Od 7. oktobra, najnoviji napad između Hamasa i Izraela odnio je živote više od 18.000 Palestinaca i preko 1.200 Izraelaca. Deset puta više je ih povrijeđeno. Rat je raselio više od 1,8 miliona Palestinaca i ostavio nepoznatim sudbine mnogih Izraelaca; preko 100 otetih u Izraelu ostaju taoci. Borbe su dovele do oštećenja 15 posto zgrada u Gazi, uključujući preko 100 kulturnih znamenitosti i više od 45 posto svih stambenih jedinica.
Kao što su mnogi analitičari već izjavili, visoki troškovi u Gazi odjeknuli su širom arapskog svijeta, potvrđujući značaj i moć izraelsko-palestinskog sukoba u oblikovanju regionalne politike. Ipak, bilo je teško tačno reći koliko je napad utjecao na stavove Arapa – i na koje sve načine.
Sada se to mijenja. U sedmicama koje su prethodile napadu i tri sedmice koje su potom uslijedile, naša nestranačka istraživačka firma, Arab Barometer, sprovela je nacionalno reprezentativno istraživanje u Tunisu u saradnji sa našim lokalnim partnerom, jedan na jedan za istraživanje i anketiranje. Igrom slučaja, otprilike polovina od 2.406 intervjua obavljena je u tri sedmice prije 7. oktobra, a preostala polovina je obavljena u tri sedmice nakon toga. Kao rezultat toga, poređenje rezultata može pokazati – sa neobičnom preciznošću – kako su napad i izraelska vojna kampanja koja je uslijedila promijenila stavove među Arapima.
Nalazi su zapanjujući. Američki predsjednik Joe Biden nedavno je upozorio da Izrael gubi globalnu podršku zbog Gaze, ali to je samo vrh ledenog brijega. Od 7. oktobra, svaka zemlja u istraživanju sa pozitivnim ili toplijim odnosima s Izraelom zabilježila je pad ocjene naklonosti među Tunižanima. Sjedinjene Države su zabilježile najveći pad, ali i saveznici Washingtona na Bliskom istoku koji su uspostavili veze s Izraelom u posljednjih nekoliko godina također su zabilježili pad broja odobrenja. Države koje su ostale neutralne, u međuvremenu su doživjele mali pomak. I rukovodstvo Irana, koje se vatreno protivi Izraelu, zabilježilo je porast njihove naklonosti. Tri sedmice nakon napada, iranski vrhovni vođa Ali Khamenei ima rejting koji odgovara ili čak premašuje onaj saudijskog prijestolonasljednika Mohameda bin Salmana, poznatog kao MBS, i predsjednika Emirata Mohammeda bin Zayeda, poznatog kao MBZ.
Tunis je samo jedna zemlja na Bliskom istoku i u sjevernoj Africi, regija velikih razlika, a ovo istraživanje ne može stručnjacima reći sve o tome kako ljudi u cijelom regionu misle i osjećaju. Ali Tunis je otprilike onoliko blizu vođe koliko se moglo i pretpostaviti. U prethodnim istraživanjima arapskog barometra, Tunižani su imali stavove slične onima u većini drugih arapskih zemalja. Stanovništvo je otvoreno prema Zapadu, ali je otvoreno i za druge globalne sile, poput Kine i Rusije. Geografski je udaljena od neposrednih posljedica izraelsko-palestinskog sukoba, ali ima historiju direktnog učešća, uključujući i nekadašnje gostoprimstvo Palestinskoj oslobodilačkoj organizaciji. Analitičari i zvaničnici mogu sa sigurnošću pretpostaviti da su se stavovi ljudi u drugim dijelovima regije promijenili na način sličan nedavnim promjenama koje su se dogodile u Tunisu.
