GEOPOLITIKA
Amerikanci moraju naći nešto za šta će se boriti, prije nego
nekoga protiv koga će se boriti!
FOTO: Kissinger( Agencije)
U prvom vijeku prije nove ere, rimski historičar Salustije
Krisp napisao je da je Rimska republika potonula u haos i unutrašnja previranja
jer je država ostala bez najmoćnijeg neprijatelja – Kartagine. Strah od
neprijatelja (metus hostilis) doveo je do jedinstva naroda i požrtvovnosti
zarad opstanka države. Bez protivnika, Rimljani su se okrenuli jedni protiv
drugih.
Nešto slično dešava se i danas. Postoje brojna objašnjenja
za trenutna previranja unutar SAD – od globalizacije do rasnih i klasnih
tenzija. Ipak, jedan veoma važan faktor najčešće se ignoriše, a to je izostanak
spoljašnje prijetnje.
FOTO: ilustracija (AP)
Psiholozi su odavno pokazali koliko ljudi brzo formiraju
grupe “mi” i “oni” kada su ugroženi. Želja za zajedničkom
sigurnošću ili osvetom tako smanjuje animozitet između prethodno
suprotstavljenih grupa koje su se zajedno našle u okviru “mi”.
Spoljašnja prijetnja jača i osjećaj nacionalnog identiteta.
Čuveni harvardski politolog Karl Deutsch definisao je čak definisao naciju kao
“grupu ljudi ujedinjenu oko pogrešne predstave o prošlosti i mržnje prema
susjedima”.
Uloga inostrane prijetnje u jačanju nacionalnog identiteta
naročito je važna u SAD, prije svega jer američki nacionalni identitet nije
baziran na zajedničkoj drevnoj prošlosti, već na nizu političkih ideala. U
zemlji čiju populaciju čine pridošlice iz svakog kutka sveta, jak nacionalni
identitet i stvaranje “ostalih” je ključan kako bi se održala ideja
američkog političkog ekscepcionalizama.
Dobra strana “perioda opasnosti” u američkoj
historiji bila je to što su do tada marginolizovane grupe, koje su se našle
unutar “mi”, često dobijale priliku da napreduju na društvenoj
ljestvici. Sa druge strane, mračna strana toga jeste što Amerika suočena sa
vanjskom prijetnjom postaje Amerika u kojoj sigurnost postaje daleko važnija od
slobode. Takva pozicija stvara klimu u kojoj svako ko je “sa druge strane”
mora biti pregažen.
Nasuprot tome, tokom perioda sigurnosti, SAD gube fokus i
grupe se ponovo razjedinjuju. Tokom tih perioda, vojne intervencije su
usmjerene protiv “humanitarnih prijetnji” i često se nazivaju
“mirovnim misijama”. Ovakve intervencije, pretežno su nepopularne.
Pozitivna strana ovih perioda jeste činjenica da se otvara više prostora za
samokritičnost i razotkrivanje vlastitih grešaka ili ratnih zločina.
Kada se dogodio prelaz iz Drugog svjetskog rata u Hladni
rat, Amerika je zadržala duh jedinstva pred prijetnjom Sovjetskog Saveza. Čak i
Republikanska i Demokratska stranka stajale su čvrsto zajedno na stanovištu da
je borba protiv komunizma koji namjerava da osvoji svijet, prvi i najvažniji
zadatak SAD.
Ipak, kada je devedesetih Hladni rat okončan, reči
sovjetskog politologa Georgija Arbatova su se ostvarile: “Učinićemo vam
strašnu stvar. Oduzećemo vam neprijatelja.”
Poslije kolapsa SSSR-a, Amerika je u devedesete ušla kao
najprosperitetnija zemlja svijeta, ali ipak zemlja koja preispituje svoje
nacionalne interese i novu ulogu u svijetu. Intervencije protiv nepostojećih
ili dalekih prijetnji izazivale su tokom čitave decenije veliko nezadovoljstvo
i dovele do toga da povjerenje Amerikanaca u državne institucije u dobroj mjeri
iščezne.
Sa početkom “ere terorizma”, odnosno 11.
septembrom, Amerika je poslije 20 godina naizgled ponovo ušla u period
opasnosti. Rat protiv terorizma, međutim, nije držao Amerikance pretjerano
dugo, i kako je interesiranje ta ovu borbu padalo, tako je padala i popularnost
tadašnjeg predsjednika G. W. Busha, koji se danas zbog katastrofalne politike
na Bliskom istoku smatra jednim od najgorih predsjednika u historiji SAD.
Uprkos terorizmu, u SAD su danas lako uočljivi znaci
“ere mira” – ljudi su podijeljeni, nepovjerljivi prema državi,
nesigurni u njeno mesto u svijetu i opravdanost njene primjene sile. Većina
Amerikanaca želi da se fokus pomjeri sa vanjskih na unutrašnja pitanja.
Istovremeno, javlja se i sve masovnije prihvatanje radikalnih političkih ideja,
kao i preispitivanje budućnosti zemlje, odnosno njenog puta. Predsjednička
kampanja i nezapamćene razmjene uvreda između H. Clinton i Donalda Trumpa
također su jedan od pokazatelja mirnodopskog društva.
Ali šta je rješenje? Niko ne žudi za ratom i neprijateljem,
niko ne želi vanredno stanje u kojem su životi ugroženi, a slobode pogažene.
Umjesto ratom, predsjednici ekonomski i vojno vodeće zemlje svijeta moraće da
ujedine narod na teži način – oko nečeg pozitivnog, oko prilika i podviga,
velikih projekata i historijski važnih djela kao što bi bilo zaustavljanje
globalnog zagrijevanja ili totalno nuklearno razoružavanje.
Nauka je pokazala da se ljudi lakše ujedine oko direktnih
prijetnji (npr. SSSR), nego indirektnih (globalno zagrijevanje) i upravo zbog
toga će taj zadatak biti toliko težak. Ipak, SAD što pre moraju da pronađu
nešto za šta će da se bore, prije nego nekoga protiv koga će da se bore.
(TBT, NI)
