ANALIZA
Nevoljko procesuiranje ratnih zločina i inih zločina protiv
čovječnosti odgovara i samoj državnoj vlasti, inače bi djelovala odlučnije.
Dokumentirane zločine bi procesuirala sama, a ne bi se žalila na tuđu
“selektivnost”
FOTO: (cropix)
Uhidbe u bosanskoj Posavini, dvadeset i više godina nakon
rata, ne otvaraju niti jedno novo i nepoznato pitanje, samo podsjećaju na
zločine – torture i ubojstva – pospremljene pod tepih.
Jamačno nas ima još koji pamtimo kad je u Zapadnoj Njemačkoj
izdan uhidbeni nalog za Koču Popovića, partizanskog generala i u to doba,
koliko pamtim, državnog sekretara za vanjske poslove FNRJ, zbog ratnog zločina
protiv njemačkih zarobljenika u drugome svjetskom ratu. Niti je Popović
zatvoren, niti mu je suđeno. Ne mogu znati je li zaista bio kriv ili nije, po
direktnoj ili po zapovjednoj odgovornosti. Ali mogao sam, tada još kao dijete,
uvidjeti kako neprocesuirani zločini služe kao moneta za potkusurivanje. U
konkretnom slučaju, Popovićevo ime je iskočilo u trenu kada je Zapadna
Njemačka, po Hallsteinovoj doktrini, raskinula diplomatske odnose s
Jugoslavijom koja je priznala Istočnu Njemačku (naravno da nije raskinula i sa
Sovjetskim Savezom).
I tada i sada se neprocesuirani ratni zločini ponekad rabe u
političke svrhe: vade se iz “zaborava” i opet u nj pospremaju, kao politički
argument. Utoliko lakše ukoliko je više vremena prošlo. Nije to moguće posve
izbjeći ni za procesuirane zločine: kada sude pobjednici, s druge strane će
rado reći da je proces montiran, a kada sude sudovi trećih, poput Haaškoga,
opet se čuju prigovori da su i njihove presude motivirane politički. Ipak,
najgore je kada se ne sudi.
Neprocesuirani zločini vise kao mlinski kamen o vratu
cijelim nacijama (jer se samo žrtvama obavezno dodjeljuje nacionalna oznaka,
one su hrvatske ili srpske, a zločincima, zbiljskim ili presumptivnim,
ideološka oznaka, pa su zločini komunistički, ustaški, četnički itd.). Nabijaju
kompleks krivnje i onima koji u njima nisu sudjelovali, uključujući i one koji
su rođeni znatno poslije zločina. I naravno, kao neprocesuirani, pa tako
“neosvećeni”, služe kao zlo sjeme za buduće zločine.
Poneki su u tu svrhu i zasnovani, barem ako je vjerovati
njihovim protagonistima. Naišao sam na citat iz knjige “Pisma Vjekoslava Maksa
Luburića”, konkretno iz pisma za koje se u citatu tvrdi da je pisano 23-XI-1967
i objavljeno na stranici 773: “A ako ništa drugo, postoji Jasenovac. I dokle
bude postojala ta uspomena, mira neće biti među Srbima i Hrvatima. Mogu oni
govoriti kolikogod hoće o ‘bratstvu i jedinstvu’! Neće ga nikada biti, jer ga
ubija spomen na Jasenovac. Na njemu se danas kolju hrvatski i srpski komunisti,
kao i svi Hrvati i svi Srbi. Hrvatski komunisti su ovjekovječili s onim
spomenikom – Jasenovac. Baš kao da su radili pod mojom sugestijom. Baš taj
njihov i moj Jasenovac uništava svaku Jugoslaviju. Htio sam razdvojiti Hrvate i
Srbe. Događaji, o kojima sam najprije sa skepsom mislio…dokazuju da sam ih
razdvojio…” Ako su i citat i pismo vjerodostojni, proizlazi da je Luburić
planski opteretio sve buduće odnose Hrvata i Srba zločinom kojega, opet tvrde
povjesničari kojima prostor daje Glas Koncila, zapravo uopće nije bilo. A u
jasenovačkom muzeju postoje imena i prezimena žrtava i njihovi osobni podaci.
Dva zapovjednika tog logora su procesuirani. Ni to nije dovoljno. Ništa nije
dovoljno onome tko dopušta da može biti istina samo ono što se podudara s
njegovim uvjerenjima (koje i zato psihologija zove pred-rasudama).