Ti pomaci su bili dramatični: rijetko su promjene ove veličine uočene u toku nekoliko sedmica. Ali to ne ukazuje na skokove reakcije Tunižana. Da su građani Tunisa mijenjali svoje stavove samo zato što su podržavali Hamasove akcije, veliki pomak bi se dogodio u roku od jednog dana od napada i tada bi se mišljenje Tunišana brzo stabiliziralo. Umjesto toga, njihova mišljenja su se mijenjala malo po malo na dnevnoj bazi tokom perioda od tri sedmice, ali značajno tokom cijelog vremenskog perioda. Kao rezultat toga, najvjerovatnije je da su se pogledi Tunišana promijenili ne kao odgovor na Hamasov napad, već na događaje koji su uslijedili, odnosno sve veći trošak izraelske vojne operacije u Gazi za civile. Ipak, rat je sigurno povećao podršku Tunišana palestinskim borbama. U poređenju sa anketama koje su obavljene prije napada 7. oktobra, danas mnogo više Tunišana želi da Palestinci riješe svoj sukob s Izraelom silom, a ne mirnim rješenjem.
Javno mnijenje je važno čak i u nedemokratskim državama, gdje lideri moraju brinuti o protestima, a ovi promjenjivi pogledi će preoblikovati politiku u arapskom svijetu – kao i širom svijeta. Sjedinjene Države i njihovi regionalni saveznici imat će velikih poteškoća u proširenju Abrahamovog sporazuma, koji je normalizirao veze između nekoliko arapskih država i Izraela. Washington bi također mogao izgubiti prednost u nadmetanju s Kinom u usponu i Rusijom koja se ponovo uspinje. Sjedinjene Države bi čak mogle otkriti da mnogi dugogodišnji saveznici kao što su Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati postaju manje prijateljski nastrojeni prema Sjedinjenim Državama, a prijemčiviji prema njihovim suparnicima dok nastoje spriječiti vlastito regionalno stagniranje. Od napada, na primjer, obje zemlje su dočekale ruskog predsjednika Vladimira Putina u njegovoj prvoj posjeti regionu od invazije na Ukrajinu.
Sve veća podrška oružanom otporu mogla bi imati i opasne posljedice. Rat protiv Hamasa još nije doveo do šireg sukoba, ali Izrael je morao odbiti udare Hezbolaha u Libanu, a Bliski istok i sjeverna Afrika općenito su skloni nestabilnosti. Nije teško zamisliti kako bi se trenutna invazija mogla spiralno okrenuti ili otvoriti vrata budućem sukobu. Da bi stabilizirali region, Izrael i njegovi saveznici moraju, stoga, pronaći način da okončaju ovaj rat, a zatim se brzo okrenu ka mirnom rešavanju izraelsko-palestinskog sukoba.
DNO DNA
Arapski barometar, naš akademski istraživački projekat, bio je u procesu sprovođenja istraživanja širokog spektra problema sa slučajnim uzorkom stanovnika Tunisa kada je Hamas napao Izrael 7. oktobra. Odlučili smo da iskoristimo ovaj trenutak da istražimo kako ovaj događaj i rat koji pratilo pogođeno javno mnijenje. Pošto nismo očekivali značajne promjene u stavovima Tunišana prije 7. oktobra, prvo smo uzeli prosječno mišljenje za prve tri sedmice terenskog rada. Zatim smo pogledali kako se javno mnijenje promijenilo u sedmicama koje su uslijedile. Budući da je veličina uzorka relativno mala svakog dana naše analize nakon 7. oktobra, napravili smo procjenu kako se ljudi osjećaju u bilo kojem trenutku koristeći trodnevne pokretne prosjeke javnog mnijenja. To znači da svaka tačka podataka predstavlja procjenu na dan istraživanja i dva dana prije. (Iako je posljednji dan terenskog rada bio 4. novembar, 27. oktobar je bio posljednji dan kada je prikupljeno dovoljno dnevnih intervjua da se pruži dovoljno podataka za smislenu analizu.)
Nakon što smo nacrtali ovaj pokretni prosjek, izračunali smo liniju koja najbolje odgovara za intervjue obavljene prije i nakon 7. oktobra da bismo razumjeli koje su promjene, ako ih ima, rezultirale za svako pitanje. Ova linija je pomogla da se pokaže kako su se pogledi Tunišana promijenili u realnom vremenu. Naše krajnje procjene o promjeni javnog mnjenja, međutim, bile su fokusirane na dva momenta. Prvi je prosječan pregled Tunižana prije 7. oktobra. Drugi je nivo podrške zasnovan na prosjeku iz najprikladnije tabele za 27. oktobar.
