O egzistencijalnim strahovima Izraelaca
Nije li Izrael u ratu za sopstveni opstanak?
Ne, nije. Izrael je nuklearna sila sa jednom od tehnološki najnaprednijih armija na svijetu. Uz to uživa punu podršku američke vojne mašinerije (uključujući spremne nosače aviona). Ne može biti govora o simetriji s Hamasom ili Islamskim džihadom, grupama koje mogu ugroziti stanovnike Izraela, ali ne mogu poraziti izraelsku vojsku niti spijrečiti Izrael da nastavi s etničkim čišćenjem Palestinaca u režimu aparthejda koji je izgrađen uz podršku Sjedinjenih Država i Evropske unije.
Nije li opravdano strahovanje Izraelaca da bi ih mnogi Palestinci najradije gurnuli u more (možda i istrijebili u nekom novom masovnom pogromu)?
Naravno da jeste! Mnogi Palestinci, nažalost, sanjaju o Palestini bez Jevreja ili s Jevrejima koji su im potpuno potčinjeni – baš kao što mnogi Izraelci, nažalost, sanjaju ultracionistički san o velikom Izraelu bez Palestinaca ili s potpuno potčinjenim Palestincima. To je tragična stvarnost današnje Palestine. Da, s obzirom na to da su Jevreji bili izloženi holokaustu, a prije toga pogromima i viševekovnom i duboko ukorenjenom antisemitizmu u Evropi i Americi, sasvim je razumljivo da stanovnici Izraela danas strahuju od novog pogroma ako izraelska vojska bude poražena. Međutim, namećući Palestincima, beduinima i ostalima režim aparthejda i tretirajući ih kao pripadnike niže rase (ili kao ljudske životinje), izraelska država dodatno raspiruje antisemitizam i jača u redovima Palestinaca upravo one snage koje sanjaju o Palestini bez Jevreja (umjesto onih koje sanjaju o mirnom suživotu s Jevrejima), doprinoseći tako užasnoj strijepnji koja muči Jevreje kako u Izraelu tako i u dijaspori. Izgradnja aparthejda za Palestince nije dobra odbrambena strategija – najblaže rečeno. Kada podržavaju ili ignoriraju izraelski aparthejd i etničko čišćenje Palestinaca, Evropljani i Amerikanci čine medveđu uslugu jevrejskom narodu.
Ali Izrael je svakako u ratu s Gazom.
Izrael nije i ne može biti u ratu s Gazom. Gaza nije država. To je palestinska teritorija koju je Izrael nezakonito okupirao 1967. To što je Ariel Sharon, u ono vrijeme premijer Izraela, u jednom trenutku odlučio da iz Gaze povuče izraelsku vojsku (i jevrejske naseljenike) da bi tamo napravio zatvor pod otvorenim nebom za milione Palestinaca (zatvor koji je potpuno ograđen i redovno se bombardira, a čije zalihe vode, hrane, goriva i svega ostalog u potpunosti zavise od dobre volje Izraela), to Gazu ne čini državom. Niti je državom čini to što je nakon povlačenja izraelske vojske kontrolu u Gazi preuzeo Hamas. [Poređenje za ljubitelje filma: ako se sjećate Carpenterovog Bjekstva iz New Yorka, to je kao da tvrdite da je Menheten u tom filmu strana u ratu s Amerikom.]
Da li zaista očekujete da Izrael snabdeva neprijateljsko stanovništvo vodom, hranom i lijekovima?
Nije važno šta vi i ja očekujemo. Važno je šta o tome kaže međunarodno pravo, uključujući i Ženevsku konvenciju koja to nalaže! Uskraćivanje vode, hrane, lijekova, goriva i ostalih potrepština okupiranom stanovništvu zatvorenom u Gazi jeste ratni zločin. Zločin je i kada nekoj populaciji uskraćujete mogućnost da zadovolji osnovne životne potrebe da biste je tako prinudili da se preseli na drugo mjesto.
Čak i ako mu egzistencija zasad nije direktno ugrožena, zar Izrael nema pravo da se brani?
Naravno da ima. Svako ima prirodno pravo da se brani. Međutim, kao što je moje pravo na odbranu kada mi provale u kuću ograničeno zakonom (na primjer, nemam pravo da uljeza ubijem ako sam ga prethodno razoružao, i svakako nemam pravo da u potjeri pobijem cijelu njegovu porodicu), tako je ograničeno i pravo države na odbranu od druge države ili naoružane grupe na okupiranoj teritoriji. Zato postoje Ženevska konvencija i Međunarodni krivični sud čiji statuti jasno pokazuju da izraelski vojni napadi na Gazu izvedeni posle 7. oktobra predstavljaju niz ratnih zločina (vidi Prilog 1).
