diktira protok pomoći u Gazu i priprema se za priliv izbjeglica. Sinajska fondacija za ljudska prava saopćila je da egipatske vlasti pripremaju tampon zonu od 10 km za prijem raseljenih Palestinaca.
Ali ponovna okupacija Filadelfijskog koridora, 14 km duge tampon zone duž granice, bila bi kršenje mirovnog sporazuma koji je Egipat potpisao s Izraelom 1979. godine, iako ne dovoljno da ga Egipat razori.
Najveći strah egipatske vojne obavještajne službe je infiltracija militanata na Sinaj, koji tamo već ima čvrsto usađenu pobunu.
Talasi otpora
Treći faktor koji utiče na neposrednu kopnenu invaziju na Rafah je Washington.
Kao i Ukrajina, Izrael je shvatio da njegova vatrena moć znatno premašuje sopstvene zalihe municije. Ovo se mora stalno dopunjavati iz SAD-a. U rukama je predsjednika Joea Bidena da zaustavi ili ograniči ovaj protok oružja, posebno jer se čini da je povukao crvenu liniju oko potrebe za evakuacijom izbjeglica iz Rafahe.
Nema znakova da je Biden do sada povukao ovu polugu. Naprotiv. Ali to ne znači da, kako se približavaju američki predsjednički izbori, neće zaprijetiti.
Stoga je sasvim moguće da su glasne prijetnje o pokretanju krvave kopnene ofanzive na Rafah, barem za sada, dio kontinuiranih pregovora s Hamasom o prekidu vatre i razmjeni izraelskih talaca i palestinskih zarobljenika.
Ali ostavimo sve navedeno po strani.
Pretpostavimo da će doći vrijeme kada će Izrael kontrolirati cijeli pojas Gaze. Šta će time postići, osim 30.000 mrtvih?
Prva greška koju Netanyahu pravi je što misli da će, ako zbriše ono što pretpostavlja da su posljednja četiri bataljona Hamasa u Rafahi, biti gotovo.
Hamas nije vojska sa ograničenim brojem boraca. To je pobuna, ideja, koja se može prenijeti iz jedne porodice u drugu, s jedne generacije na drugu, ili iz jednog pokreta u drugi. PLO pod Arafatom je bio sekularan, a Hamas je islamistički.
Nema velike razlike koja je strana nosila baklju, ali sama baklja nastavlja da gori. Hamas ne gaji iluzije da može vojno pobijediti mnogo veće konvencionalne snage.
Ali ni Alžirci, ni Afrički nacionalni kongres (ANC), ni Irska republikanska armija (IRA) nisu pobijedili na bojnom polju. Svi su se izborili za pregovaračkim stolom. Pa čak i da Izrael protjera Hamas iz Gaze, a ja ne vjerujem da može, hoće li time pobijediti?
Izrael je nekoliko puta proglasio pobjedu u ovom 75-godišnjem sukobu. Proglašena je pobjeda 1948. kad je protjerano 700.000 Palestinaca iz njihovih gradova i sela.
Izrael je mislio da je razbio tri arapske vojske 1967. Ariel Sharon je proglasio pobjedu 15 godina kasnije kada je protjerao Jasera Arafata i PLO iz Bejruta. Pet godina nakon toga izbila je Prva intifada.
Kada su mirovni pregovori propali, izbila je Druga intifada. Izrael je ponovo pomislio da bi mogao slomiti palestinsku nacionalnu stvar tako što bi okružio Jasera Arafata u njegovom štabu u Ramali i otrovao ga. Je li to bila pobjeda?
Danas Izrael misli da može slomiti Hamas u Gazi ako ubije četiri čovjeka među kojima Yehia Sinwar i Mohammed Deif zauzimaju posebno mjesto.
Spisak palestinskih lidera ubijenih u ovom sukobu već je dugačak. Izzadina al-Qassama, muslimanskog propovjednika i vođu arapske nacionalističke borbe, ubili su Britanci 1935. godine.
Kamal Udwan, jedan od najviših lidera Fataha i PLO-a, ubijen je tokom izraelske racije u Libanu 1973. godine; Khalil al-Wazir, visoki Arafatov pomoćnik, ubijen u njegovoj kući u Tunisu od strane izraelskih komandosa; Ahmed Yassin, Hamasov duhovni vođa, poginuo je kada je izraelski helikopter ispalio projektil na njega dok su ga vozili sa jutarnje molitve u gradu Gazi.
Također, Abdel Aziz al-Rantisi, suosnivač Hamasa, ubijen je projektilima ispaljenim iz helikoptera Apache; Fathi Shaqaqi, osnivač i generalni sekretar Palestinskog islamskog džihada (PIJ) kojeg su dva agenta Mossada upucala pet puta na Malti; i Abu Ali Mustafa, generalni sekretar Narodnog fronta za oslobođenje Palestine (PFLP).