Bilo je mnogo promjena. Ipak, najveća je imala veze sa percepcijom Sjedinjenih Država. U 1.146 intervjua obavljenih prije napada 7. oktobra, 40 posto Tunišana je imalo pozitivno ili donekle pozitivno mišljenje o Sjedinjenim Državama, u poređenju sa 56 posto onih koji su imali nepovoljno mišljenje. Ali nakon što je počeo rat u Gazi, to se brzo promijenilo. Do kraja našeg terenskog rada, samo deset posto Tunišana imalo je pozitivan stav o Sjedinjenim Državama. Nasuprot tome, 87 posto je imalo nepovoljan utisak. Prije 7. oktobra, 56 posto Tunišana željelo je bliže ekonomske odnose sa Sjedinjenim Državama. Tri sedmice kasnije, taj broj je pao na 34 posto. Bajden nikada nije bio posebno popularan u Tunisu, s rejtingom odobravanja od 29 posto prije 7. oktobra. Ali nakon što je Izrael započeo svoju kampanju – a Biden je izjavio da “nema uvjeta” za podršku SAD-a – njegova naklonost je pala na samo šest procenata.
Korelacija, naravno, ne znači uzročnost. Ali u ovom slučaju, teško je vidjeti alternativno objašnjenje, posebno s obzirom na stalnu, svakodnevnu promjenu mišljenja Tunisa. Rat je bio daleko najveća vijest koja se dogodila tokom istraživanja, a drugi odgovori su jasno pokazali da Tunižani razmišljaju o izraelsko-palestinskom sukobu dok ocjenjuju Sjedinjene Države. Kada su Tunižani upitani koja im je američka politika najvažnija na Bliskom istoku i u sjevernoj Africi, rješavanje izraelsko-palestinskog sukoba dramatično je poraslo nakon 7. oktobra – sa 24 posto na 59 posto. Poređenja radi, broj Tunižana koji su odgovorili „ekonomski razvoj“ pao je sa 20 posto na četiri posto.
Do sada, pogoršanje mišljenja o Sjedinjenim Državama nije se direktno pretvorilo u dobitke za Kinu i Rusiju, koje su obje ostale neutralne u ratu. Prije napada Hamasa, 70 posto Tunižana je imalo pozitivan stav o Kini; do 27. oktobra ta brojka je porasla za skromnih pet poena. Broj ljudi koji su željeli toplije ekonomske odnose s Kinom pao je sa 80 posto na 78 posto. Prije napada, 56 posto Tunižana imalo je pozitivan stav o Rusiji u poređenju sa 53 posto na kraju našeg istraživanja. Udio ljudi koji su željeli bliže ekonomske veze sa Moskvom popeo se sa 72 posto na 75 posto.
FOTO: (Ilustracija)
Ali postoje znakovi da bi Kina, možda, mogla dobiti veću podršku na račun Sjedinjenih Država. Na pitanje prije 7. oktobra da li Peking ili Washington imaju bolju politiku prema izraelsko-palestinskom sukobu, trećina Tunižana preferirala je politiku Kine nego Sjedinjenih Država. Do kraja našeg istraživanja ovaj broj je porastao na 50 posto. (Udio Tunižana koji preferiraju američku politiku popeo se sa 13 posto na 14 posto.) Na pitanje da li Kina ili Sjedinjene Države imaju bolju politiku za održavanje regionalne sigurnosti, rezultati su bili slični. Prije 7. oktobra, broj ljudi koji su preferirali kinesku politiku porastao je sa 31 posto na 50 posto. Procenat Tunišana koji preferiraju američku politiku pao je sa 19 posto na 12 posto.