O Hamasu
Da li osuđujem zverstva Hamasa?
Osuđujem sva zvjerstva i svaki ratni zločin (prema definiciji iz međunarodnog prava, vidi Prilog 1) bez obzira na to ko je počinitelj, a ko žrtva, bilo da su u pitanju pripadnici Hamasa, izraelski naseljenici ili izraelske oružane snage. Ženevska konvencija važi za sve ili ne važi ni za koga. Ono što ne osuđujem je oružani otpor okupatorima i režimu aparthejda koji je dio dugoročnog programa etničkog čišćenja. [Isto tako ne osuđujem legitimne vojne akcije IDF-a u odbrani sopstvenih vojnika ili izraelskih civila unutar Izraela.]
Zar Hamas nije teroristička organizacija?
Kao što dobro znamo, ljude koje neko naziva teroristima neko drugi može nazivati borcima za slobodu. Jesu li Yitzak Shamir (izraelski premijer od 1986. do 1992) i njegova organizacija Stern Gang bili teroristi? Britanska vlada i većina evropskih zemalja su smatrali da jesu, ali mnogi Jevreji nisu tako mislili. Da li je IRA bila teroristička organizacija? Možda jeste, ali bez te organizacije (i njenog političkog krila Sinn Feina, što je danas najveća irska politička stranka severno i južno od granice) ne bi bilo Velikog petka ni kraja krvoproliću. Je li Nelson Mandela bio terorista? Gospođa Thatcher i predsednik Reagan su tako mislili i govorili – pa su ANC i njegovi članovi dugo bili na listi terorističkih organizacija u SAD i Velikoj Britaniji.
Što se tiče Hamasa, nema sumnje da Hamas koristi taktiku terorizma i/ili čini ratne zločine. Ali to isto radi i izraelska država već (više od) sedam decenija (nelegalna iseljavanja, nelegalno naseljavanje, nezakonito zatvaranje civila i predstavnika civilnog društva na okupiranim teritorijama, ubistva i ritualna ponižavanja, fosforne bombe, uništavanje bolnica i celih stambenih kvartova i tako dalje).
Hamas se ne razlikuje od ISIL-a ili Al Qaide. Izrael ima pravo da eliminira Hamas kao što su SAD, Iran, Kurdi i ostali eliminisali ISIL.
To je neispravna analogija. Al Qaida nikada nije imala uporište u lokalnim zajednicama. To nisu bili autohtoni pokreti – za razliku od organizacija kao što su ANC, IRA, PKK u Turskoj ili Tamilski tigrovi u Šri Lanci. Al Qaidu su činili uvezeni ljudi pod oružjem, bez organske veze sa Sudancima ili Avganistancima. Baš kao i ISIL. Hamas je, s druge strane, na ovaj ili onaj način (uz znatnu pomoć Izraela koji je želio da od Hamasa napravi unutrašnjeg protivnika PLO-a), pustio duboke korjene u palestinskom društvu (naročito u Gazi) – pružajući očajnom stanovništvu usluge koje niko drugi nije htio da mu pruži. Dakle, čak i ako odlučite da nazovete Hamas terorističkom organizacijom, činjenično je pogrešno tvrditi da između Hamasa i Al Qaide ili ISIL-a nema razlike. To je veoma važno, jer će mirovni proces morati uključiti i Hamas (kao što je onaj u Severnoj Irskoj morao da uključi IRA).
Ali Hamas koristi Palestince kao živi štit.
Izrael i Palestina zajedno čine malu zemlju s dvije (dominantne) populacije koje ratuju već osamdeset godina. Na tako skučenom prostoru nije moguće voditi rat bez ‘živih štitova’. Drugim riječima, ideja o ratu koji bi se vodio negdje u pustinji samo između naoružanih boraca obje strane, daleko od civila, nema mnogo smisla. Na primjer: gdje se nalazi generalštab izraelske vojske koja raspolaže s mnogo više manevarskog prostora nego bilo koja palestinska naoružana grupa? U centru grada, usred gusto naseljenog Tel Aviva! Da li to znači da izraelska vojska koristi civilno stanovništvo u susjednim kvartovima kao živi štit? Da li palestinski borci (Hamas ili bilo ko drugi) imaju pravo da taj dio grada sravne sa zemljom, uključujući i obližnje bolnice, i to opravdaju tvrdnjama da „izraelska vojska koristi civile kao živi štit“? To je besmislica, kao i izraelska saopćenja u kojima se ogromne civilne žrtve pravdaju pozivanjem na argument ‘živog štita’.
