ANALITIKA
Rastući autokratizam u Ankari nije samo njeno unutarnje
pitanje. Vrijeme je da se SAD opameti
FOTO: (AFP)
Prošlosedmično pritvaranje 11 članova parlamenta iz
opozicijske političke stranke obilježilo je najnoviji korak turske
transformacije u de facto diktaturu. SAD godinama petlja o posljedicama
represije predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana prema njegovim političkim
neistomišljenicima. Washington je procijenio da je uništenje turske demokratije
vrijedno ignoriranja kako bi se osigurala podrška Ankare u borbi protiv ISIL-a.
Ali, prošlosedmična hapšenja su apsolutni dokaz da se ovaj proračunati rizik
pokazao neuspješnim na spektakularan način. SAD sada nema drugog izbora osim
zauzeti aktivniji stav oko turskih „unutarnjih“ problema – jednostavno zato što
uopće nisu unutrašnji.
Narodna demokratska partija (HDP), kojoj su pripadali
uhapšeni zakonodavci, savršeno je sredstvo za razumjeti zašto turski politički
problemi daleko prelaze granice ove zemlje. Partija je najnoviji pokušaj nekih
predstavnika turske kurdske manjine da konačno ostvare svoja prava putem
demokratske politike. Ali HDP je usko vezan za PKK, Radničku partiju
Kurdistana, militantnu grupu raspoređenu duž granice s Irakom koja se od
1980-ih godina bori s turskom državom. Vođe HDP-a pokušavaju oprezno osuditi
neke napade PKK-a kako bi uspostavili kredibilitet kod turske javnosti, ali se
također pojavljuju na ulicama sa slikama PKK, na ukopima PKK-ovih boraca i tako
stalno iskazuju podršku svojoj kurdskoj braći.
SAD od 1997. PKK smatra terorističkom organizacijom. 1999. zarobili
su njegovog vođu, Abdullaha Olacana i poslali ga u Tursku gdje je još uvijek zatvoren.
Ali kada je tzv. Islamska država napala Siriju i Irak 2014., Washingtonu je
zatrebao prijatelj na terenu. Kako se ispostavilo, neke od najspremnijih snaga
za suočavanje sa IS-om u sjevernoj Siriji bile su kurdske milicije, poznate kao
Narodne zaštitne jedinice (YPG), koje su pripadale sirijskom ogranku PKK. Od
oktobra 2014., SAD pokušava uspostaviti harmoniju podržavajući YPG u njihovoj
borbi protiv ISIL-a, a da se ne otuđi od Turske. To je težak poduhvat budući da
je ova grupa, zakleti neprijatelj Turske, sada okosnica američke strategije
protiv ISIL-a u sjevernoj Siriji.
Kao rezultat, Washington je zatvorio oči na Erdoganove nedemokratske
mjere kako bi osigurao njegov pristanak. Washington je samo posmatrao kad je
zatvarao medije, hapsio novinare, otpuštao stotine sudija, ugasio istragu oko
korupcije i blokirao društvene mreže. U julu 2015. okrenuo se na drugu stranu
kada je odbacio mirovne pregovore i onda obnovio rat s PKK-om, uništavajući
gradove u jugoistočnoj Turskoj u kristalno jasnom cilju jačanja svoje političke
pozicije.
Ali uprkos svim suzdržavanjima Washingtona, njegov odnos s
Ankarom se samo pogoršavao. Nakon pokušaja državnog udara ljetos, u centrima
sigurnosti Turske porastao je broj tvrdolinijaša nacionalista skeptičnih oko
NATO-a i Zapada. Ključni razlog ovog skepticizma je američka podrška YPG-u, te
turskoj javnosti u cjelini. Nakon gašenja puča, Erdogan nije osjetio saosjećanje
SAD-a. Do danas, uz svesrdnu podršku pro-vladinih medija, visoki zvaničnici
optužuju SAD za organizaciju puča. Washingtonov strah da će ga kritiziranje
Erdoganovih mjera udaljiti od njega pokazao se pogrešnim – SAD ionako gubi
Tursku.
Glavni kratkoročni prioritet SAD-a, borba protiv tzv.
Islamske države, također se suočava sa neočekivanim ishodom. SAD računa da će
Kurdi predvoditi kritični poduhvat protjerivanja Islamske države iz njihovog
glavnog grada, Raqqe. Umjesto toga, Turska se odlučila na vlastiti upad u
Siriju, zauzimajući ključni granični prijelaz i podržavajući svoje milicije.