KRIVI SAVEZI
Velike sile nisu jedine države na koje Tunižani sada gledaju drugačije. Stav stanovništva prema brojnim regionalnim silama također se promijenio nakon 7. oktobra. Slično kao i promjene mišljenja prema Washingtonu, promjene su u velikoj mjeri povezane sa načinom na koji te države tretiraju Izrael.
Uzmimo, na primjer, Saudijsku Arabiju. U periodu koji je prethodio napadu, bilo je raširenih spekulacija da će Rijad normalizirati odnose sa Izraelom. Kako je bijes na Izrael rastao među Tunižanima u sedmicama nakon 7. oktobra, njihovi pogledi na Saudijsku Arabiju također su potamnjeli – sa rejtingom odobravanja zemlje pao je sa 73 posto na 59 posto. Slično, postotak Tunišana koji žele bliže ekonomske odnose sa Saudijskom Arabijom pao je sa prosječnih 71 posto na 61 posto. MBS-ov rejting je opao sa 55 posto prije napada na 40 posto do 27. oktobra. Ove promjene su posebno uočljive s obzirom na to da tuniski predsjednik Kais Saied, koji uživa visok rejting kod kuće, ima vrlo bliske veze sa MBS-om.
Upitnik nije uključivao direktna pitanja o Ujedinjenim Arapskim Emiratima, koji su normalizirali veze s Izraelom u kolovozu 2020. Ali je pitao o vanjskoj politici MBZ-a, a rezultati su se pokazali vrlo sličnim onima za MBS. Prije napada 7. oktobra, 49 posto Tunižana pozitivno je ocijenilo politiku MBZ-a. Do kraja terenskog rada ta brojka je pala na trećinu.
Nasuprot tome, pogledi na Tursku su uglavnom ostali nepromijenjeni. Ankara je dugo nastojala istaći i saosjećati s teškom situacijom Palestinaca, doduše sa strane, a 68 posto Tunižana ima pozitivan stav prema Turskoj i prije i nakon napada. Stavovi o vanjskoj politici turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana opali su sa 54 posto na 47 posto, ali se povećao broj ljudi koji su željeli bliži ekonomski odnos sa zemljom, sa 57 posto na 64 posto.
Ipak, čini se da rat u Gazi nije poboljšao stavove o Turskoj među Tunižanima, možda zato što je njena osuda Izraela bila relativno ograničena. Ali izgleda da je rukovodstvo jedne zemlje imalo koristi: ono Irana. Islamska Republika se gorljivo protivi postojanju Izraela i navijala je za Hamasov napad. U pozivu koji je sigurno odjeknuo u arapskom javnom mnijenju, 17. oktobra, Khamenei je pozvao na prekid bombardovanja Gaze i nazvao akcije Izraela “genocidom”. Iako anketa nije uključivala stavove prema samom Iranu, pitala se o Hameneijevoj vanjskoj politici, a odobravanje je očigledno poraslo. Prije napada, samo 29 posto Tunišana imalo je pozitivan stav o njegovoj vanjskoj politici. Na kraju našeg terenskog rada, ova brojka je porasla na 41 posto. Skok podrške bio je najuočljiviji u danima nakon Khameneijeve izjave od 17. oktobra.
A tu je i sam Izrael. Čak i prije napada, Tunižani su imali izuzetno nepovoljan pogled na Izrael – samo pet posto ljudi pozitivno je ocijenilo tu zemlju. Kao rezultat toga, pad zemlje na nula posto uopće nije bio veliki pad. Ali mišljenja o normalizaciji su se promijenila. Normalizacija veza sa Izraelom nikada nije bila popularna, ali nakon napada, ono malo podrške koja je postojala potpuno je nestalo. Dana 7. oktobra 12 posto ljudi podržalo je normalizaciju. Do 27. oktobra ta brojka je dostigla samo jedan posto.