Hamasu očigledno nije mnogo stalo do sopstvenog naroda, budući da dobro znaju da će Palestinci biti bombardirani čim ciljeve u Izraelu napadnu s teritorije Gaze.
To je argument koji su koristile sve okupacione sile da bi krivicu za stradanje civila prebacile na one koji organiziraju oružani otpor okupaciji. Svaki pokret otpora bio je optuživan da ustajanjem na oružje protiv nadmoćne okupacione sile rizikuje živote sopstvenog stanovništva. U Grčkoj je to bio argument nacističkih kolaboracionista protiv grčkog pokreta otpora, jer grčki partizani znaju da će ako napadnu nacističku patrolu nacisti ubiti najmanje 10 grčkih muškaraca za svakog ubijenog vojnika. Nacisti i kolaboracionisti su se slagali da isključivu odgovornost za zločinačke odmazde nacista snose partizani. Otuda sledi zaključak da je jedini ‘humani’ izbor pristajanje na okupaciju. Da li izraelski zvaničnici zaista vjeruju da je takav način rezoniranja dobra ideja u ovom trenutku? Ja ne mislim tako.
Palestinci nastanjeni u Gazi su glasali za Hamas i zato nisu nevini.
Izraelci bi se morali uzdržati od korištenja takvih argumenta jer se oni lako mogu okrenuti i upotrijebiti protiv njih. Netanyahu i ministri u genocidnoj izraelskoj vladi (na primjer, Bezalel Smotrich, Ben-Gvir) izabrani su na jasnoj agendi ratnih zločina i etničkog čišćenja. To ne opravdava i ne može opravdati palestinske oružane grupe koje ubijaju izraelske civile vjerujući da su oni kolektivno krivi za etničko čišćenje Palestinaca. Sam koncept kolektivne krivice, osim što je rasistički, predstavlja ratni zločin po sebi.
Ako su Palestinci zaista nevini, zašto ne izruče pripadnike Hamasa Izraelu?
Prvo, pripadnici Hamasa su naoružani, pa ih nenaoružani i nemoćni civili koje Izrael istrjebljuje bombama ne mogu izručiti čak i ako bi to željeli. Drugo, pokušajmo zamisliti šta takvim pozivima poručujemo ljudima u Gazi. Evo šta im govorimo:
Izraelske trupe su ubile dedu 1948, uzeli su maslinjak i kuću, a porodicu protjerale u Gazu. Poslije su izraelske bombe ubile brata, više rođaka i prijatelja, majku, a vas i dalje drže u zatvoru pod otvorenim nebom gdje djeca odrastaju neuhranjena, bez izgleda za pristojno obrazovanje, bez šansi za dostojan posao, bez mogućnosti putovanja, bez ikakve nade. Svakih nekoliko mjeseci bombe padaju s neba, a izraelske trupe povremeno ulaze i pucaju na vas i vaše susjede bez razlike. Djeca kojoj nije ostavljen nikakav drugi lek za frustraciju i izgubljeno dostojanstvo pridružuju se Hamasu, kao medicinske sestre, kao učitelji, kao naoružani borci koji žele uzvratiti vatru. I onda, ‘civilizirani’ zapad – koji decenijama prstom nije makao da vas zaštiti – upire prstom u vas zato što mlade borce niste izručili vojsci koja vas ubija, a čiji zapovednici polažu račune vladi koja je već ponosno objavila da nema izgleda da postanete ravnopravni građani bilo koje države. I to se događa u trenutku kada zapad vrlo dobro zna kakva bi sudbina zadesila Gazu u slučaju predaje Hamasa: etničko čišćenje iste vrste kao ono koje se ubrzano sprovodi na Zapadnoj obali, gdje Hamas čak i nije prisutan.
Govorim vam, dragi čitaoci, da mi, Evropljani i Amerikanci, treba da pognemo glave i postidimo se na samu pomisao da to kažemo ljudima koji žive u Gazi.
Zašto se ne slažete s mišljenjem da se Hamas, fundamentalistička islamistička organizacija koja ne tolerira ne samo Izrael nego ni sekularne ljude poput vas, mora eliminirati da bi se stanovnici Gaze mogli vratiti normalnom životu?