Turska vojska sada sa sjevera prijeti YPG-u i može dovesti do oklijevanja oko
borbe sa tzv. Islamskom državom. Prošlosedmična hapšenja su dio eskalirajuće
kampanje Ankare prema, kako izgleda, vraćanju turske nacionalne sigurnosti
protiv kurdskog nacionalizma s obiju strana granice. Krajnji zaključak bit će
zatvaranje HDP-a kao političke stranke, čemu vladine pristalice već silno teže.
Ukratko, pokazalo se nemogućim odvojiti Erdoganov cilj
vladavine jednog čovjeka od uloge Turske u borbi sa Islamskom državom –
primarnim prioritetom SAD-a. Lice i naličje istog novčića.
Šta onda SAD može učiniti? S novom administracijom koja samo
što nije ušla u Bijelu kuću, krajnje je vrijeme da se o ovom odnosu dobro
razmisli. Ideja da je Turska disfunkcionalna, ali stabilna saveznička demokratija
u „opasnoj regiji“ više ne vrijedi. Turska ide ka diktaturi harizmatičnog i
nepredvidljivog vođe koji je spreman iskoristiti podjele unutar svoje države – do
građanskog sukoba pa i dalje – da bude po njegovom.
Erdogan će ostati na vlasti u doglednoj budućnosti, a
vjerovatno i cijeli svoj život. Imajući ovo u vidu, Washington treba unijeti
dozu poštovanja u odnos sa Turskom. Prvi korak je da prestane šutjeti u vezi s mjerama.
SAD-ovi nečujni protesti o zatvaranju 142 novinara, zatvaranju neovisnih medija
i hapšenju opozicijskih vođa nisu dovoljni. Tišina podriva kredibilitet u
Turskoj, Evropi i Bliskom istoku – i svakako ne donosi ništa dobro.
Drugi korak je na strateškom nivou gdje SAD treba razjasniti
svoj zadnji korak u regiji, uključujući svoju poziciju u vezi s kurdskim
pravima i autonomijom. Turci svih političkih opredjeljenja koji vide saradnju
SAD-a i YPG-a ne razumiju šta SAD želi, a turski političari i mediji su
ispunili tu prazninu tvrdnjom da je američki cilj rasparčati Tursku. SAD bi
trebao jasno predstaviti svoj plan oko toga kako smatra da bi kurdska
autonomija trebala izgledati. Podržavajući YPG, već je duboko u ovom pitanju:
trebao bi postupiti pošteno umjesto pretvaranja da nije saučesnik. Osnova
svakog američkog plana trebala bi biti trajan mirovni sporazum između Turske i
PKK. Washington se mora angažovati oko Ankare i PKK kako bi ih pokušao vratiti
za pregovarački sto te obezbijediti diplomatske i finansijske garancije za
sveobuhvatan mirovni plan. Ako SAD ne može ubijediti Ankaru da ne kuje zavjeru
podjele Turske, nastavit će se udaljavati od NATO-a.
Na kraju, dugoročno, Washington treba graditi svoju politiku
Turske na raspoznavanju koje više nije demokratija. Njeno građansko društvo,
njeni nezavisni novinari i drugi pro-demokratski aktivisti trebaju pravu
podršku koju SAD može pružiti kroz svoje najveće instrumente, uključujući USAID.
Erdoganov autokratizam ima svoje korijene u turskom društvu, a jedino mu se
mogu suprotstaviti jako građansko društvo i neovisni mediji. Želi li SAD sigurnog
i stabilnog saveznika u opasnoj regiji – onog koji je u stanju sklopiti mir s
Kurdima i pomagati u borbi protiv tzv. Islamske države – mora se dugoročnije
posvetiti tome kako bi se ove institucije razvile.
Protivnici ovog pristupa će reći da je to previše uplitanja
u turske unutrašnje poslove. Ali Erdogan za ovo već optužuje SAD. Drugi će
tvrditi da SAD ne bi trebao preuzimati odgovornost za rješavanje zamršenih
bliskoistočnih granica i etničkih podjela. Ali čak i ako ne želi priznati,
Washington to već radi kroz borbu protiv IS-a. Ako tzv. Islamska država bude
poražena, SAD će i dalje biti odgovoran za ključ održanja mira u regiji iz koje
odlazi. Turci i Kurdi će i dalje biti tamo. Washington je preduboko u tome da
se tek tako povuče.
(TBT, FP, Prevela Jasmina Drljević)