Piše: Gideon Levy, thebosniatimes.ba
Šta da Benjamin Netanyahu nije bio premijer 16 godina – ne bi li izbio ovaj užasni rat? Bi li rat izgledao drugačije? Možemo li biti sigurni da se iznenađenje i fijasko od sedmog oktobra ne bi dogodili? Taoci ne bi bili uzeti? Izrael ne bi izvršio tako jezivo masovno ubistvo? Ovo nisu pitanja “šta ako”, niti im je namjera umanjiti za mrvicu golemost Netanyahuove odgovornosti i težinu njegove krivice za ono šta se dogodilo. Netanyahu mora otići, jučer, danas, sutra, kao i cijela suluda vlada nula koju je formirao, a koja nas je dovela na rub ponora.
Ali postoje li vođe u Izraelu koji bi se ponašali na bitno drugačiji način prema Gazi i Palestincima? Nema šanse.
Svaljivanje pune krivice za sve nevolje Izraela na Netanyahua znači reći da bi sve bilo drugačije da nije bilo njega. To je ono šta “bilo ko osim Bibija” ljudi rade od svog prvog dana. Da nije bilo Netanyahua, Gaza ne bi bila zatvor, naselja ne bi uništila Izrael i IDF bi bila moralna vojska.
To nije tačno, naravno. Ima dovoljno stvari za koje bi, da nije bilo Netanyahua, Izrael bio bolje mjesto, ali skidanje prokletstva okupacije i opsade nije jedna od njih. Ima u Izraelu pristojnih političara, dobrih namjera, koji su skromniji i vjerniji svojim pozicijama od njega – bilo bi im ljepše biti okupatori.
Izrael bi ostao ista država aparthejda, samo još dotjeranija. Netanyahu je iskvario politički sistem i zarazio ga, uništio pravosuđe i sisteme provedbe zakona, a što se tiče njegovog ličnog ponašanja, bolje je ne počinjati o tome.
Ali kad je riječ o srži stvari, srži od koje Izrael bježi kao od vatre, srži koju je Netanyahu planirao ukloniti s dnevnog reda – čini se da je Netanyahu postupio kao što su radili njegovi prethodnici i kako će njegovi nasljednici. Osim hvalevrijednih napora bivših premijera kao što su Yitzhak Rabin, Shimon Peres, Ehud Barak, Ehud Olmert i Ariel Sharon da pronađu rješenje, makar i djelomično, niko od njih nije imao namjeru Palestincima dati minimalnu pravdu koju zaslužuju, bez koje nema rješenja.
Svi premijeri stali su uz nastavak okupacije i opsade Gaze. Niko od njih ni na trenutak nije pomislio da dopusti pravu palestinsku državu, s punim ovlastima, državu kao i svaku drugu. Nije im palo na pamet da oslobode pojas Gaze od opsade koja guši. Da nije bilo svih njih, možda ne bi bilo ni Hamasa.
Opsadu Gaze nije postavio Netanyahu; ni jednoj od vlada koje su se mijenjale nije palo na pamet da je ukine. Novac iz Katara možda je tekao ka Hamasu na odgovorniji način pod Naftalijem Bennettom, ali politika bi u osnovi bila ista. Niko nije razmišljao o otvaranju Gaze prema svijetu čak ni na kontrolirani način – jedina politika koja nije isprobana i jedina koja je možda mogla unaprijediti rješenje.
Također je teško procijeniti bi li ID pod drugim premijerom bila drugačija vojska.
Bi li se fijasko izbjegao? Nije sigurno. Okupacijske misije koje su postale glavnina aktivnosti IDF-a nije izmislio Netanyahu. Bilo koji drugi premijer također bi usmjerio lude snage i resurse da ublaži ponašanje doseljenika i njihove hirove. Tako je bilo pod svim izraelskim vladama.
Kandidati se zagrijavaju na startnoj liniji. Svaki od njih bit će bolji premijer od Netanyahua. Svakako pošteniji, skromniji i pristojniji od njega. Ali hoće li iko od njih promijeniti Izraelovu strmu silaznu putanju? Yair Lapid je objavio da je za dovođenje palestinskih vlasti u Gazu, i odmah se predomislio i već je protiv toga. Lapid nema mišljenje. Benny Gantz i Gadi Eisenkot sudjeluju u vođenju rata, sa svim njegovim zločinima, za koje će se tek pokazati da su bili uzaludni. Niko od njih nije predložio novi način, kakav nikada prije nismo isprobali. To je samo sila i još više sile.
Netanyahu mora otići, nema više sumnje. Ali Izrael će nastaviti istim putem.
(TBT, Haretz)