Šta znači eliminirati Hamas? Ko je Hamas? Treba li ‘eliminirati’ medicinske sestre zaposlene kod ministarstva zdravlja kojim u Gazi upravlja Hamas? Učitelje zaposlene kod ministarstva prosvjete kojim upravlja Hamas? Zaboravljate da je za razliku od Al Qaide, koja nikada nije bila povezana s avganistanskim zajednicama, Hamas duboko integriran u društvo Gaze. U tom smislu su zahtjevi Netanyahua i genocidnih izraelskih političara logičniji i dosljedniji od prijedloga (možda dobronamjernih ljudi) koji traže iskorenjivanje Hamasa da bi Palestinci mogli da žive sretno do kraja života. Jer Netanyahu i njegovi saradnici planiraju da ubiju tačno onoliko stanovnika Gaze koliko je potrebno da se preživjeli primoraju da se presele iz Gaze u Sinajsku pustinju ili u neku zemlju koja je spremna da ih primi. Ukratko, ljudi koji vjeruju u projekat fizičke eliminacije svakoga ko je bio povezan s Hamasom zapravo podržavaju genocid u Gazi (što je samo korak na putu do okončanja genocida na teritoriji Zapadne obale).
Kakva je trebala biti reakcija Izraela poslije napada Hamasa 7. oktobra?
Na prvom mjestu je dužnost izraelske vojske da neutralira napadače. Na drugom, dužnost izraelske vlade da oslobodi taoce koje je Hamas odveo u Gazu – što bi podrazumJevalo pregovore koji uključuju i međunarodnu zajednicu. Ne trećem mJestu je dužnost koju izraelska vlada ima pred izraelskim društvom, dužnost koju su izraelske vlada dJecenijama zaobilazile, a to je objava kraja aparthejda i mirenje s činjenicom da će dokle god Izrael bude primoravao Palestince da žive u režimu aparthejda nasilje uvIJek iznova proizvoditi novo nasilje, zbog čega za Izraelce neće biti života u miru.
Izrael je država koja sprovodi aparthejd i zbog toga joj se mora pružiti otpor – ako treba i oružjem
Da li zaista mislite da Izrael Palestincima nameće život u režimu aparthejda?
Ne morate vJerovati meni na rIJeč. Poslušajte šta o tome kaže kaže Tamir Pardo, bivši direktor Mosada: „… Izraelski mehanizmi za kontrolu Palestinaca, od ograničavanja kretanja do primJene ratnih zakona – dok se na jevrejske naseljenike na okupiranim teritorijima primJenjuje građansko pravo – podudaraju se s metodama nekada korišTenim u Južnoj Africi… Ovo je država aparthejda“, rekao je Pardo. „Ako za dvIJe grupe ljudi na istoj teritoriju važe dva različita pravna sistema, to je aparthejd.“ I to ne tvrdi samo Pardo. Bivši predsJednik Kneseta Avraham Burg i poznati izraelski Historičar Benny Morris nalaze se među više od 2000 izraelskih i američkih javnih ličnosti koje su nedavno potpisale saopĆenje kojim se potvrđuje da „Palestinci žive u režimu aparthejda“.
Da li hoćete kazati da postoje sličnosti između Mandelinog ANC-a i ubica iz Hamasa?
Oni koji bjesne zbog poređenja južnoafričkog i izraelskog aparthejda treba da se sjete da Nelson Mandela nikada nije imao sumnji o tome da Palestinci žive u aparthejdu. [Takođe, Izrael nikada nije krio da je bio jedan od najvažnijih saveznika bijelog rasističkog režima u Pretoriji.]
Desmond Tutu, još jedan od heroja otpora aparthejdu u Južnoj Africi, takođe nije imao iluzija o izraelskom aparthejdu i stradanju Palestinaca.
Zašto Palestinci ne pokušaju da ostvare svoje ciljeve mirnim putem?
Pokušali su. PLO je priznao Izrael i odrekao se oružane borbe. Šta su dobili zauzvrat? Apsolutno poniženje i sistematično etničko čišćenje na Zapadnoj obali i u Istočnom Jerusalemu. To je doprinjelo jačanju Hamasa koji je u očima mnogih Palestinaca jedina alternativa genocidu – zbog čega je Hamas i osvojio vlast u Gazi.
Put naprijed
Šta je s antisemitizmom? Nije li i to pošast?