S druge strane, u ruke mi je došla knjiga “Hrvatski
holokaust”, s nizom svjedočenja, ne sudskih, nego zapisničkih. Svjedočili su
politički emigranti, uglavnom pripadnici vojske poražene u drugome svjetskom
ratu, uglavnom pred obavještajnim oficirima, bili su motivirani naglašavati
negativne aspekte pobjednika, nema pratećega znanstvenog aparata ni
verifikacije (iste zamjerke sam objavio kada je ponovo objavljen “Magnum
crimen” Viktora Novaka, gdje su prikupljena svjedočanstva komisijama za
utvrđivanje ratnog zločina okupacijskih i kvislinških snaga). Moram ponoviti
istu formulaciju koju sam upotrijebio kad sam u Mladini čitao intervju s
Dobroslavom Paragom u kojemu je opisao što je proživio u zatvoru: ako je makar
i deset posto navedenoga istina, to je užasan zločin. U međuvremenu sam od
Vlade Gotovca čuo neke njegove uspomene iz kaznionice, o torturama, upravo
strašne, neobjavljene koliko znam, lecnem se i danas kad se sjetim nekih
njegovih opisa. Svjedočanstva u “Hrvatskom holokaustu” su mjestimice s onu
stranu užasa, baš kao i opisi iz Jasenovca.
Bojim se da se nedovoljno uviđa da je ono što je izneseno
(pa i preuveličano, ili čak izmišljeno) s jedne i druge strane, u zbroju,
svjedočanstvo o našoj kulturi i o našem mentalitetu. Kad se zbroji, ne mogu
biti više samo “drugi”.
Suđenja suočavaju s mračnim bunarom kolektivne savjesti.
Lagodnije je suđenja izbjeći i praviti se da se nije dogodilo, da je zlo “u
nekoga drugoga”. Ili barem uvjeravati kako se “drugome” brojke umanjuju a
“nama” nepravedno povećavaju, kako svjedok laže, kako je svjedočenje
“naručeno”, kako je suđenje političko. Sud ima nezgodno svojstvo da mora suditi
po dokazima za konkretan zločin, konkretnom krivcu.
Kao čarobni štapić izvlači se teza da povijest valja
prepustiti povjesničarima. Pa smo se suočavali i suočavamo se sa falangama
povjesničara suprotstavljenima u bitkama za bolju prošlost, eventualno se i
sami mašaju politike (neki i vojske) u borbi za bolju prošlost. U nas
povjesničari čvorove zločina češće su začinili nego raščinili.
Otvorena pitanja iz prošlosti, nisu li raščinjena nekom od
legalnih metoda, ostaju na repertoaru veoma dugo, gdjegdje i dovijeka
(međusobno otimanje Palestinaca i Židova o istu zemlju traje oko 4000 godina,
otkako su je i jedni i drugi oteli Kanaancima; Hutui i Tutsi se kolju dva
stoljeća, otkako su zemlju oteli Pigmejima itd.).
Čak se i pravno razriješen zločin vraća kao kameni gost.
Pravno nerazriješeni su ovješeni kao šuma Damoklovih mačeva. Omogućuju da se
pojedinčeva zlodjela tretiraju kao kolektivni zločini tout court. Iza
neprocesuiranja može biti i jatakovanje razbojniku i politička figa u džepu,
nerijetko u kombinaciji.
Podatak da dva desetljeća nakon prošloga rata, pa i sedam
decenija nakon pretprošloga, zločini iskaču iz cilindra kada nekome zatrebaju
da bi opet utonuli u neriješenost, spremni na novo iskakanje – jedna je od
posljedica činjenice da je pravna država u nas, prvo, još nejaka i
neukorijenjena, te drugo, mrska. Antropološki smo i dalje uronjeni u kulturu
junačke pravde, koju je uspješno i beskorisno analizirao Ivo Žanić.
Tortura i ubojstvo su i dalje viđeni i korišteni kao
sredstvo dominacije (u obitelji, u rodnim odnosima, u skupnim sučeljavanjima od
klupskih do nacionalnih). Upozoravanje na taj fenomen iritira i institucionalnu
državu (inače ne bi dokinula Nagradu “Luka Ritz”). U pojedinim aspektima
divljaštvo uživa institucionalnu podršku, jer i navodno pravna država
primjenjuje tehniku zataškavanja šutnjom, poznatu u mafiji kao omertà. A kada država
djeluje kao mafija – jasno je koliko je uistinu pravna.
Dva su tipa državne vlasti za to odgovorna: i zakonodavna i
sudbena. Kada zakonodavac odlučuje da je tužilačka akcija arbitrarna a ne
obvezatna netom se predoči notitia criminis (pa predmet može čamiti “u ladici”
po procjeni državnog odvjetnika) – pravnoj državi je u startu jedna noga
kljasta.
Rahlo i nevoljko procesuiranje ratnih zločina i inih zločina
protiv čovječnosti odgovara i samoj državnoj vlasti, inače bi djelovala
odlučnije. Dokumentirane zločine bi procesuirala sama, a ne bi se žalila na
tuđu “selektivnost”. Prolijevanje krokodilskih suza nad zatvorenima u Orašju u
tom je sklopu licemjerno i cinično.
(TBT, Globus, Autor, Inoslav Bešker)