KOLUMNA
Ja sam arhitekta, graditelj
svjetova, senzualista koji cijeni živo, melodiju, siluetu naspram neba koje
uzima tama. Ne mogu znati tvoje ime. Niti ti možeš znati moje. Sutra, zajedno,
počinjemo izgradnju grada.“ (Manifest,
Lebbeus Woods – Sarajevo, 1993.)
Piše: Mirza
Hulusić, thebosniatimes.ba
„Arhitektura i rat nisu
neuporedivi. Arhitektura je rat. Ja sam u ratu sa svojim vremenom, sa
historijom, sa svakim autoritetom koji počiva i u strogim i u preplašenim
formama. Ja sam jedan od miliona koji se ne uklapa, koji nema kuću, familiju,
doktrinu, nijedno mjesto da zovem svojim, nijednu ikonu i sigurnost, na svu
historiju koja bi me okovala sa svim mojim manama, mojim vlastitim strahovima.
Znam samo trenutke i živote koji su trenuci i forme koje se učine kao
beskonačna snaga, a zatim se “utope u zrak”. Ja sam arhitekta, graditelj
svjetova, senzualista koji cijeni živo, melodiju, siluetu naspram neba koje
uzima tama. Ne mogu znati tvoje ime. Niti ti možeš znati moje. Sutra, zajedno,
počinjemo izgradnju grada.“ (Manifest,
Lebbeus Woods – Sarajevo, 1993.) Ovaj manifest je pročitan naglas na
stepenicama izgorjelog Olimpijskog muzeja u Sarajevu, 26. novembra 1993.,
nasuprot punoj vatrenoj liniji, agresorskim snajperima i artiljeriji. Srećom,
vatra se nije sručila na iskupljenu publiku u kojoj je, između ostalih, bio i
autor ovog manifesta Lebbeus Woods, jedan od velikana svjetske arhitekture.
Kada se čitala zadnja rečenica ovog manifesta: „Sutra, zajedno, počinjemo
izgradnju grada“ – jedan od glumaca, prezentatora programa, rekao je: „Zašto
čekati sutra?“ Tipični sarajevski humor, blistav i pun kaprica, izrečen u lice
tadašnjoj bezizlaznoj situaciji.
30. oktobra je godišnjica smrti
Lebbeus Woodsa. Red je da se u Sarajevu o njemu napiše par redaka. Savremen,
odvažan, izvanredan, senzibilan i revolucionaran, Lebbeus je arhitekta čiji rad
svakodnevno i nanovo inspirira. Ali, neobjašnjivo je ushićenje shvatiti da smo
Lebbeusu mi, građani Sarajeva, mnogo prije nego on nama, bili inspiracija!
Pakao rata u BiH, kao i većina umjetnika, novinara, humanitarnih radnika i svih
drugih koji su posjećivali BiH (posebno Sarajevo), on vidi kao najblistavije
svjetlo civilizacije koja se odupire tami i varvarima.
Iz takve inspiracije nastalo je
jedno od Woods-ovih kapitalnih dijela – prijedlog smjera u kojem bi trebala ići
postratna rekonstrukcija grada Sarajeva – grada koji bi trebao postati
civilizacijski svjetionik pobjede kulture nad terorizmom, svjetla nad tamom. U
retrospektivi tog djela on navodi da je za vrijeme rata reagirao na hitnost
situacije u Sarajevu, koji je, on tvrdi, bio pod neprekidnim terorističkim
napadima. Snajperi su u Sarajevu pretvorili ulice u smrtonosne streljane, a
tobdžije su pretvorili normalne građevine, u kojima su ljudi živjeli i radili,
u zapaljive smrtne zamke.
Za njega je jasno da je u takvoj
situaciji i arhitektura dio problema, te da arhitektura mora biti i dio
rješenja. Bez pomoći arhitekata građani
su izgradili privremene zidove kao zaklon od snajpera i snalazili se sa
improviziranim popravkama na domovima i radnim mjestima. Svi ti priručni
objekti, neki manje, a neki više efikasni u ispunjavanju zadatih funkcija,
kreirali su degradirano okruženje. Degradirano okruženje je i cilj svakog
teroriste.
Da prežive i isfrustriraju
primitivne neprijatelje svoje prefinjene kulture, ljudi zahtijevaju osjećaj
reda u svijetu, reda koji je svjesno pravljen, ili dizajniran. Sarajlije su
plemićki pokazivali ovu potrebu načinom oblačenja, uprkos nedostatku vode,
grijanja i svjetla, neobjašnjivo uvijek u čistoj, opeglanoj odjeći, žene
nagizdane, hrabro se šetkajući po dijelovima gradskog centra koji su bili česta
meta topova sa okolnih brda.
Inspiriran ovim, kako sam tvrdi,
ali i daškom Mikelanđelovog dizajna za utvrđenja Firence, krenuo je da radi na
načinu popravke kuća i poslovnih zgrada, ali i na načinu da utjelovljuje elan
stanovnika i da čuva od kiše, snijega i hladnoće. Sva njegova dizajnerska
rješenja bili su ekstremno skromni dizajni u poređenju sa duhom grada i građana
Sarajeva.
„Namjera je bitna, čak i u
najmanjem mjerilu, a moja namjera u Sarajevu je bila da uspostavim smjernice za
rekonstrukciju grada, taj ogromni zadatak, koji će početi kada teroristi budu
pobijeđeni, a građani svoju energiju usmjere u izgradnju “novog grada”, kojeg
sam predvidio u svom manifestu, i novog, svjetskog svjetionika, civiliziranog,
građanskog života.
Zašto smo zaista čekali sutra?
Zašto od rata naovamo odgađamo odgovor na civilizacijski poziv koji nam je
upućen. Da na tamu svakodnevno odgovaramo svjetlom – civilizacijski.
Inicijalno, u ratu smo tako plemićki, kapriciozno i sa duhom nosili baklju
civilizacije na način da je eho tog našeg odnosa dan-danas u glavama velikih
umjetnika našeg vremena.
Ono sutra je bilo samo jednu noć
daleko. Danas to sutra skoro da i ne postoji, jer teroristi, koji taj gen civilizacije
nisu mogli uništiti najgnusnijim zločinima, nisu ni u svojim najljepšim snovima
nisu sanjali da će ti isti ponosni građani grada Sarajeva, u postratnom
slobodnom Sarajevu tiho ili nikako spominjati poruke i djela svojih prijatelja
koji su u najteže vrijeme stajali rame uz rame sa njima.
(TBT)