Naravno da jeste. Antisemitizam je na zapadu i u ostatku svijeta duboko ukorjenjen i protiv njega se uvijek moramo boriti. Naše pitanje je slijedeće: Da li genocid koji se sprovodi nad Palestincima doprinosi borbi protiv antisemitizma ili je ometa? Moje konkretno pitanje Evropljanima, koji osjećaju potrebu da podrže Izrael po svaku cijenu, šta god da Izraelci urade, prije svega zbog naše kolektivne krivice u vezi s holokaustom, glasi: Koliko daleko Izrael treba da odmakne u etničkom čišćenju Palestinaca da bi nam naše potpuno zasluženo osjećanje krivice zbog antisemitizma i holokausta u Evropi najzad došapnulo da ne možemo više tolerirati novo etničko čišćenje koje Izrael sprovodi nad Palestincima? Drugi riječima: Koliko će nam palestinske krvi biti potrebno da speremo osjećaj krivice zbog događaja holokausta? NIKADA VIŠE znači NIKADA VIŠE ZA SVE I ZA SVAKOGA – za Jevreje, za Palestince, baš za svakoga.
Moje viđenje antisemitizma izloženo je u ovom opširnom članku napisanom mnogo prije napada Hamasa.
Zapad mora shvatiti da je jedini plan za rješavanje palestinskog pitanja koji Izrael trenutno ima sprovođenje genocida.
To nam otvoreno govori izraelska vlada, kao i lideri opozicije. Odbijaju svaku pomisao na mogućnost postojanja zasebne palestinske države, kao i ideju o jedinstvenoj državi u kojoj Palestinci uživaju ista građanska i politička prava i slobode kao Jevreji. Kakve opcije u tom slučaju preostaju? Etničko čišćenje, aparthejd ili genocid. Izraelske vlasti ne skrivaju namjeru da anektiraju sve okupirane teritorije i etnički očiste Palestince (osim možda malog broja onih koji će prihvatiti status građana drugog reda, a potrebni su izraelskim gospodarima kao nekvalificirana radna snaga). Takođe, već decenijama unazad (i sve više poslije 7. oktobra) izraelske vlasti poručuju svijetu nešto zaista jezivo:
Izraelska vojska ima pravo da UBIJE BILO KOG PALESTINCA u Gazi, Istočnom Jerusalemu ili na Zapadnoj obali. Naoružani muškarci, nenaoružani muškarci, novinari, žene, starci, ljekari, medicinske sestre i zemljoradnici – koga god Izrael da ubije, službeno se proglašava za legitimnu metu kao direktan krivac ili kao živi štit (čija smrt je krivica Palestinaca koji se kriju iza živih štitova) ili kao saučesnik na osnovu etničke pripadnosti (zbog iskazanih simpatija za pokret otpora). Čak i za bebe stare jedan dan tvrde da za njihovu smrt postoji opravdanje, jer bi vjerovatno izrasle u teroriste.
Šta se sada može učiniti? Kako donijeti mir Izraelu i Palestini?
Globalna kampanja bojkota, povlačenja investicija i sankcionisanja Izraela i Hamasa, sve dok se ne uspostavi prekid vatre, dok svi taoci ne budu oslobođeni (oni Hamasovi kao i hiljade talaca koje drži Izrael), dok Izrael ne prizna državu Palestinu i dok se pod pokroviteljstvom Ujedinjenih nacija i uz podršku međunarodne zajednice ne započne mirovni proces koji će učiniti kraj aparthejdu i donijeti jednaka građanska prava i političke sloboda za sve. Da li će rezultat tog procesa biti jedna federalna država ili dvije multietničke države koje dijele teritoriju drevne Palestine, o tome moraju odlučiti sami Izraelci i Palestinci.
Da, ali vi i DiEM25, pokret kom pripadate, već ste podržali rješenje koje podrazumjeva jednu sekularnu državu.
Da, tako je. Ali to je samo naše mišljenje. Kao internacionalisti dužni smo da imamo mišljenje o svim važni pitanjima i političkim sukobima širom sveta – što, naravno, ne znači da želimo da ljudima koji su direktno uključeni govorimo šta treba da rade. Što se mene tiče, mene je pokojni Edward Said ubjedio da je rješenje s dvije države neodrživo (bar sa stanovišta progresivnih internacionalista) i da je jedini humani ishod rešenje koje podrazumjeva jednu državu. Što se tiče DiEM25, prije dvije godine smo vodili dugu i burnu raspravu koja je dovela do usvajanja ove zajedničke pozicije. Ali, da ne budem pogrešno shvaćen, o tome svakako moraju odlučiti Palestinci i Izraelci.