Ali šta se postiglo s ovim ubistvima, osim što su izazvala još jedan, jači talas otpora, da bi uvela još jednu generaciju boraca prekaljenih u historiji od strane svojih okupatora?
Sjećanje na masakre
Historiju pokreće kolektivno pamćenje. Sjećanje na ratne masakre 1948., poput Tanture ili Sabre i Shatile 1982. prenosilo se usmenom predajom. U to vrijeme nije bilo interneta i malo ili nimalo video snimaka. Riječi su bile dovoljno moćne da inspiriraju buduće generacije na otpor.
Izrael je mnogo koristio video kompilaciju ubistava koja su izvršili Hamas i drugi borci iz Gaze na kibucnicima 7. oktobra.
Ako taj video s pravom užasava svoje gledaoce, zamislite samo kakav će učinak na buduće generacije Palestinaca imati četiri mjeseca snimaka masakra koje su izraelske snage izvele u Gazi na društvenim mrežama.
Nakba ili Katastrofa koju je Izrael izveo u Gazi u posljednja četiri mjeseca neuporedivo je bolje dokumentirana od Nakbe iz 1948. Te slike će zauvijek ostati na internetu. Zašto bi Izrael mislio da će ova Nakba ispariti u narodnoj svijesti kada se završi s borbom?
Stanovništvo Jordana ima 11,15 miliona, od čega nešto više od polovine čine Palestinci koji potiču od izbjeglica protjeranih sa Zapadne obale, istočnog Jerusalema i Gaze.
Čak i ako zanemarite jordanska plemena sa istočne obale – a ona su bila jednako glasna o Gazi kao i Palestinci – to znači da u Jordanu ima tri puta više Palestinaca nego u Gazi. Oni su ljuti, relativno dobro stojeći i imaju pristup rastućem tržištu oružja. Nadalje, Jordan ima porozne granice sa Sirijom i Irakom gdje su organizacije koje podržava Iran u koje oni žude da se uključe.
To Jordan čini idealnim terenom za regrutaciju za sljedeći val palestinskih boraca.
Ko bi sada, pri zdravoj pameti, nastojao da smiri svoju južnu granicu od neprijateljskog napada, po cijenu ponovnog pokretanja mnogo duže istočne granice? Ko bi zamijenio 60 km nesigurne granice za 482 km?
Slijepi osjećaj žrtve
Izrael i njegove pristalice vide samo svoju historiju i slušaju svoj glas. Ne mogu vidjeti kako je biti na strani primaoca njihovog stanja koje se stalno širi.
Ne vidi se da su Palestinci u Rafahi, koji su više puta raseljeni u svom egzodusu na jug, i sami potomci izbjeglica iz gradova koji danas čine dio Izraela – Beersheva, Yaffa, Naqab.
Ne mogu vidjeti moćnu simboliku onoga što rade. Pokušavajući slomiti Gazu, pokušavaju slomiti palestinsku naciju u cjelini. Ako Izrael uspije u Gazi, nema Palestinca u Izraelu, okupiranom istočnom Jerusalemu ili na Zapadnoj obali koji ne misli da će oni biti sljedeći.
Izraelski osjećaj žrtve i historijske sudbine zasljepljuje Izraelce za patnju koju uzrokuju. U njihovim očima može postojati samo jedna žrtva historije – jevrejska.
U ovom svjetonazoru nema mjesta ni za koga drugog. Palestinci nisu samo nevidljivi, oni ne postoje. Ali palestinska nacionalna stvar sigurno jeste.
Prošle godine, Netanyahu je skoro proglasio kraj sukoba sa predstojećim potpisom Saudijske Arabije na Abrahamovom sporazumu. Koju sedmicu kasnije Izrael je bio već upleten u najduži rat koji je vodio od 1947. Danas je ovaj rat doveo palestinsku stvar na vrh svjetske agende ljudskih prava.
Pa ipak, poput kockara koji baca kockice za sve veće uloge, Netanyahuova vojska je išla iz jedne bolnice u drugu, ne uspijevajući pronaći Hamasov jazbinu, ali jednako sigurno uništava zdravstveni sistem Gaze. Išla je sa sjevera na jug objavljujući da je pobjeda neizbježna.
Benny Morris, bivši ljevičarski revizionistički historičar koji je postao jastreb, rekao je za Frankfurter Algemeiner da ne voli Netanyahua: “On je lopov. Ali u pravu je da rat treba da se nastavi dok Hamas ne bude slomljen, makar samo zato što ćemo širom regiona biti viđeni kao gubitnici ako ne završimo posao.”
Imam novosti za Morrisa, historičara. Izrael nikada neće “dovršiti posao”.
Ima samo dvije alternative – slijediti Itamara Ben Gvira i Bezalela Smotricha u njihovoj težnji da pretvore rat oko zemlje u vjerski rat, ili da sjednu s vodstvom Palestinci mogu slobodno odlučiti da razgovaraju o tome kako mogu dijeliti zemlju ravnopravno.
Znam koji bih izabrao.
(TBT, MEE)
