KOLUMNA
Ona je ove jeseni u debatama impresionirala milione
gledalaca: samouvjerena, smirena, savršeno pripremljena, uvjerljiva. I njene
pobjede u debatama su rasle kako je vrijeme prolazilo
Piše: Paul Krugman, thebosniatimes.ba
Od početka ove beskrajne predizborne kampanje mediji nas
uvjeravaju da je Hillary Clinton loša kandidatkinja, prije svega zato što je
neuvjerljiva kao osoba. Posljednji na taj način osporavani kandidat je bio Al
Gore u kampanji 2000. Ali gospođa Clinton je osvojila demokratsku nominaciju,
pobijedila svoga protivnika u sve tri predsjedničke debate i veliki je favorit
za pobjedu na predsjedničkim izborima 8. novembra. Kako je sve to uspjela ako
je toliko loša? Neki kažu da ona prosto ima sreće: da republikanci nisu
nominovali Donalda Trumpa, ona ne bi uspjela. Evo i kontra-argumenta: možda ona
pobjeđuje zato što ima istinske kvalitete koje mediji ignorišu.
I ko bi bio taj bolji kandidat Republikanske partije?
Gospodin Trump je osvojio nominaciju jer je partijskoj bazi govorio ono što ona
želi da čuje, kanališući rasno pitanje koje je već decenijama recept za uspjeh
kod tog glasačkog tijela. On je samo izgovorio ono što njegovi rivali misle i zato
je bio toliko uspješniji od njih. Svi oni su mnogo sličniji Trumpu nego što to
priznaju zagovornici alternativne historije u kojoj je kandidat republikanaca
Marco Rubio. Sjećate ga se kako tri puta refrenski ponavlja „Ne zanosite se
time da Obama ne zna šta radi; on tačno zna šta radi“ tokom jednog od svojih
nastupa. Ova izjava je pokrenula ludaču teoriju zavjere da predsjednik Obama
namjerno urušava ugled SAD u svijetu. Pa da li je on zaista bolji od Trumpa?
Neautentičnost je osnovni problem republikanskih lidera.
Nijedan od njih ne vjeruje u magične moći smanjivanja poreza, ili da su
klimatske promjene velika prevara, ili da će ponavljanje fraze „islamski
terorizam“ poraziti Isis. Ali morate se pretvarati da sve to mislite da biste
bili primljeni u republikanski klub. Sa Trumpom se ova neiskrenost ogolila i
postala jasna većini ljudi.
I još nešto o gospodinu Rubiu: zašto neko misli da bi čovjek
koji se slomio od Trumpovog zadirkivanja pobijedio ženu koje je ostala pribrana
tokom 11 sati teškog ispitivanja zbog Bengazija, pri čemu su njeni isljednici
ispali prilične budale? To nas dovodi do kvaliteta gospođe Clinton. Kada
komentatori hvale nečiji politički talenat, oni prije svega misle na ograničeni
skup arhetipova: herojski lider, momak sa kojim biste popili pivo, zapaljiv
govornik. Gospođa Clinton je previše žena da bi bila taj prosječni muški
govornik sa predvidivim replikama.
Ali ona je ove jeseni u debatama impresionirala milione
gledalaca: samouvjerena, smirena, savršeno pripremljena, uvjerljiva. I njene
pobjede u debatama su rasle kako je vrijeme prolazilo a utisci javnosti se
slijegali. Vrline koje je pokazala tokom debata imat će i kao predsjednica.
Iskazivanje stručnosti i smirenosti u stresnim situacijama su vrhunski
kvaliteti, iako se ne uklapaju u standardne obrasce harizmatičnosti. Gospođa
Clinton je u kampanju unijela još nešto što nema nijedan republikanski
kandidat: ona zaista brine o važnim pitanjima i vjeruje u rješenja koja
predlaže.
Znam da ona mnogima izgleda preambiciozno i hladno sračunato
i da je optužuju da o makroekonomskim pitanjima govori bez pravog žara. Ali o
ženskim pravima, rasnoj nepravdi ili podršci porodici ona govori posvećeno i sa
strašću. Uvjerljivija je od svih republikanskih lidera. Krajnje je vrijeme da
priznamo: Hillary Clinton nije uspjela zato što ima sreće, već zato što je
natprosječno ljudsko biće.
(TBT, NYT)