Kao međunarodna zajednica dužni smo pomoći našim izraelskim i palestinskim prijateljima i saborcima da sruše aparthejd, iskorjene antisemitizam i prevaziđu netrpeljivosti, da bi nezavisno od toga koje će konkretno rješenje biti usvojeno svi narodi koji žive, rade i sanjaju na prostoru drevne Palestine dobili ista građanska prava i političke slobode.
Prilog 1 – Šta kaže međunarodno pravo
Rimski statut Međunarodnog krivičnog suda – Genocid
Član 6(c): Namjerno podvrgavanje grupe životnim uvjetima koji treba dovesti do njenog potpunog ili djelimičnog uništenja;
Član 25(3)(c): U cilju olakšanja izvršenja krivičnog dijela, pomaže, podstiče ili na drugi način doprinese njegovom izvršenju ili pokušaju izvršenja, uključujući ovde i stavljanje na raspolaganje sredstava za izvršenje krivičnog djela;
Član 25(3)(e): U vezi sa krivičnim djelom genocida, direktno ili jasno podstiče druge na izvršenje genocida;
Ženevska konvencija Član 8(2)(a)(i): Namjerno ubijanje.
Član 8(2)(a)(ii): Mučenje ili nečovječni postupci.
Član 8(2)(a)(iii): Namjerno nanošenje suvišne patnje, teških telesnih povreda ili narušavanje zdravlja.
Član 8(2)(a)(iv): Obimna razaranja i prisvajanje tuđe imovine koje se ne može opravdati vojnom potrebom, i koja su pri tom izvršena nezakonito i bezobzirno.
Član 8(2)(a)(vii): Nezakonito protjerivanje ili preseljavanje i nezakonito zatvaranje lica. Druge ozbiljne povrede zakona i ratnih običaja koji se primjenjuju u međunarodnom oružanom sukobu, a prema utvrđenim pravilima međunarodnog prava.
Član 8(2)(b)(i): Namjerno usmjeravanje napada protiv civilnog stanovništva ili protiv pojedinačnih civilnih lica koja nisu direktno umješana u sukob.
Član 8(2)(b)(ii): Namjerno usmjeravanje napada na civilne objekte, tj. na objekte koji nisu vojni ciljevi.
Član 8(2)(b)(iii): Namjerno usmjeravanje napada na osoblje, instalacije, materijale, jedinice ili vozila uključena u humanitarnu pomoć ili mirovnu misiju u skladu sa Poveljom UN, sve dotle dok imaju prava na zaštitu ili pružaju pomoć civilima ili civilnim objektima po međunarodnim zakonima koji važe za oružane sukobe.
Član 8(2)(b)(iv): Namjerno započinjanje napada, znajući da će takav napad prouzrokovati propratna stradanja ili nanošenje povreda civilima ili nanošenje štete civilnim objektima ili da će uzrokovati velika, dugotrajna i ozbiljna oštećenja životne sredine, što bi bilo očigledno nesrazmjerno u odnosu na očekivani, konkretni i neposredni vojni učinak.
Član 8(2)(b)(ix): Namjerno usmjeravanje napada na vjerske, obrazovne, umjetničke ili naučne objekte ili objekte koji se koriste u dobrotvorne svrhe, istorijske spomenike, bolnice i mjesta gdje se sakupljaju bolesni i ranjeni, pod uvjetom da to nisu vojni ciljevi.
Član 8(2)(b)(xii): Objavljivanje da se prema neprijatelju neće postupati s milošću.
Član 8(2)(b)(xiv): Namjerni napadi na objekte, medicinske jedinice, transportna sredstva i medicinsko osoblje koje koristi očigledne oznake precizirane u Ženevskim konvencijama u skladu sa međunarodnim pravom.
Član 8(2)(b)(xx): Korištenje oružja, projektila, materijala i metoda ratovanja koji su takve prirode da mogu uzrokovati teške povrede ili nepotrebne patnje ili se njima krši međunarodno pravo oružanog sukoba, pod uvjetom da su takva oružja, projektili, materijali i metodi ratovanja zabranjeni i uključeni u aneks ovog Statuta amandmanom a u skladu sa odgovarajućim odredbama preciziranim u članovima 121. i 123.
Član 8(2)(b)(xxv): Namjerno pribjegavanje izgladnjavanju civila kao metode ratovanja, baziranom na lišavanju namirnica neophodnih za njihov opstanak.
(TBT, DiEM25)