Pogledi na izraelsko-palestinski sukob također su se promijenili na važne načine. Prije 7. oktobra, kada su upitani o tome koja preferiraju način rješavanja sukoba, 66 posto Tunišana je bilo za rješenje s dvije države zasnovano na granicama iz 1967. godine, dok je 18 posto bilo za alternativni diplomatski put, kao što je jedinstvena država sa jednakim pravima za sve ili konfederaciju. Samo šest posto Tunižana izabralo je “drugo”, od kojih je velika većina predložila oružani otpor izraelskoj okupaciji, što bi moglo dovesti do eliminacije države Izrael. Ali do kraja našeg terenskog rada, samo je 50 posto Tunišana podržalo rješenje o dvije države. Oni koji su za jednodržavno rješenje ili konfederaciju pali su za sedam bodova zajedno. Najveći dobitak imala je kategorija “ostalo” koja je porasla za 30 bodova na 36 posto. Još jednom, velika većina ovih Tunišana željela je nastavak, oružani otpor.
PREKINUTI CIKLUS
Tunis je geografski udaljen od Izraela, a sve veći apetit njegovog stanovništva za oružanim otporom vjerovatno neće direktno utjecati na rat. Ali ako su i druge arapske države imale slične promjene u mišljenju, borbe na granicama Izraela mogle bi se dodatno razbuktati. I po svoj prilici, bijes na Izrael je još više porastao u zemljama bližim sukobu ili u zemljama u kojima živi više palestinskih izbjeglica, kao što su Jordan i Liban. Potencijal za veće nasilje je, dakle, ozbiljan. Bliski istok i Sjeverna Afrika, na kraju krajeva, opterećeni su sa više tekućih sukoba nego bilo koji drugi dio svijeta.
Kako se bombardiranje Gaze nastavlja, ovaj rizik će samo rasti. U stvari, čak i nakon završetka borbi, region može ostati nesigurniji. Nova generacija je sada vidjela užase okupacije na televiziji i na društvenim mrežama, uključujući tragične slike mrtvih tijela i uznemirenih porodica koje teško da će zaboraviti. Neki postotak njih može odlučiti da finansira, pridruži se ili na drugi način pomogne oružanim grupama koje se bore protiv postojanja Izraela. Političari u zemlji možda misle da će ih ovaj rat učiniti sigurnijima, ali sigurnost Izraela se neće povećati zbog sukoba.
Jednostavna činjenica je da je palestinska stvar i dalje od vitalnog značaja za arapski svijet, a Izrael se ne može nadati da će ga jednostavno poraziti bombama. Ovo pitanje nije izgubilo na značaju za novu generaciju. Uprkos onome što su mnoge zapadne (i neke arapske) prijestolnice mogle pretpostaviti, Izrael neće moći sklopiti mir sa svojim susjedima sve dok Palestinci nemaju državu. Za samo 20 dana, pogledi Tunižana na svijet promijenili su se na načine koji se rijetko dešavaju čak i tokom nekoliko godina. Ne postoji drugo pitanje u arapskom svijetu s kojim se ljudi osjećaju tako individualno i emocionalno povezani.
Ovaj intenzitet je posebno upečatljiv s obzirom na domaće izazove Tunisa. Država sada ima BDP po glavi stanovnika koji je niži nego što je bio prije revolucije u zemlji 2010. godine. Pa ipak, Tunižani su i dalje željeli manje ekonomskog angažmana sa Sjedinjenim Državama. Prema našim podacima, Tunižani su do 27. oktobra preferirali međunarodni angažman na palestinskoj stvari u odnosu na ekonomski razvoj sa enormnom razlikom – 59 posto prema četiri posto.
Ako Izrael i Sjedinjene Države traže istinski mir sa arapskim svijetom – umjesto hladnog mira s represivnim režimima koji vladaju većinom – moraju promijeniti svoju politiku. Oni moraju pronaći način da okončaju tekuću borbu između Izraelaca i Palestinaca. A to znači da sve ove grupe moraju marljivo raditi na pravednoj i dostojanstvenoj budućnosti za palestinski narod: konkretno, rješenju s dvije države. To je jedini način da se promijene srca i umovi susjednog stanovništva i okonča ciklus nasilja koji je mučio Bliski istok u prošlom stoljeću.
(TBT, FOREIGN AFFAIRS)